Ruza za osobu za stolom

Jucer ujutro, nedjelja, prilicno rano. Tek za ponekim stolom pred Dubrovnikom netko ispija svoju prvu kavicu.

Sve je isto kao onog jutra prije sesnaest godina kad sam prolazeci Gajevom ugledala muskarca i na trenutak se skamenila od silnica koje su me tjerale da zastanem. Tanka crna majica odavala je skladno musko tijelo, a lice, i zamisljeno i mirno, osobu koja je donijela odluku i sad smislja kako je provesti. Kakav muskarac.

Pomislih, i prvi i zadnji put u zivotu, da bih pristala biti i necija sjena samo kad bi mi zivot dao takvog.

Sigurno ceka najljepsu zenu na svijetu, zakljucih i nevoljko krenuh dalje. Svako malo sam zastajkivala sa zeljom da se vratim i jos ga jednom pogledam, ali nisam. Danas mi je drago da nisam, jer drugi pogled je uvijek analiticniji i pitanje je sta bi ostalo od snaznog dojma koji je stalno prisutan u meni.

Sad znam da su moje tadasnje misli bile misli tipicne zenskice zarobljene machizmom jednog muskarca, a sigurna sam i to da su njegove misli bile zauzete necim daleko znacajnijim od razmisljanja o zeni.

Cesto mislim na njega. Imam osjecaj da je taj dan za njega bio vazan, puno vazniji nego za mene, govorio je to izraz njegova lica. Ili samo umisljam ?

Sada ga sutaju ili uzdizu do bozanstva, ovisno o tomu kakav je ciji interes. Interes kazem, jer sa stvarnoscu to nema nikakve veze. Nece imati ni u buducnosti kad se sve slegne. Ne zalim ga, jer odrastao je covjek i znao je u sta se upusta. Iskreno se nadam da je cist pred sobom. Samo tako se moze nositi sa nedacama koje ga prate.

Znam da cu ga jednog dana opet sresti. Bit ce mi zao ako budem morala izbrisati sliku koju nosim u sebi, bit ce do njega, ne do mene. Kako rekoh ranije, nema bezuvjetne ljubavi.

..... A kad sam prolazila Gajevom, prije sesnaest godina, u isto lijepo nedeljno jutro, nisam imala pojma koga sam ugledala.

Nada Š. D.