ZAKATANČENA ZVIJER

Radmila Karlaš

Rekla je da je bilo najteže kada su sinove odvajali od majki. Da je bio opšti metež, i da su se svudčuli krici očaja. Pričala je mirno, ruku prekrštenih na krilu. U intonaciji nije bilo bjesa, niti gorčine, samo nezamislive tuge. Dvanaestčlanova njene familije je ubijeno. Zaustavila sam disanje, držeći na distanci eho izgovorenog, jer sam znala da bi me količina tuge koju bih udahnula gotovo mogla ubiti. Ta žena tokom narednih godina postaće neko nezamislivo drag i nezaobilazan u mom životu.

Fatimu Husejnović prvi put sam vidjela oktobra 1996. na željezničkoj stanici Saint -Lazare u Parizu. Putovale smo zajedno na debatu koja se odžavala u Normandiji, u Rouenu. Znala sam da je iz Srebrenice. Samo to. Smještene smo u istoj sobi. Od kada sam je srela, pokušala sam da prevalim preko usana pitanje. Šta se desilo s njenom familijom. Ko je od njenih ubijen. Bilo mi je teško da pitanja koja su mi opsjedala mozak iskažem retorički. Bojala sam se da ću je povrijediti. Te noći, u hotelu, kroz polusan, osjetila sam kako me neko, razotkrivenu tokom sna, pokriva. Kroz poluspuštene kapke vidjela sam Fatimu, nagnutu nad krevet kako brižno poravnava prekrivač preko mene.

Srebrenica se svih proteklih godina valjala preko krvotoka, gušeći. Snimak oca koji doziva sina dok se oko njega smiju polupijane spodobe u uniformama, inficirane do kosti zlom pogodio me kao užareno žezlo. Te, 2007. godine sam pristala da kao jedini učesnik iz RS u okviru Pravnog fakulteta iz Tuzle učestvujem u debati o nezamislivom zločinu u Srebrenici. Putovali smo autobusima iz Tuzle, tu su studenti iz Zenice i Sarajeva. Stajemo u Potočarima. Obilazimo mezarje i krećemo prema Tvornici akumulatora. I tad se desilo. Atomi od kojih sam satkana su podivljali, presjecani sa vibracijama satkanim od čistog bola i užasa. Emocije su mi trgale mozak, srce, više nisam znala da li sam na okupu ili raspršeno padam svud po Sreberenici poput pepela koji neko rasipa iz urne. Krajiškom mozga sam shvatila da sam uletila u frekvenciju nezamislivog straha i očaja, koju su žrtve, srebrenički Muslimani, stisnuti i preplašeni unutar te tvornice osjećali. Užas je u tolikoj mjeri nahrupio iz zidova, s patosa i sa svih strana da sam osjetila kako me moje sopstveno tijelo spašava od totalnog rasprsnuća padajući u tamu. Nečija ruka na ramenu me pridržala. Okrenula sam se prema ženi, loveći krajičke svjetlosti sred crnila koje me obuzelo i prepoznala profesoricu s Pravnog fakulteta iz Tuzle. Njene oči su bile jedino uporište za koje sam se mogla uhvatiti. Osjećala sam da ću, ako prestanem da je gledam, umrijeti tu, na licu mjesta. Ne znam da li je primjetila, ali mi je predložila da sa dekanom odemo odmah u Srebrenicu službenim automobilom.

Skup u ondašnjem Domu kulture na kojem sam učestvovala bio je zabranjen za političare. Nije ih se moglo izbjeći, ne bar u obliku njihovih emisara.

U opštoj gužvi, kao uklete sjenke promicale su majkeSrebrenice. Po ko zna koji put i kojom prigodom, kao kad su nešto ranije dodirivale nišane na mezarju, čekale su. Poput Kade Hotić koja je tražila posmrtne ostatke dvadesetogodišnjeg sina Samira. Svoje izlaganje ću i započeti njenim riječima, da ne želi ničije sažaljenje, već pravdu. Teško mi je tad bilo govoriti o pravdi u Srebrenicii očekivati je, nakon što se zločin desio pred očima međunarodne zajednice. I ne samo to. Koliko međunarodnih zvaničnika je došlo i prošlo tim gradićem od kraja rata, bili su tu i 11. jula 1995. kada jetadašnju enklavu pod zaštitom UNPROFOR-a urnisali pripadnici vojske i policije RS sa srbijanskim pomagačima. Kadine oči traže pravdu. I nju, poput svih majki iz Srebrenice godinama razapinju, obećavaju im, pričaju priče. I uzimaju dnevnice za svoju rabotu. Jasno mi je i zašto su bosansko-hercegovački političari suvišni. Majke su tražile pravdu i kosti svojih najmilijih. Godinama su čekale dan kada će vinovnici srebreničkog masakra biti uhapšeni.

Kadu sam gledala i slušala više puta na TV-u, čak i u jednom dokumentarnom filmu kada je zapjevala sevdalinku o sinu kojeg čeka, a kojeg nema... Teško joj je pala ta pjesma, baš ta, sve druge je pjevala i pjevaće, ali zbog te, ne želi nikada više pogledati taj film. Priča mi ovo dok zajedno pušimo cigarete na pauzama, od mog dolaska u Srebrenicu u mojoj je blizini, povjerava mi se lako i bez napora. Ćutim. Tu vrstu dostojanstvenog bola koji ne opterećuje i koji se podnosi sa plemićkim ponosom, osim kod Kade i teta Fatime sretala sam samo kod odabranih ljudi, kod kojih užas proživljenog nije podlegao emocijama dželata. Kada je našla muža i brata. Lakše joj je, nastavlja, što zna da joj je mužpokošen rafalnom paljbom. To je, utvrđuje, trenutačna smrt. Da joj je samo znati da joj ni sina nisu mučili, da je umro brzo. Više puta je gledala smrti u oči, priča zamišljeno. „Tada, kada i vama prijeti opasnost da budete ubijeni, prestanu sve emocije, hladno čekate smrt. Bar je sa mnom bilo tako. Nadam se da se i moj Samir tako osjećao.“

Na sljedećoj pauzi kaže mi da zna ko joj je ubio sina. Žena! Zna joj i ime, na visokoj je funkciji. „Ne mrzim je, znam da pored svega što je učinila ne može ni da spava, ni da živi mirno. Bar na momente. Ja imam svoj bol, ali i svoj mir. Ne bih bila na mjestu dželata. Ipak, kada bih je srela, rekla bih joj samo: ‘I ti imaš dva sina.’

Mimo protokola, uzela je riječ na kraju skupa. Pričala je jednostavno i mirno. O srbijanskim autobusima koji su njih, žene iz Srebrenice prevozili, nakon što su ih u Potočarima odvojili od muških članova porodice. I o uvijek prisutnomžalu da ih nisu dovoljno izljubile, izgrlile na rastanku.

U prepunoj sali metež, neke žene glasno napadaju političare, licemjerje.
Hata je mirno ćutala, a onda je, dok smo pušile posljednju cigaretu pred naš rastanak, sa nagovještajem osmijeha rekla da tu, malo iznad, ima jedna zaravan, njena očevina, koju nikada neće napustiti. Njeni odlasci u Sarajevo su sporadični, zbog unuka. Autobusi su već kretali prema Tuzli. Sjetila sam se da bih se u njima trebala nalaziti i ja, te da moram požuriti ako želim stići. Pitala sam Hatu mogu li je poljubiti u obraz. Nasmiješila se kroz suze. Moje su krenule kada sam sjela na jedno od sjedišta u autobusu.

Hata je sina Samira sahranila tek ove godine u Potočarima.

Godinama poslije, gledam lice na TV ekranu. S kačketom naglavi, gotovo neprepoznatljivo, ali oči sijaju istim luđačkim sjajem. General Ratko Mladić, napokon uhapšen, drsko i uz odsustvo bilo kakve refleksije o počinjenom zlu na licu se ceri, psuje i bjesni bahatošću. U međuvremenu licemjerje.Oko odugovlačenja hapšenja. Dok posmatram lice gospodara života i smrti, znam da je on puki produkt, izvršilac.Unaprijed podoban da učini najgore. Ono što je najstrašnije, omogućeno mu je da učini najgore.Neko je morao da pusti zvijer iz kaveza.

Slučajno ili ne, na nekom od TV kanala snimak Nirnberškog procesa. Smjenjuju se lica nacističkih zločinaca, uporedo s prikazima gasnih komora i miliona kostiju. Rudolf Hess, zapovjednik koncentracionih logora će ženi slatkasti miris iz krematorija objašnjavati nekim banalnostima. Gladiće dječicu po glavi, a potom revnosno ići na posao. Koji se sastojao u iznalaženja načina kako što efikasnije uništiti što veći broj Jevreja. Zvijeri su puštene iz kaveza.

On se neće pokajati nikada, nesvjestan svoje krivice, do one što je dozvolio da ga uhapse. Neće se pokajati ni Adolf Eichmann na čijem će suđenju u Jeruzalemu tokom 1961. zapisati čuvena filozofkinja Hannah Arendt, koja će, i sama proganjana i zatvarana za vrijeme nacionalsocijalizma, baš tada, gledajući Eichmanna, zaključiti da je zlo banalno. Gledala je čovjeka koji je izgledao kao komšija sa sedmog sprata. Nije bilo spektakularno, ponašao se kao u gostima. Arendtova je provela život pišući o totalirizmu i nasilju. Za vrijeme rata pričala sam s novinarima New York Timesa koji su, neovisno od reputacije Željka Ražnatovića Arkana i ne sumnjajući u to da je vinovnik mnogostrukog zla tokom rata u bivšoj Jugoslaviji, praveći intervju s njim, stekli utisak njegovog šarma i elokvencije.

Ratko Mladić je prilikom pojavljivanja pred vijećem Haškog tribunala bezmalo izgledao kao umorni, bolesni starčić, ali su njegove oči i nabusito ponašanje u sekundi razotkrili zvijer.

Postoji nešto što zaudara stalno. Od vremena holokausta do srebreničke drame. Licemjerje. Amerikanci su znali za koncentracione logore u Evropi tokom Drugog svjetskog rata i nisu ništa učinili povodom toga. Rusi su stajali s druge strane Visle i gledali kako Njemci urnišu Varšavu, da bi tek nakon svega ušli u uništeni grad. Hajka na nacističke ratne zločince prestala je još 1948. Oni će se skrasiti svuda pomalo, a Jozef Mengele će uredno imati svoju adresu i broj telefona u telefonskom imeniku Buenos Airesa do kraja. Za njima će još samo tragati pojedinci poput Simona Vizentala. Amerikanci će nakom Drugog svjetskog rata pragmatično primati u okrilje kreatore nacističkih raketa Fau 1 i Fau 2, poput njemačkog inžinjera i Hitlerove uzdanice Vernera fon Brauna kako bi ih upotrijebili za izradu nekih Apola, do Jevreje koji su preživjeli holokasut. I tako redom.

Srebrenička tragedija dešavala se pred očima svijeta. Isto kao što se i Ratko Mladić potom godinama šetkao pred očima svijeta.

Gledajući ponovo u oličenje zla utkano u srž đavoljeg generala, želim misliti da u njegovom zakašnjelom hapšenju ipak ima neke pravde. Znam da ne smijem razmišljati o onima koji puštaju zvijeri, jer tada ne bi bilo gotovo nikakvog smisla. A ja znam da smisao mora postojati unatoč svemu. Sjetila sam se Fatime, Hate i inih. Čekale su na ovo hapšenje godinama. Kao što sam čekala i sama. I uvijek će, pored onih koji puštaju zvijeri biti i drugih, koji će se boriti sve dok zvijeri ne budu ponovo zakatančene. Jedna upravo jest, Ratko Mladić

Tekst je uz saglasnost autorke prenesen iz “Šeher banjaluke” br. 13, magazina Saveza Banjalučana u Švedskoj