Iako me je posjeta Dodika Columbia-i iznenadila, nisam posebno obracao paznju na nju (osim citanja redovitih 'izvjesca' u nasim vrlo 'nezavisnim novinama'), ali su me dogadjanja na kampusu univerziteta oko njegovog govora sokirala. Kao sto sam vec u proslom prilogu rekao, o Dodikova posjeta Americi se nije spominjala ni na jednom od poznatih sajtova kojima je posao da svijet izvjestavaju o dogadjajima u i oko politike, pa me je kao grom iz vedra neba pogodio email od jedne nase sugradjanke koja me je obavijestila o sramnom postupku organizatora 'predavanja' da ne dozvoli ulazak u salu bosancima muslimanima (Bosnjacima) jer su se bojali nezgodnih pitanja. Dobio sam taj email kasno sinoc i ta cinjenica me je toliko pogodila da dugo nisam mogao zaspati. Htio sam istog momenta poslati protestno pismo odgovornim osobama sa Columbia univerziteta ali sam shvatio da mi za to treba vise vremena. Moj engleski je jos uvijek daleko od dobrog pa ce mi za ono sto zelim reci trebati par sati.
Evo sta se zapravo desilo. Prilikom ulaska u salu Law Library ovog univerziteta, osobe na ulazu su provjeravale imena registriranih za ovaj skup. Osobama sa muslimanskim imenima i prezimenima (ili koja su tako izgledala) koje bi mogle biti porijeklom iz Bosne nije dozvoljen ulazak u salu, zbog, navodno, veceg broja prijavljenih. Tako je ovo 'predavanje' proteklo u relativno mirnoj atmosferi jer se organizator pobrinuo da oni koji bi mogli postavljati nezgodna pitanja nisu prisutni.
Znajuci americke zakone, posebno onaj o slobodi govora, bio sam sokiran cinjenicom da se u dvadesetprvom vijeku jos uvijek primjenjuju pravila iz mracne proslosti covjecanstva. Odmah su mi na um pali Zidovi i njihova sudbina za vrijeme Hitlera. Podsjetilo me to i na polozaj nesrba u Banjaluci tokom rata devedesetih. Iako o americkom drustvu nemam bas previsoko misljenje, ni u snu nisam mogao pomisliti da se ovako nesto moze dogoditi.
Pitam se, sta dalje? Sta uraditi? Kako reagirati na ovaj sramni postupak zvanicnika jednog velikog americkog univerziteta.
Ovdje u Americi, u ovakvim slucajevima se nezadovoljstvo izrazava slanjem protestnih pisama odgovornim. To je, cini mi se, jedino sto nam preostaje. Ja cu to svakako uciniti a ovim prilogom pozivam i sve one koji smatraju da se u ovom slucaju radi o grubom rusenje ljudskih prava, da ucine isto. O ovakvim dogadjajima se ne smije cutati jer ce nas sutra stici ista sudbina. Zbog toga pozivam sve one koje dijele moje misljenje da ovu informaciju proslijedi na sto vise adresa, kako bi odziv bio veci.
Protesna pisma se mogu slati na slijedece email adrese:
John
Coatsworth, Dean of School of International and Public Affairs at Columbia jhc2125@columbia.edu
Timothy
Frye, Director of Harriman Institute, tmf2@columbia.edu
Jan
Timberlake, Director East Central European Center at Columbia, at2205@columbia.edu
Vise informacija mozete naci na slijedecim web stranicama:
Danas bas pocinje sudjenje Ivi Sanaderu, mozda docekamo svi dan kad ce i ovaj drugi sjesti na otuzenicku klupu. Valjda gosp. Dodik ide putem dr. Ive.
ReplyDeleteCitajuci ovaj komentar- prilog sjetih se onog vica o milicioneru koji je isao u neku aksham shule i na pitanje je li citao Na Drini cuprija udgovara : Cuj cito, hodo.
ReplyDeleteMi doduse nismo hodali taj nacionalizam, ali smo na kraju zakljucili da smo ostali pregazeni nakon njegova marsa, zgnjeceni kao mravi. Meni bi za to od teorije kako nastaje nacinalizam, prilicno nategnute Supekove teze tko mu je vise, a tko manje sklon i zasto, analize o stanju mozga pojedinih vozdova, puno zanimljivija bila analiza naseg ponasanja u to doba.
Dugo me je mucilo pitanje zasto su se zrtve u dva hermeticki zatvorena grada (Banja Luka i Sarajevo )razlicito ponasale? Mucilo me do momenta kad mi je rodjak ispricao o svojoj bespomocnosti i strahoti zivljenja u gradu kojeg su jedni granatirali s brda, a drugi razarali iznutra. Trenutni zakljucak da se nista nije moglo uciniti je donosio samo trnutni mir, jer gorcina popracena pitanjem " zasto " ponovo bi nakon nekog vremena izbijala van. Ako se slozimo da odgovor na nacionalizam nije nacionalizam, pa jos ako zgranuto shvatimo da smo ga genetski liseni ( po Supeku ), je li rjesenje bjezati ( ako za to uopce postoji sansa ), staviti glavu na panj, ponasati se udvoricki ?
Znam samo da mi je moja genetika izgleda odredila da neuporedivo vise od straha i brige za buducnost, osjecam gadjenje prema onima oko sebe. Ovdje moram napomenuti da se taj osjecaj javio tek kad sam svoje najmilije sklonila na sigurno mjesto. Taj osjecaj gadjenja se vremenom intenzivira jer se BL ponasa kao nevino djetesce koje se napokon rjesilo zlih vjestica iz mraka proslosti.
Nada Stefanac