Bio je dobar muž, otac, rođak, deda, komšija... Dugo godina nakon zapošljavanja ljudi su me pitali: "Jesi li ti Fikretova cerka? Vidi se." Tek poslije postalo je obrnuto.
Obožavao ja svoju Rasku - našu mamu. Kada je otišao u penziju uvijek joj je bio pri ruci. Svako malo slala bi ga u obližnju prodavnicu da nešto kupi, gulio bi krompir i jabuke, čistio orahe ili je nasmijavao svojim vicevima. Maminu iznenadnu smrt teško je podnjeo. Stalno je plakao i ljudima pricao o tome. Doživio je šok i poceo pomalo seniliti. To je narocito došlo do izražaja nakon dolaska u Zagreb. Cesto bi govorio da je neki auto ispred kuće njegov i da bi nekuda išao i slicno. Zbog viceva koje je prepričavao na ulici, po kancelarijama i slicno, bio je poznat. Da ih ne zaboravi, zapisivao ih je u rokovnik, pa je iza njega ostalo nekoliko hiljada viceva. Naš stric Eso ispunio je dato obećanje i objavio knjigu viceva (100 kom.) za porodicu i prijatelje.
A deda je tiho otišao 1. oktobra 1998 ovdje u Zagrebu, gdje je studirao 1934 god. Kao najbolji đak Gimnazije dobio je od kralja Petra stipendiju za fakultet. Još cuvam obavjest sa kraljevim potpisom i grbom, kao i njegovu diplomu. Slike koje imam on je ponjeo u svom neseseru kada smo odlazili. On nije bio svjestan događanja. Bilo mu je važno da ja sa nama, da gleda kviskoteku, rješava križaljke itd. Sada bi imao 98 godina, a to rijetki dožive. Starost je najgora bolest kojoj nema lijeka. Mnogo bi mogla napisati, ali i ovo je možda previše. U našim srcima ostaće dok smo živi i pri zdravoj pameti.
Uz pozdrave Niskana
Draga Niskana
ReplyDeletenije cudno sto ti se sjecanja na oca uvijek vracaju.
taj zarazni osmijeh sa svake slike. Moji roditelji kazu da je uvijek uz pozdrav imao bar jedan vic da isprica.
Ti si sigurno naslijedila njegov smisao da na svijet gleda sa manjom ili vecom dozom humora.
Na ovom blogu se vec mogu poznati dopisnicu po pisanju komentara. Ja sam vjerovatno previse ozbiljna a ti uvijek osvjezis sa svojim humorom.
pozdrav od Dubravke
Da duhovita. Trebala si vidjeti rolu iz Labudjeg jezera u izvedbi nase kolegice, a u prikladnom ambijentu maksimirskog parka. Za trbuh sam se drzala...
ReplyDeleteEni moraces to snimiti na video.
Pozdrav ozbiljnim i duhovitim kolegicama. I Madi, naravno.
Nada
10.oktobar 1913-10.oktobar 2013 godine tj.100goduna od rođenja našeg oca Fikreta Bahtijarevića.U znak sjećanja šaljem vam malo slika koje sam stavila na F.B.Niskana
ReplyDeleteLijep spomen na oca, Niskana.
ReplyDeleteSamo dan ranije, 9. oktobra, i ja sam bila u sličnim sjećanjima, mom tati bi bio 95. rođendan.
Napustio nas je jednog sunčanog majskog dana prije 15 godina.
Od radosti, optimizma, snage i topline kojom je zračio, ostali su bolest, nemoć, razočarenje u ljude što razoriše Domovinu za koju se borio i koju je neizmjerno volio. Unatoč ljubavi obitelji, koja mu je bila posljedne uporište napustio je ovaj svijet u dubokoj tuzi i zabrinutosti za naše sutra.
Znam, nije jedini.
Sve strahote koje su nam se događale najviše su pogađale naše roditelje, ali mi u borbi za golo preživljavanje nismo, svu dubinu njihovog bola i izgubljenosti, razumjeli.
I danas bježim od takvih sjećanja, odlazim dublje u prošlost i srcem punim ljubavi i zahvalnosti sjećam ga se kad je bio u naponu snage i s osmijehom na licu.
Nataša
Ove slike i prilozi pokazuju emocije, ponos i zadovoljstvo sto smo imali roditelje koji su nas naucili da volimo ljude.
ReplyDeleteMnogo je takvih na ovom blogu.
Drago mi je da je Enisin otac uspio da ponese ove slike, ne znajuci ni gdje ide ni sta ce se sve desavati sa nasim ili protjeranim ili samostalno odlucivsim gradjanima da napuste nas grad pred zlom koje je nadolazilo., svih konfesija i vjera.
Bilo bi divno kad bi se jos ovakvih slika nalazilo na ovom blogu da mnogi koji to neznaju shvate, Nurinu
recenicu "Ne zna on u kakvoj sam ja kuci odrasla."
Tim bi slikama pokazali mnogima da ne znaju u kakvom smo mi gradu odrasli.
Pozdrav Saima