Stare slike

Moja oluja, ona koja me uredno pohodi vec devetnaest godina i cije naznake pocinjem osjecati sredinom kolovoza, a kulminaciju dozivljavam u trecoj dekadi rujna, ove godine je uranila i bojim se da bi se mogla pretvoriti u hurikan. Mozda je to izazvano jednim razgovorom, mozda starim slikama kojih se napokon docepah, a mozda i opcom klimom. Sta je, da je, vec sad trese zestoko i samo se nadam da ce je nesto skrenuti s mog puta ili bar oslabiti njenu snagu. U protivnom... Ma ne smijem ni misliti da bi me mogla slomiti. Radije razmisljam o varijanti da mene pretvori u furiju.

Te slavne banjolucke ' 92. u grad se podmuklo uvukao vjetar s Gazimestana koji ce u narednim godinama olujnom snagom pocistiti ispred sebe djecu zaljubljenu u Vrbas, miris lipa, zaljublenu u svoje prijatelje, svoje skolske klupe...

Te godine samo dva zadatka si postavih: spasiti djecu i obiteljske albume. Vremenom sam shvatila da mi fale fotografije iz djetinjstva, iz mladosti mojih roditelja, njihovih roditelja i sve ostale rodbine, kao i zgrada, parkova, skola, odmaralista na moru, radnickih savjeta...Fali mi zivot, zapravo dokaz tog zivota.

Srecom kod sestre je ostala kutija sa slikama povadjenim iz maminih i tatinih obiteljskih albuma. Sa strahom sam je otvarala jer cetiri fotke su mi bile posebno vazne. Dvije od njih su imale dokumentarnu vaznost za Banju Luku, a jedna za Lubiju. Nema ih. I kome se ja sada mogu pohvaliti? Tko bi vjerovao mojoj prici ?

Moje razocarenje povuklo se susretom sa nekim vec zaboravljenim licima, osmjeh na lice navukose modni detalji iz davnih vremena ( tko se sjeca kupacih gaca sasivenih od crnog glota u kojima smo kao djecurlija gazili jadranskim plazama ?). Izleti, stafete, bakljade... sve smo mi to zivjeli tamo dolje u Banjoj Luci. Te slike izazovu i one nikad ne snimljene, a mene ovih dana opsjedaju one u kojima vidim nas, razdraganu djecurliju kako trckara za krijesnicama ( svjetlaci, svici ), fata ih i lijepi na celo. Rado bi ih pokazala Filipu i Dominiku, ali krijesnica vise nema. I tako slike dozivaju misli, pa onda misli dozivaju slike, letis kao duh iznad prostora iz drugog vremena, a onda zazvoni telefon... Ljuta sam kao poslije nedosanjanog sna, a moja reakcija ide do “pas mater ".

I sad kad trebam napraviti izbor iz tog mora slika zastaje neodlucna : hocu li staviti svoju lijepu mamu, svoju sestru debeljucu ili sestru sportasicu, mozda sebe kao sestogodisnju tankonogu plavusicu ...? Hmmm, sve su lijepe. A znam zapravo od pocetka, tatine slike cu staviti. Bolje da stavim njegove slike nego da pisem o njemu, ne bi to imalo ni kraja, ni konca. Pa opet dilema: pratiti njegov modni put od sesira, preko radnicke mice do francuske kape ( bas tim redom ), ili redati slike koje vezu period od pedesetak godina, mladic na biciklu, otac tri male curice na motoru, godine dobrog zivota u autu ? Ili da krenem od modno osvestenog sarmera u drustvu zgodnih dama, pa preko ponosnog pater familiusa u okruzenju supruge i kceri, pa do blazenog osmijeha izazvanog prisustvom unuka ?

Slatke dileme, ali nemam za njih rjesenje. Bit' ce tata, ali nasumice.

I sad se vi pitate kakve veze ima prvi dio price sa drugim ? Nikakve, osim da podsjeti mene gdje i kako sam / smo zivjeli. Onima dolje ne zelim nista dokazivati ni pokazivati. Oni ce i onako blejati kao i do sada da je to samo njihovo bilo i ostalo, da se mi tu nismo uklapali, pa smo eto otisli....ma bolje da prekinem, jer bit' ce opet "pas mater ".

Nada