Ako je suditi po narodnim izrekama, nas narod bi trebao biti pametan (a koji to nije ili bar tako misli o sebi?) jer mnogo puta smo se uvjerili koliko je mudrosti utkano u tih nekoliko rijeci. Narodnih izreka ima hebet i svako od nas zna bar poneku. Naucili smo ih od svojih roditelja, prijatelja, poznanika, procitali u knjigama, magazinima, a koristili bi ih da prokomentiramo neki dogadjaj ili situaciju u kojoj smo se sami nasli ili neko koga poznajemo.
Cudan je covjecji mozak: povezuje stvari koje se nikako drugacije povezati ne mogu. Evo tako ja, dok sjedim u basti hotela Sheraton u Denveru (vrijeme suncano, toplo, ali bez vlage), pijuckam Samuel Adams i posmatram zgradu hotela, svu u staklu, i odjednom mi na pamet pade ova poslovica: podsjeti me hotel na jednu slicnu zgradu u rodnom gradu, izgradjenu prije par godina.
Pored onih silnih crkava koje nikose na mjestima na kojima to ni u snu nisam mogao sanjati (na Google Maps nedavno spazih jednu u dvoristu osnovne skole Ivan Goran Kovacic u Budzaku na kojem se nekada nalazilo skolsko igraliste na kojem smo prije pocetka nastave derali one jedine patike koje smo imali) zgrada vlade manjeg blentiteta (najvisa u gradu, sva u staklu, kao da je upravo stigla iz nekog od americkih downtown-a), izgradjena na mjestu nekadasnje vojne kasarne, za ondasnu vlast i zivalj ima posebno znacenje.
Gledam tako ovu gradjevinu i pitam se kojoj budali pade na pamet da ulupa toliki novac na ovako nesto u situaciji kada ekonomska kriza muci i zemlje daleko bogatije od one nase, u kojoj gotovo polovina radno sposobnog zivlja nema posla, a druga polovina prima kojekakve penzije (od kojih su mnoge stecene ucescem u ovom zadnjem ratu), gdje mnoge institucije od drustvenog znacaja (bolnice, skole, fakulteti…) jedva sastavljaju kraj s krajem, gdje je onih koji su blize siromastvu nego nekom normalnom zivotu vise nego je to ikada bilo za sve ove godine koliko me sjecanje sluzi. A ima tu i pitanja koja se po samoj logici nadovezuju: od kojeg novca ili s cijih ledja je sve ovo izgradjeno i u koju svrhu?
Ko je zgradu izgradio, znamo, u koju svrhu, takodjer, a kako je financirana, to mozemo samo nagadjati.
Glavni ‘mislilac’ koji stoji iza ove impozantne gradjevine je voljeni premijer, onaj poznat po svom ‘ugladjenom’ ponasanju i izjavama koje postaju legendarne (ako ih nastavi sipati brzinom kojom to sada radi mogao bi stici bivseg predsjednika drzave koja me udomila a koji jos uvijek cvrsto drzi celnu poziciju). Zgrada vlade bi valjda trebala biti njegov licni spomenik kojim ce se moci ponositi u nekim buducim vremenima kada odluci da se odmori od politike. Izgradi je baja iz Laktasa, u sred Banjaluke, uz pomoc svojih prijatelja, opet iz Laktasa, kao da sama Banjaluka nema ni pametnih ljudi koji bi mogli nesto pametni smisliti, ni sposobnih graditelja koji bi se ovakvog posla mogli prihvatiti.
Ideja vodilja za izgradnjom objekta navedene namjene je zelja da se stvori drzava u drzavi po svaku cijenu, da se zapecati ono dobijeno potpisom u Daytonu, ono sto nikada ne bi bilo dobijeno da nije bilo velikih sila koje su odlucile da rat zaustave kada su slabiji dovoljno ojacali i stigli na domak grada, a nekada silni bili spremni da pokupe prnje i zapute se prema istoku. Pozuri se Mile, dok razum ne prevlada, da gradu i na ovaj nacin da imidz prestonice. Jer tamo se zdrav razum jos ne pika, takvo nesto je nepoznat pojam za one koji danas vladaju onim tamo krajevima. Oni su toliko opsjednuti idejom drzave da od nje ne vide nista drugo. A i vecina onih koji zive u onim krajevima ne razmisljaju dalje od vlastitog nosa: opsjednutost nacijom je osnovna zivotna odrednica a sve ostalo je manje vazno. Sjetih se one poznate izjave jednog drugog voljenog vodje koji zivot neslavno zavrsi u Hagu: izgleda da vecina jos uvijek slijedi njegovu ideju iako je od nje ostalo veoma malo toga. Citajuci vijesti iz rodnog grada vidim da se situacija, na primjer, u zdravstvu nije poboljsala zadnjih godina ali to nikoga ne brine. Vazna je zgrada vlade a sve ostalo moze cekati neka druga ‘bolja’ vremena.
Ako samo za trenutak pomislimo sta bi to znacilo da se umjesto velelepne zgrade vlade novac utrosio, recimo, da se izgrade neophodne ucionice i laboratorije za postojece fakultete (radim na jednom pa mogu praviti poredjenja iz prve ruke), i ako predpostavimo da bi se kao rezultat toga mogla obrazovati masa mladih ljudi koji bi svojim radom i znanjem trebali proizvesti nove vrijednosti, onda trosenje novca u svrhu koja kao jedini produkt ima dodatno trosenje novca predstavlja glupost cije ce se posljedice osjecati u skoroj buducnosti . Ali ako se sjetimo od koga je potekla ideja za ovaj projekt, i koja je njegova ideja vodilja, cudjenju nema mjesta.
Treci dio cijele price o novoj zgradi vlade je pitanje financiranja. U godinama kada su sva velika preduzeca gotovo prestala postojati (bilo bi interesantno saznati sta je ostalo od Cajaveca, Incela, Jelsingrada i drugih vodecih firmi naseg grada, koliko imaju zaposlenih, koliki je broj inzinjera koji su nekada predstavljali glavno bogatstvo tih kolketiva, koji su glavni proizvodi, itd) i kada su izvori iz kojih se financira drzava svedeni na minimum (svakodnevno citamo o novopecenim ‘tajkunima’ ciji su glavni biznisi tragovina a kojima je placanje poreza na promet zadnja rupa na svirali), vlast ulaze ogromne pare u zgradu cija je osnovna svrha, pored isticanje drzavnosti, uhljebljenje dzabalebarosa od koji h vecina nista u svom zivotu nije naucili raditi nego zivjeti na tudji racun, bez obzira da li se to radilo o radnickoj klasi (nekada) ili svom vlastitom narodu (danas).
Koliko je novaca potroseno na izgradnju ovog objekta je manje-vise poznato. Radi se o nekih 200 miliona KM. Ako predpostavimo da je projecna mjesecna placa u manjem blentitetu oko 500KM ond bi se ovim novcem mogla isplatiti oko 400,000 placa. Ako jedna osoba godisnje zaradi 6,000KM onda bi mala armija od 33,333 osobe mogla primati placu cijelu godinu dana. Ako uzmemo da je u cijelom Rudi Cajavecu u najboljim vremenima bilo zaposleno oko 9,000 radnika (koliko ih je sada zaposleno ne znam, ali predpostavljam da bi ti podaci izazvali pdsmijehe svake normalne osobe), onda bi svi oni mogli primati solidnu placu oko 3,5 godine. Umjesto toga, izgradjena je zgrada u kojoj se okupljaju kojekakve guzonje, od kojih mnogi vrlo tesko mogu sastaviti dvije prosto-prosirene recenice, a kamo li raspravljati o zakonima koji bi trebalo da nesretnom narodu obezbijedi bolji zivot. Ako bi se u troskove ovoj gradjevini dodali troskovi koji se isplacuju svim onima koji cine vlast u manjem blentitetu, doslo bi se do cifara od kojih bi vecinu onih koji sada obitavaju na prostorima manjeg blentiteta trebala zaboljeti glava. Ali znamo da nije tako.
O glupo potrosenom novcu se ne razmislja jer, zaboga, radi se o ‘nasoj’ vladi u ‘nasoj’ vlastitoj zgradi vlade. Njihov razum ne doseze dalje od opsjednutosti svojom nacijom jer bi se u suprotnom vec pobunili protiv vlasti koja od njih pravi moralne kretene. Da su ove konstatacije tacne uvjeravamo se svakim danom. Najsveziji primjer su napadi na vjerske objekte i razbijanje lokala ‘nepodobnih’ po gradu Banjaluci nakon poraza fudbalera Srbije na svjetskom prvenstvu. To je cinjenica koja najbolje govori na koje grane je spala sveukupna svijest zivlja u nasem bivsem. A radi se o mladim osobama bez buducnosti, kojima ova nova vlast ne nudi nista osim nacionalizma. Jer da nije tako, iz naseg grada bi stizale vijesti kako se otvaraju nova radna mjesta, kako bivsi giganti banjalucke privrede ponovo rade punim kapacitetima, kako se ulaze u zdravstvo, kako se rjesavaju problemi penzionera… Takvih vijesti nema (osim onih o izgradnji autoputeva, oko kojih se veoma cesto spominju mutni poslovi u koje je ponovo ukljucen voljeni vodja), ali zato ima gradjevina napravljenih na trudu drugih kojima se sadasnji gradjani Banjaluke dive, ne shvacajuci da bi ih se zapravo trebali stidjeti. Bilo bi zanimljivo saznati kako jedan prosjecan Banjalucanin objasnjava trosenje novca u ove neprivredne objekte i njihove izvore financiranja. Razmisljaju li oni odakle je neko mogao izdvojiti 200 miliona KM kada privredna proizvodnja gotovo ne postoji? Pomisli li iko od njih koliko je tu novca zaradjenog dugogodisnjim radom protjeranih koji se sada nemilice trosi (dok vecina protjeranih jos uvijek nije svjesni da postoje zakoni koji se primjenjuju u ovakvim situacijama i gotovo niko od njih ni ne pomislja da bilo sta poduzme u cilju zadovoljavanja pravde).
Pisanje nastavljam par dana kasnije, ovaj put u sobi hotela , cekajuci da me raja s posla s kojima sam prije par dana stigao u ovaj lijepi grad, pozovu da se uputimo na banket povodom zatvaranja konferencije kojoj prisustvujemo. Sjedim tako u svojoj sobi na 21. katu i posmatram ‘Miline’ nebodere na sve strane. Oni su ovdje sagradjeni u druge svrhe, od novaca zaradjenih na druge nacine, i kod nikoga ne izazivaju posebno odusevljenje (a najmanje kod mene). Ali zato raji u rodnom gradu jedna zgrada znaci mnogo vise nego sto ja to vjerojatno mogu zamisliti i ponosni su na nju vise nego na bilo sta drugo. Ali doci ce vrijeme kada ce je se stidjeti. I mozda ce se tada sjetiti one stare narodne izreke. Medjutim, tada ce vrijediti jedna druga narodna poslovica koja ide nekako ovako: “Kasno se je… kajati”. Jer onih silnih para koje su mogle (i trebale biti) upotrijebljena u druge, pametnije svrhe, vise nece biti.
Cudan je covjecji mozak: povezuje stvari koje se nikako drugacije povezati ne mogu. Evo tako ja, dok sjedim u basti hotela Sheraton u Denveru (vrijeme suncano, toplo, ali bez vlage), pijuckam Samuel Adams i posmatram zgradu hotela, svu u staklu, i odjednom mi na pamet pade ova poslovica: podsjeti me hotel na jednu slicnu zgradu u rodnom gradu, izgradjenu prije par godina.
Pored onih silnih crkava koje nikose na mjestima na kojima to ni u snu nisam mogao sanjati (na Google Maps nedavno spazih jednu u dvoristu osnovne skole Ivan Goran Kovacic u Budzaku na kojem se nekada nalazilo skolsko igraliste na kojem smo prije pocetka nastave derali one jedine patike koje smo imali) zgrada vlade manjeg blentiteta (najvisa u gradu, sva u staklu, kao da je upravo stigla iz nekog od americkih downtown-a), izgradjena na mjestu nekadasnje vojne kasarne, za ondasnu vlast i zivalj ima posebno znacenje.
Gledam tako ovu gradjevinu i pitam se kojoj budali pade na pamet da ulupa toliki novac na ovako nesto u situaciji kada ekonomska kriza muci i zemlje daleko bogatije od one nase, u kojoj gotovo polovina radno sposobnog zivlja nema posla, a druga polovina prima kojekakve penzije (od kojih su mnoge stecene ucescem u ovom zadnjem ratu), gdje mnoge institucije od drustvenog znacaja (bolnice, skole, fakulteti…) jedva sastavljaju kraj s krajem, gdje je onih koji su blize siromastvu nego nekom normalnom zivotu vise nego je to ikada bilo za sve ove godine koliko me sjecanje sluzi. A ima tu i pitanja koja se po samoj logici nadovezuju: od kojeg novca ili s cijih ledja je sve ovo izgradjeno i u koju svrhu?
Ko je zgradu izgradio, znamo, u koju svrhu, takodjer, a kako je financirana, to mozemo samo nagadjati.
Glavni ‘mislilac’ koji stoji iza ove impozantne gradjevine je voljeni premijer, onaj poznat po svom ‘ugladjenom’ ponasanju i izjavama koje postaju legendarne (ako ih nastavi sipati brzinom kojom to sada radi mogao bi stici bivseg predsjednika drzave koja me udomila a koji jos uvijek cvrsto drzi celnu poziciju). Zgrada vlade bi valjda trebala biti njegov licni spomenik kojim ce se moci ponositi u nekim buducim vremenima kada odluci da se odmori od politike. Izgradi je baja iz Laktasa, u sred Banjaluke, uz pomoc svojih prijatelja, opet iz Laktasa, kao da sama Banjaluka nema ni pametnih ljudi koji bi mogli nesto pametni smisliti, ni sposobnih graditelja koji bi se ovakvog posla mogli prihvatiti.
Ideja vodilja za izgradnjom objekta navedene namjene je zelja da se stvori drzava u drzavi po svaku cijenu, da se zapecati ono dobijeno potpisom u Daytonu, ono sto nikada ne bi bilo dobijeno da nije bilo velikih sila koje su odlucile da rat zaustave kada su slabiji dovoljno ojacali i stigli na domak grada, a nekada silni bili spremni da pokupe prnje i zapute se prema istoku. Pozuri se Mile, dok razum ne prevlada, da gradu i na ovaj nacin da imidz prestonice. Jer tamo se zdrav razum jos ne pika, takvo nesto je nepoznat pojam za one koji danas vladaju onim tamo krajevima. Oni su toliko opsjednuti idejom drzave da od nje ne vide nista drugo. A i vecina onih koji zive u onim krajevima ne razmisljaju dalje od vlastitog nosa: opsjednutost nacijom je osnovna zivotna odrednica a sve ostalo je manje vazno. Sjetih se one poznate izjave jednog drugog voljenog vodje koji zivot neslavno zavrsi u Hagu: izgleda da vecina jos uvijek slijedi njegovu ideju iako je od nje ostalo veoma malo toga. Citajuci vijesti iz rodnog grada vidim da se situacija, na primjer, u zdravstvu nije poboljsala zadnjih godina ali to nikoga ne brine. Vazna je zgrada vlade a sve ostalo moze cekati neka druga ‘bolja’ vremena.
Ako samo za trenutak pomislimo sta bi to znacilo da se umjesto velelepne zgrade vlade novac utrosio, recimo, da se izgrade neophodne ucionice i laboratorije za postojece fakultete (radim na jednom pa mogu praviti poredjenja iz prve ruke), i ako predpostavimo da bi se kao rezultat toga mogla obrazovati masa mladih ljudi koji bi svojim radom i znanjem trebali proizvesti nove vrijednosti, onda trosenje novca u svrhu koja kao jedini produkt ima dodatno trosenje novca predstavlja glupost cije ce se posljedice osjecati u skoroj buducnosti . Ali ako se sjetimo od koga je potekla ideja za ovaj projekt, i koja je njegova ideja vodilja, cudjenju nema mjesta.
Treci dio cijele price o novoj zgradi vlade je pitanje financiranja. U godinama kada su sva velika preduzeca gotovo prestala postojati (bilo bi interesantno saznati sta je ostalo od Cajaveca, Incela, Jelsingrada i drugih vodecih firmi naseg grada, koliko imaju zaposlenih, koliki je broj inzinjera koji su nekada predstavljali glavno bogatstvo tih kolketiva, koji su glavni proizvodi, itd) i kada su izvori iz kojih se financira drzava svedeni na minimum (svakodnevno citamo o novopecenim ‘tajkunima’ ciji su glavni biznisi tragovina a kojima je placanje poreza na promet zadnja rupa na svirali), vlast ulaze ogromne pare u zgradu cija je osnovna svrha, pored isticanje drzavnosti, uhljebljenje dzabalebarosa od koji h vecina nista u svom zivotu nije naucili raditi nego zivjeti na tudji racun, bez obzira da li se to radilo o radnickoj klasi (nekada) ili svom vlastitom narodu (danas).
Koliko je novaca potroseno na izgradnju ovog objekta je manje-vise poznato. Radi se o nekih 200 miliona KM. Ako predpostavimo da je projecna mjesecna placa u manjem blentitetu oko 500KM ond bi se ovim novcem mogla isplatiti oko 400,000 placa. Ako jedna osoba godisnje zaradi 6,000KM onda bi mala armija od 33,333 osobe mogla primati placu cijelu godinu dana. Ako uzmemo da je u cijelom Rudi Cajavecu u najboljim vremenima bilo zaposleno oko 9,000 radnika (koliko ih je sada zaposleno ne znam, ali predpostavljam da bi ti podaci izazvali pdsmijehe svake normalne osobe), onda bi svi oni mogli primati solidnu placu oko 3,5 godine. Umjesto toga, izgradjena je zgrada u kojoj se okupljaju kojekakve guzonje, od kojih mnogi vrlo tesko mogu sastaviti dvije prosto-prosirene recenice, a kamo li raspravljati o zakonima koji bi trebalo da nesretnom narodu obezbijedi bolji zivot. Ako bi se u troskove ovoj gradjevini dodali troskovi koji se isplacuju svim onima koji cine vlast u manjem blentitetu, doslo bi se do cifara od kojih bi vecinu onih koji sada obitavaju na prostorima manjeg blentiteta trebala zaboljeti glava. Ali znamo da nije tako.
O glupo potrosenom novcu se ne razmislja jer, zaboga, radi se o ‘nasoj’ vladi u ‘nasoj’ vlastitoj zgradi vlade. Njihov razum ne doseze dalje od opsjednutosti svojom nacijom jer bi se u suprotnom vec pobunili protiv vlasti koja od njih pravi moralne kretene. Da su ove konstatacije tacne uvjeravamo se svakim danom. Najsveziji primjer su napadi na vjerske objekte i razbijanje lokala ‘nepodobnih’ po gradu Banjaluci nakon poraza fudbalera Srbije na svjetskom prvenstvu. To je cinjenica koja najbolje govori na koje grane je spala sveukupna svijest zivlja u nasem bivsem. A radi se o mladim osobama bez buducnosti, kojima ova nova vlast ne nudi nista osim nacionalizma. Jer da nije tako, iz naseg grada bi stizale vijesti kako se otvaraju nova radna mjesta, kako bivsi giganti banjalucke privrede ponovo rade punim kapacitetima, kako se ulaze u zdravstvo, kako se rjesavaju problemi penzionera… Takvih vijesti nema (osim onih o izgradnji autoputeva, oko kojih se veoma cesto spominju mutni poslovi u koje je ponovo ukljucen voljeni vodja), ali zato ima gradjevina napravljenih na trudu drugih kojima se sadasnji gradjani Banjaluke dive, ne shvacajuci da bi ih se zapravo trebali stidjeti. Bilo bi zanimljivo saznati kako jedan prosjecan Banjalucanin objasnjava trosenje novca u ove neprivredne objekte i njihove izvore financiranja. Razmisljaju li oni odakle je neko mogao izdvojiti 200 miliona KM kada privredna proizvodnja gotovo ne postoji? Pomisli li iko od njih koliko je tu novca zaradjenog dugogodisnjim radom protjeranih koji se sada nemilice trosi (dok vecina protjeranih jos uvijek nije svjesni da postoje zakoni koji se primjenjuju u ovakvim situacijama i gotovo niko od njih ni ne pomislja da bilo sta poduzme u cilju zadovoljavanja pravde).
Pisanje nastavljam par dana kasnije, ovaj put u sobi hotela , cekajuci da me raja s posla s kojima sam prije par dana stigao u ovaj lijepi grad, pozovu da se uputimo na banket povodom zatvaranja konferencije kojoj prisustvujemo. Sjedim tako u svojoj sobi na 21. katu i posmatram ‘Miline’ nebodere na sve strane. Oni su ovdje sagradjeni u druge svrhe, od novaca zaradjenih na druge nacine, i kod nikoga ne izazivaju posebno odusevljenje (a najmanje kod mene). Ali zato raji u rodnom gradu jedna zgrada znaci mnogo vise nego sto ja to vjerojatno mogu zamisliti i ponosni su na nju vise nego na bilo sta drugo. Ali doci ce vrijeme kada ce je se stidjeti. I mozda ce se tada sjetiti one stare narodne izreke. Medjutim, tada ce vrijediti jedna druga narodna poslovica koja ide nekako ovako: “Kasno se je… kajati”. Jer onih silnih para koje su mogle (i trebale biti) upotrijebljena u druge, pametnije svrhe, vise nece biti.
Zgrada je projektirana za telekomunikacije, a onda, kad je izvedbeni projekt vec bio gotov dosla je naredba da se doda jos par katova i namjeni vladi.
ReplyDeleteInace, kolika je indoktrinacija dolje shvatila sam neki dan kad mi je u posjeti bila prijateljica. Bila je prognanica i vratila se u BL. Ona je vrlo obrazovana i pametna osoba. Pitala sam je s kim se druzi ? Odgovor: S nikim. Dotakli smo se u razgovoru premijera joj. Njena je konstatacija da je dobro sto je on na vlasti, jer ako on ode doci ce gori. Plase ih sad pred izbore radikalima. Ja sam naravno ostala bez rijeci. Ti znas moj stav ; to je stvar njihovih biraca i njihovih poreznih obveznika i vjerovatno ne bih ni komentirala tvoj clanak da me sinoc nesto nije ipak bocnulo. Cujem premijer je bio na misi. Nista neobicno, ali premijer je bio na misi u katedrali dijela naroda koji je istjeran iz BL. I jos kazu, vjernici su sa simpatijama primili njegovu gestu. Nista ne kazu kako su gestu primili oni drugi i oni treci vjernici. Meni se zgadilo.
Nada Stefanac
Dragi Co,vidim da se lijepo provodiš kad putuješ privatno i službeno.Ali kuda god čovjek pošao
ReplyDeletenosi sa sobom svoju tugu i bijes zbog svega ružnog što smo preživjeli.Ja zato rijetko idem u B.L. da ne vidim šta rade,grade ili govore.Zadnji puta sam bila prije 3 godine i kud god kreneš naletiš na novu crkvu, gdje nikad nije postojala.Prenerazilo me kad sam
jednu vidjela kod gradskog mosta ispred Husedžinovića kuće koja je nekad bila pod zaštitom države.Slićno sam vidjela na pitu prema Kladuši na svakih 3 km nova
džamija.Nemam ništa protiv bogomolja,da ima dovoljno škola i bolnica i da ljdi ne žive na rubu egzistencije.Ali raju niko ne pita
a stado poslušno dok čoban radi šta hoće.
Novine i drugi mediji puno pišu o novoj zgradi vlade,ali na tom sve ostaje.Premijera to ne brine.On putuje po Hercegovini i podstićeHrvate da traže svoj entitet.Skreće vodu na svoj mlin.
A narod ko narod.Nikad dosta pouka iz prošlosti.Opet će na izborma glasati za premjera,jer se bori za opstanak RS.Pa birali ste gledajte!?Enisa
Bilo bi divno kada bi iz te zgrade dosla odluka da Banja Luka promijeni ime, kao sto je Skender Vakuf postao Knezevo mogla bi Banja Luka postati Zapadno Kraljevo (pa bi kroz nju mogao prolaziti danski Kraljevski voz)ili jos bolje Carevo. Laktasevo bi bilo malo onako paprikarsko ime, evo da raspisemo konkurs za novo ime nekadasnje Seher Banja Luke (jer ovaj danasnji grad sa njom nikakve veze nema)
ReplyDeleteUzivajte u ljetu i saljite predloge.
PS javih se najvise zbog toga jer Saima napisa na kumovom blogu da je OPASNO pisati ovde, pa mi nesto chejf bas bio da pisem gdje je opasno.
Zanimljiv pijedlog, razmislicu, ali kako bi se zvali banjalucki cevapi ?
ReplyDeleteZa mene je sinonim za banjalucke cevap bio Mujin...Mozda sad Dodikovi ili gradonacenikovi cevapi ? Ma na dva Sa bloga ode sarajevskim cevapima. Meni neka cudna terminologija: deset u pola, jogurt sa cevapima...Ja znam za malu, srednju, sindikalnu, veliku i veliku sa sest. Za luk se nije ni pitalo, a kajmak? Za mog muza obavezno velika sa sest i kajmak.
Spomenuse sarajlije i nas banjalucki cevap, onako usput. I mi smo o svemu pisali, ali o nasim cecapima nista. Lazem, bilo je u jednom komentaru.
I na kraju sta je na ovom blogu opasno ? Napravili su sve sto su htjeli, pa sad mogu izigravati snosljive, dapace, demokraticne ljude. Legalizirali su sve na mala vrata uz "malu pomoc prijatelja", a mi se mozemo pusiti. I da, mozemo i pisati...zabole ih.
Nada Stefanac
Made, ne znam o cemu govoris (ono o opasnosti) a ovaj prijedlog o imenu grada je zanimljiv. Nisam o tome razmisljao ali sada kada si dao par prijedloga evo da se ukljucim. Carevo nije lose, ali mozda bi bolje pristajalo Karadjordjevo (moram priznati da nije bas originalno), samo mi tu fali pridjev ‘srspko’. Analizirajuci poteze svih dosadasnjih ‘vlada manjeg blentiteta’, moram priznati da me iznenadjuje da je ime grada ostalo isto. Valjda na prvi pogled naziv ne bode oci kao sto je to bio slucaj sa Gornjim Seherom koji posta Srpske Toplice (na stranu sto oni koji su birali ime pojma nemaju da se to u Srbiji naziva banjom).
ReplyDeleteEvo ja imam novi predlog, neka bude Markovo (u spomen Marka Kraljevica) on je srpski junak a bio je turski vazal i poginuo kao turski vojnik (tako bi napravili spoj izmedju sandjaklija i ljevcana tj napravili suzivot izmedju SA i BL). Nado u tome i jeste sustina predloga, ONI cevapi su iz Seher Banja Luke. Dakle jednostavno kad se kazu Banjalucki cevap onda se misli na lepinu, malu, srednju i veliku porciju (pa i sindikalnu). Kad se kaze Vrbaski camac onda se misli na period Banjaluke kada su splavovi jezdili Dunavom za razliku od Markova kada su se splavovi na Vrbas preselili.
ReplyDeleteCo, samo sam prenio zapis sa drugog bloga, da se negdje (u Markovu valjda) pricha kako ne treba pisati na ovom blogu, da je opasno.
Made, sto se tice novog imena, nisam bas odusevljen, iako u tvom objasnjenju ima nesto. Meni se jos nekoliko imena vrtilo u glavi ali su vec zauzeta. Na primjer, Lazarevo – bivsi Budzak (kao da se neko iz drugog stada ubacio u komisiju za promjenu imena ulica i naselja pa cara Lazara smjesti u budzak!), ili mozda Obilicevo – bivsi Mejdan. Nego, meni se jedno drugo cini vise prikladnim: Trubacevo, prema najpopularnije muzickom instrumentu u gradu (da se Coro ne uvrijedi, ali nije zbog njega).
ReplyDeletesa kumovog bloga (copy&paste):
ReplyDeleteAnonymous said...
Evo da se i ja malo javim po ovom pitanju.Nije nas puno na blogovima "cistaca smeca u vlastitom dvoristu" ali nas i ima.
Ja na ovo dodajem tekst iz "Slobodne Bosne" (preprican jer sam bila u Sa pet dana pa je zaboravila ponjeti).
Pita Senad Avdic Abdulaha Sidrana:"Sta ti mislis Avdo o islamskom terprizmu U BiH poslije ovog atentata na policajce u Bugojnu).
Avdo odgovori"Napisi slobodno da se ja ne bojim islamskog terorizma, nego djamijskog terora, zbog kojeg sam i otisao iz Sarajeva u Gorazde.Ja napisah."
Avdo uvijek malo kaze a puno rekne.
Meni je jedna rodica iz BL rekla da bi mi bilo bolje da ne pisem na Coov blog jer je opasan.I zamisli Bosnjak.Rado bi mu napisala ime ali nisam cula svojim usima.Neki misle da sam se usutila jer nisam jos prijavila imovinu.Svidja mi se na tvom blogu ono "zaboooooleme".
Dragi Canak ako bilo kako mogu da ugrozim ovaj fini blog. ne objavljuj.Pozdrav svima Saima
July 10, 2010 12:26 PM
Ne znam je li zbog ove kisurine jutros, ili je nesto drugo, ali evo...
ReplyDeleteKad smo pocetkom zime, te '92 tragali za podstanarskim stanom po zagrebackim ulicama, nakon kucanja na gazdina vrata prvo smo pitali za ime. Ako bi nas asociralo na ona imena sto me istjerase odustajala sam odmah. Ni u ludilu se nisam htjela naci u situaciji da mi jednog dana kazu kako sam ih dosla istjerati. Jos manje sam zeljela slusati price kako nam je svima isto, s tom razlikom sto su oni tu a ja nisam tamo. Bez predrasuda sam kucala na vrata onih drugih. Oni su me najcesce odbijali navodeci kao razlog ocekivanje svoje rodbine iz Bosne. Meni nije bilo jasno zasto onda oglasavaju stan u tisku. E kad bi napokon dosla kod onih koji bi kao trebali biti moji( oni su tada u pravilu iznajmljivali svoje stracare, ni psu primjerene, po cijenama luksuznih stanova ), njihovo prvo pitanje je bilo odakle smo ? Cuvsi odgovor sasuli bi hrpu pogrda na moj racun : kukavica, sto se nisam borila za svoje, sto se ne vratim i uzmem pusku u ruke ? Mislila sam ovi su ludi, oni nista ne razumiju, pa nismo ni imali oruzja, pa nikog i nije bilo briga za nas, ni nas glavni grad se nije ni osvrtao na nas, i na kraju ono krucialno: zar bih ja ubijala ?
Godinama je to bilo zaboravljeno, ali u zadnje vrijeme sve se cesce prisjecam i pitam se jesam li ispravno postupila? I premda sam sakama istjerana iz stana, i premda sam jedva izvukla zivu glavu, nekako imam osjecaj da nisam. Nikakva racionalna objasnjenja me ne zadovoljavaju.
Nada Stefanac
Vidjeti dalje.
Prelistavam banjalucke blogove ovih dana. Ne primjecujem euforiju onih oboljelih od Stockholmskog sindroma oko susreta u BL. Sta je, je li prosla ljubav ili je ekonomska kriza ucinila svoje ? Uvijek sam se pitala sta jete ljude vuklo tamo na mjesto stradanja ? Zasto troseci svoj novac pune dzepove svojih istjerivaca ? Zasto svojim prisustvom daju legalitet svome istjerivanju ? Nalazila sam i opravdanja : jos je poneko njihov tamo ? Ali zasto tolika buka ? Pa mozda su htjeli pokazati da su jos zivi. Izmedju brojnih pitanja bilo je i ono zasto se ne vrate ? Evo i gazda je postao velikodusan, kaze da mogu. I svojim vjerskim vodjama bi svojim prisustvom omogucili da napune crkve idzamije. E, ali povratak s mladezi ne odgovara ni njima ni gazdi, ali on nije blesav. Zna on da oni, vracajuci svoju djecu, nece riskirati ponavljanje scenarija. Njemu pase da se vrate stari, on ispadne velkodusan, a prirodno odumiranje ucini svoje.
ReplyDeleteNije lako ni protiv emocija, pogotovo kod starih ljudi .
Nada Stefanac
PS: Kad bi bar ovo pisanje bilo opasno. Nije vjerujte, samo malo iritira one dolje sto im je tako lijepo i cisto.
"Ali zato raji u rodnom gradu jedna zgrada znaci mnogo vise nego sto ja to vjerojatno mogu zamisliti i ponosni su na nju vise nego na bilo sta drugo."
ReplyDeleteA sta Ti znas o raji u rodnom gradu??? Drobis iz daleka, i toliko mrzis da je to tuzno. Po kojoj to Bibliji? Koliko kontam zamjerio si i onima koji su Te u rodnom gradu voljeli. Oladi covjece, sto Ti to treba. Jos malo je zivota pred nama.
Na kumovom blogu je junska tema:
ReplyDeleteKako navijati
Tu su komentari,
https://www.blogger.com/comment.g?blogID=5551197809700429131&postID=6985830327594583121
Nije mi cilj da vas zavadim, ali samo da se zna da je tacno.
Kr.