Eh da se nacionalizam moze namazati na kruh...

U kancelariji sam, zavrsio rucak, i kako se vrijeme malo pokvarilo pa mi se ne ide u setnju po kampusu (prekid za odmor mi je citav sat i treba ga nekako 'ubiti'), odlucih da svoja zapazanja i razmisljanja zadnjih nekoliko dana stavim na papir, odnosno, da ih slozim u jos jedan prilog za ovaj blog koji nikako da se ugasi. Vidim da raja navraca pa ga treba odrzavati na zivotu.

Razloga za pisanje ima mnogo. Dok ovih dana veliki vozd manjeg blentiteta svrlja ovuda po Americi (u ovdasnjoj stampi a ni na televiziji ne mogu da nadjem nista vezano za ovu 'znacajnu' posjetu o kojoj one nase poznate 'nezavisne' novine redovito izvjestavaju), drzi 'predavanja' (mogu zamisliti kako to izgleda kada grmalj progovori onim svojim 'milozvucnim' glasom), dotle tamo dole u starom kraju zeljeznicari strajkaju, 'borci' se bune, a obicna raja se umirila pa jedva dise, valjda od dobrote koja ih pritisla (eh gdje je sada Kocic pa da to lijepo opise)? Sjedim tako u kancelariji i razmisljam sta se to, zapravo, dogodilo i o cemu se ovdje, zapravo, radi.

Sjetih se tako svoje raje sa posla, razbacane na sve strane svijeta, pa razmisljam i o njima i nasim sudbinama. U kontaktu sam sa mnogima i imam informacije iz prve ruke. Vecina je (gotovo po pravilu) nasla posao u struci, rade, dobro zaradjuju, skucili se i polako se pripremaju za penziju. Vecini ni ova svjetska ekonomska kriza nije naudila. Ne znam nikoga ko je zbog nje izgubio posao. A i djeca im uglavnom rade i dosta ih vec zaradjuju vise od roditelja (cast izuzecima). Cesto razmisljam o tome i pokusavam da shvatim sta se to desilo i kako je moguce da su oni kojima je bilo pripremljeno da propadnu, da se nikada ponovo ne usprave na svoje noge, zive normalan zivot u sredinama na koje nisu bili navikli i u kojima nisu imali cak ni zelje da zive, a da oni, koji su ih otjerali (ili su posredno ucestvovali u tome), i koji su ostali u poznatom okruzenju, kojima je ostalo sve ono sto smo zajedno stvarali, sada jedva prezivljavaju i boga mole da i oni pobjegnu nekud gdje ce naci neki bolji zivot.

Istina je, ne treba pretjeravati, ima i onih kojim je dobro. A ima i onih kojima je sjajno, kao sto je to onaj Segin 'prijatelj' iz proslog priloga. Ali takvi su u manjini.

U nasem gradu u kojem smo godinama zivjeli zajedno i gradili bolje sutra, jednog dana su neki zakljucili da je doslo vrijeme da se treba rijesiti onih koji su smetnja boljem zivotu. Prihvatila je to vecina naroda jer znamo kakve su bile reakcije onih dana kada smo sa par torbi napustali nas grad, svoje komsiluke u kojima smo odrastali, ulice i trgove na kojima smo provodili bezbrizne skolske dane, skole, fakultete i fabrike u kojima smo stvarali bolje sutra. Mislili su, valjda, da ce svi njihovi problemi biti rijeseni kada nas posalju na put bez povratka (tako se to tada cinilo).

I bi tako, ali samo za neke: one koji su sve dobro osmislili i koji su iskoristili obicnu raju da svoje planove provedu u djelo. Dobivsi svoj bletitet voljom svjetskih mocnika (poznato je sta se u nasem gradu i okolini desavalo kada su snage onih drugih bile na njegovim obodima), iskoristise vlast da se preko noci obogate, ne vodeci racuna o onima koji su im pomogli da se domognu tih svojih pozicija. 'Pokupovase' privredne gigante za male pare, otpustise vecinu zaposlenih, oprase novac gradeci nova stambena naselja i poslovne prostore, hotele i vjestacka jezera... Njihovi planovi se ostvarise. Jedan od tih ovih dana trosi pare (kojih za obicnu raju nema) pa putuje po Americi, prica gluposti i uziva dok vecina u starom kraju ne zna sta ih ceka sutra.

Pitam se, kako je to moguce? Koliko covjek mora biti glup, zatucan ili pak nacionalno zagrizen da mu sve to ne smeta. Ne mogu da shvatim bivse 'borce za blentitet' (a svi znamo dovoljno o njihovoj hrabrosti, jer se vecina razbjezala kada se druga strana naoruzala pa pocela uzvracati) koji su potpuno nmocni pred ovim 'svojim' mocnicima, koji za njihove zahtjeve haju koliko o lanjskom snijegu. Gdje su svi oni koji su izgubili poslove jer starih, dobrih, privrednih giganata vise nema? Gdje su oni sto rade za novokomponirane gazde koje im placaju kada im se cefne a o uplati u penzioni fond da i ne govori? Gdje su tu mladi, posebno studenti, koji bogu trace dane na fakultetima uceci znanja koja nikome ne trebaju? O penzionerima da ne govorim.

Znam da su neki tamo devedesetih razmisljali kako ce im biti lijepo, samo da se otarase nepodobnih. Mislili su da ce opljackano trajati do vijeka, ne racunajuci na to da su neki medju njima to vec mnogo ranije bezecirali.

Ali, braco moja, ne zivi se od nacionalizma. Jest' da su neki od vas tako mislili, ali stvarnost je drugacija. Ne moze se nacionalizam namazati na kruh, onako za uzinu, ili kada se malo ogladni, kao sto su nam to nekada davno nase majke i bake mazale masti ili maslaca na kruha, dok smo se igrali sa nasim drugarima. Ne moze se djetetu pripremiti sendvic za obdaniste ili skolu: namazes na kruh (malo deblje) nacionalizma, narezes malo fasizma i mrznje prema drugima, i sve to zacinis religijom.

Kako sada stvari stoje, problem je kruh, jer ga nema dovoljno pa se nema na sta namazati. A i maza se malo uzegle pa ne sjeda dobro na stomak. I religija je malo ustajala, tukne, pa je okus nekako bljutav. Kada sve to pomijesas zajedno, ne osjeca se covjek nekako sit. Jes' da je mozda dusevno 'pun' ali stomak, brate, treba nesto konkretno. Ne zivi se od duhovnosti. Bar ja to jos uvijek nisam uhavizao.

E 'braco moja' nacionalisticka. Dobro ste se zajebali ali necete to da priznate. I dalje blejite k'o tele u sarena vrata. Gledate svoju TV, citate 'nezavisne' a i Mile vam i dalje prodaje muda pod bubrege a vi ga ko ovce slijedite. Jos vam nije doslo iz guzice u glavu i ko zna hoce li ikada. Tu vam niko ne moze pomoci osim vas samih.

Razmisljam eto, tako, a bolje bi bilo da sam ipak malo prosetao, makar vrijeme nije najbolje. Kampus je pun mlade raje, a i drvece se vec obojilo jesenjim bojama. Uskoro ce zima pa ce biti napretek vremena za pisanje. A  onima dole u starom kraju ionako ne mogu ni pomoci ni odmoci. Oni su svoju sudbinu sami birali i ja na to nisam ni najmanje uticao. Pa neka bude tako kako su sami htjeli.