Nedavno je umro profesor, arhitekt, gospodin Bogdan Bogdanovic. Pozurila sam preporuciti ovom blogu jedan stari intervju objavljen na jednom drugom portalu, pa odustala. A onda je umro Bekim Fehmiju. Procitala sam tekst Rade Serbedjije i pomislila kako to ne bih preporucila.
Kako su se ti tekstovi pojavili u kratkom razmaku, u glavi mi se pocese motati pitanja zasto da i zasto ne?
Profesora sam cijenila po onome sto sam o njemu znala iz medija. Sve sto je govorio ili pisao godilo je mome uhu. Preporuciti intervju znacilo je na lagodan nacin, bez puno truda, izraziti svoj stav.
A zasto ne bih preporucila Radetov / Radin ( ne znam kako je ispravno ), inace prelijep tekst o Bekimu ?
E zato sto bih tada morala reci da Rade bas nije pogodna osoba za pisanje posmrtnog slova pokojnom glumcu. Morala bih to i obrazloziti. Tocno znam da bi se na moju glavu srucila sva sila pogrda bez obzira na argumente koje bi predocila. Jos je gore sto bih to dozivjela i od ljudi s kojima se rado druzim. Komotnije je sutiti.
U sredini u kojoj zivim pogibeljno je imati svoje stavove, pa i oko najbanalnijih stvari. Reci da mi se ne svidja to sto i kako pjeva Halid Beslic u nekim krugovima izaziva u najmanju ruku cudjenje, ako ne i neke konotacije u vezi nacionalizma. U drugim krugovima reci kako volim neke stvari Harisa Dzinovica izaziva sablazan, pa zaboga to nije elitisticki. Nedavno sam negdje rekla kako bozicna prica Jergoviceva, okruzena pricama Marka Twena, Gogolja, Selme Lagerfeld i drugih pisaca djeluje nekako praznjikavo. E to je trebalo prezivjeti. Kako se onda druziti? Pricati o vremeni i receptima? Biti in ili se povuci u osamu?
Ja ne mogu ni jedno ni drugo, moram bar ponekad lanuti, pa sta bu, bu.
I sad bih jos nesto dodala u vezi preporuka ili objavljivanja tekstova s drugih portala. Premda sam i sama u tome sudjelovala (onaj intervju sa Pejakovice, i ovaj zadnji o Dodiku, ako se dobro sjecam), smatram da je to postalo kontraproduktivno. Prvo zato sto mislim da je i ljepse i zanimljivije, ma kako ponekad, kao i ovaj moj tekst, nemusto izgledalo, kad to sami radimo.
Drugo, zato da nam stranice ne lice kao jaje jajetu. Trece, zato sto vec svi znamo gdje su butige, kavane, kako ih vec ne zovemo gdje cemo naci dobru robu, lijepu pricu...
I jos nesto: Ovaj zadnji pasus se odnosi samo na ovaj blog i dobronamjeran je.
I naravno, ne morate se sloziti s mojim stavom.
Nada Štefanac
Draga Nado
ReplyDeleteObjasnila sam moje razloge ne javljanja bila sam pet dana u Sarajevu .Frane mi je dolazio po vizu i sad mi je pokazao kako mogu sacuvati tekst u komentarima .
Ovaj tvoj tekst ima toliku snagu u razmisljanjima ali i shvatanju da dugo jos necemo imati potrebnu vecinu na ovim prostorima koja dozvoljava da svako iznese svoj stav o svemu a da onaj ko ga slusa ili cita ode sa uvazavanjem i mirnim osjecanjem da uvijek kad mislimo da smo sto posto u pravu, razmisljamo da je najcesce s druge strane neko isti takav koji misli da je sto posto u pravu.
Meni je drago da nas je ipak bilo puno koji smo iznosili samo svoje dozivljaje svega sto nam se desavalo.Sad je cesto prisutno u drustvu."Nemoj mi bogati o ratu, o Hrvatima, Srbima i Bosnjacima, ne mogu vise slusati.Mislim da Svijet ide na to da nam se svima to zgadi za sva vremena." pa da valjda onda zivimo bolje.Prije je pocinjanje tih tema dovodilo do beskonacnih rasprava a sada sve vise se prekida na gore navedeni nacin.
Svidja mi se i tvoja recenica "moram bar ponekad lanuti, pa sta bu, bu.
Ostani svoja volim te takvu.
Saima