Ovog septembra me iznenadi tuzna vijest. Umro je otac Alex, svecenik, misionar, dobra ljudska dusa, koja nas je objerucke prihvatila kada smo se zahvaljujuci zloci nasih bivsih sugradjana nepripremljeni obreli u stranom svijetu, toliko drugacijem od naseg da se jos uvijek na njega prilagodjavamo.
Prihvati nas otac Alex kao stare prijatelje, kao nekoga koga je oduvijek poznavao, i ucini nam ovaj novi svijet ljepsim nego sto smo se nadali.
Nikada necu zaboraviti nas dolazak u
Sjecam se prvog budjenja i silaska u kuhinju, prvog dorucka i upoznavanja sa ostalim ukucanima (svecenicima misionarima sa raznih strana svijeta), prvih razgovora na losem engleskom. Vrlo brzo smo se ‘raskravili’ jer smo osjecali da za oca Alexa i njegove ukucane nismo stranci vec ljudska bica koja su voljom drugih izbacena iz svakodnevne zivotne kolotecine kojima je potrebna pomoc.
Sjecam se i prvog pica koje smo to prvo vece nakon dolaska ispijali na terasi sa zadnje strane kuce u toploj pitsburskoj noci. Za mene je bilo rezervirano pivo a za Neru je otac Alex otvorio flasu crnog vina. Sjecam se i skromnih kucanskih stvari koje smo izabrali iz ‘kolekcije’ koju je otac Alex skupljao za one koji su ostali bez svega. Sjecam se Uhal kamiona kojim je otac Alex upravljao vozeci nas od kuce do kuce siromasnih doseljenika iz Italije kako bi si odabrali krevete (metalne okvire sa skromin dusecima) i jos pokoji dio namjestaja za nas stan u zgradi u kojoj su uglavnom zivjeli oni koji su zivjeli na pomoci drzave. Sjecam se dobro planiranog odlaska u posjetu covjeku koji je napravio biznis na Gospi iz Medjugorja s nadom da bi nam ovaj mogao pokloniti kakav stari racunar (tu se otac Alex prevario u proracunu jer sva njegova ‘navlacenja’ i price kako bi nam dobro dosao racunar nisu urodila plodom). Sjecam se kasnijih druzenja kod nas u stanu i kod oca Alexa u Thomas Boulevard. Uvijek je bilo veselo i uvijek se naslo nesto za popiti.
Trajalo je ovo druzenje nekoliko godina, otac Alex je ugostio jos porodica iz Bosne (tri su bile iz Banjaluke) a onda ga je njegov misionarski poziv ponovo odveo u Keniju da pomaze sirotinji, kao sto je to radio cijeli svoj zivot.
Bili smo u kontaktu, tu i tamo, onoliko koliko je to zivot i nasa okruzenja, dozvoljavao.
Ponovo smo se sreli prije nesto vise od dvije godine kada se otac Alex uputio u Ameriku sa grupom Italijana. Cilj putovanja je bilo upoznavanje sa ljudima koje je zivot natjerao da napuste rodnu grudu u potrazi za boljim zivotom. Tako se nasi zivotni putevi ponovo ukrstise, kao da se nikada nisu ni razdvajali. Iako je od njegovog odlaska iz Amerike proslo poprilicno godina, cinilo nam se kao da smo se nedavno rastali. Valjda je to tako kada se sreces sa pravim prijateljima pa vremenske distance ne znace nista.
Stigao je otac Alex sa svojom druzinom kod mene na fakultet, isli smo svi zajedno na rucak u jedan tipican americki restoran, svratili kod nas na kolace, kavu i pice. Drustvo je bilo saroliko, veselo i pricljivo, kako je to vec slucaj sa Italijanima. Pricali smo im o nasim sudbinama, o ljudima iz jednog grada koji je preko noci postao neprijateljski prema onima koji su ga bez rezerve voljeli, o borbi za prezivljavanje u novoj sredini, o uspjesima nase djece koje nevolja koja ih je zatekla nije izbacila iz ravnoteze, o planovima za buducnost. Otac Alex je prevodio i u njegovim rijecima sam mogao osjetiti kako se pravi vazan kada prica o izbjeglicama iz Bosne koje je primio pod svoj krov.
Imao sam osjecaj da je dobro znao sta se to kod nas dogodilo i da je, kroz druzenje sa nasoj rajom pomalo i sam postao banjalucanin.
Bio je to nas zadnji susret. Vratio se otac Alex sa svojom grupom nazad u Italiju uz obecanje da cemo se ponovo vidjeti: ili kod nas u Americi ili kod njega u Italiji.
Nakon izvjesnog vremena sam saznao da se razbolio ali nisam znao o kakvoj se bolesti radi. ‘Culi’ bi se ponekad preko facebook-a ali o bolesti nismo razgovarali.
Jedno jutro pocetkom septembra na facebook-u osvanuse neobicne poruke. Neke na talijanskom, neke na nekim drugim jezicima svijeta. Iz mog oskudnog poznavanja talijanskog zakljucih da nas je otac Alex napustio zauvijek, tiho, onako kako je to njemu prilicilo. Kasnije dobih potvrdu svojih sumnji: otac Alex je izgubio bitku sa teskom bolescu s kojom se borio zanjih godinu dana.
Ako ima boga i ako postoji raj, siguran sam da je otac Alex sada tamo. Zasluzio je to svojim zivotom i svojom dobrotom, pomazuci onima kojima je pomoc bila potrebna.
Zasluzio je to svojim vedrim duhom i svojom jednostvanoscu koja je privlacila na prvi pogled.
Zbogom oče Alex. Hvala ti za sve ono sto si ucinio za nas i za sve one druge kojima si pomogao kada im je bilo najteze. Cinio si dobra djela i zasluzio si da sada pocivas u miru. Nama ostaje da se sjecamo tvoga vedrog lika koji nam je davao
Neka ti je vjecna slava
Hvala Milane za ovu divno ispricanu pricu o dobrom covjeku.Od danas sam bogatija za jedno saznanje da dobrih ljudi postoji na ovom svijetu, ali od crnih vijesti, zivota kriminalaca i mafijasa ne moze se puno procitati o ovakvim ljudima.Sretni ste bili da ste naisli na njega pa ste uz njegovu pomoc uspijeli da krenete od nule i da pokazete sve svoje umne i fizicke kvalitete, i da cjela porodica postigne i vise nego sto biste ikad postigli da ste i ostali u BL.
ReplyDeleteI Dubravkin komentar mi se svidio.Iako se ne poznajemo iz svakog priloga i komentara se moze upoznati svakog.I kao kompletnu licnost i kao neznanca.
Sve kvalitete Dubravke otkrila je sredina u koju je dosla i tako osvjetlala obraz nasim korjenima.
Ovjde kod nas u svim bivsim drzavama najveci broj stanovnistva je dostigao dno dna i nema nikakve sanse da se ni nula dostigne.Najtuznije je to sto to najvise osjecaju mlade generacije.
Zato zelim pokoj dusi covjeka koji je osjecao tudju bol.
Pozdrav Saima
U trenutku kad sam otvarala blog zazvonila su zvona sa obliznje crkve.
ReplyDeleteJa cu kao i obicno iz svog kuta.
Nisam bas na ' ti ' s ljudima iz Crkve. Jos kao vrlo mlada osoba zatvarala bih se pri i najmanjem pokusaju privodjenja ovcice stadu ( isto je bilo i s Partijom ). Vremenom je taj jaz postajao dublji zbog uocavanja arogancije, pohlepe, i nemorala tamo gdje toga ne bi smjelo biti, barem ne u tolikoj mjeri. Ipak u vrijeme kad smo gradili ono ' cudo ' arhitekture, zvonik banjalucke katedrale, a kad su se nad Banjom Lukom vec poceli nadvijati sivi oblaci, upoznala sam velecasnog Blaza Pruhu. On je ispred Crkve bio zaduzen za poslove oko izgradnje zvonika. Vec od prvog momenta osjetila sam neku prisnost s tim covjekom mada smo tada razgovarali samo o poslu. Kad je zvonik zavrsen vise nije bilo potrebe za kontaktima, ali ja sam jos par puta otisla u svecenikov ured ' na pricu'. Nismo spominjali ni Boga ni one od kojih se srce ledilo, sve je licilo na prijateljsko caskanje. Iz ureda sam svaki put izisla osnazena i mirna. Kad to ovako ispricam izgleda bez veze, sitnica, ali meni je tada u onom kosmaru znacilo puno.
Sreli smo se jos jednom, u Zagrebu. Popili smo kavu u jednom kaficu na Kaptolu. Docekao me sa svojim prelijepim, blagim osmijehom, uz recenicu : Prezivjeli ste Nado.
Mozda velecasni Blaz nije od Boga imao velikih zaduzenja, tek da smiri jednu uznemirenu dusu. Hvala mu na tom poslanju.
Nada
Tuzno je saznati da je svijet izgubio jednog dobrog covjeka. Svijet nema puno takvih ljudi koji konstantno prenose toplinu na sve oko sebe, koji mogu razumjeti svakoga sa bilo koje strane svijeta. Svijet nema puno ljudi koji rade I rade pomazuci gdje treba I koliko treba.
ReplyDeleteZanimljivo je nase zivo sjecanje tih prvih trenutaka u dalekoj tudjini. Ima ljudi koji dolaze ovamo samo zato da upoznaju svijet. Oni vjerotvatno drugacije gledaju na te trenutke. Mi smo se uputili u nesto sto nismo planirali nismo se pripremili, bila je to neizvjesnost do bola.
Joseph, covjek kojeg sam prvog vidjela na ulazu u fabriku mi je poklonio samo jedan pogled koji je hrabrio i koji mi je znacio sve.
Krupne oci jednog indijca, u njima se vidi sve sto je u njegovim mislima. Razumijevanje i saosjecanje.Isto tako radosni pogled kad sam napustila njegovu ekipu i presla na bolje radno mjesto. O njemu sam pisala, ali nisam napomenula da je Joseph poginuo 4 godine poslije mog dolaska u fabriku.
Nesretni slucaj.Sjekao je grane na drvetu u njegovoj basti. Grana je pala ne elektricnu zicu pod naponom. Elekricni udar, pad sa merdevina i kraj. Ostala zena I troje djece.
Na sahrani je neko pricao o njegovoj ljubavi prema djeci i familiji. Imali su obicaj da subotom ujutru budu svi na krevetu roditelja, i gledaju novi film koji bi Joseph odabrao.
Puno pozdrava od Dubravke
Uvijek kada umru DOBRI ljudi
ReplyDeletepitamo se zašto Bog njih uzima.Mnogi kažu:!"Neće ni ON svašta."
Upoznati ovako dobre ljude je pravo bogatstvo,pogotovo nakon razocarenja u B.Luci.Rijetko ih susrećemo,uglavnom o njima gledamo na TV.Nedavno je bila emisija na HTV o jednom mladom misionaru iz Hrvatske,a koji svoju misiju obavlja u Africi.Ja sam odmah pomislila na njegove roditelje,koji su ga tako dobro odgojili.
Prije nekoliko godina u Zagrebu je ubijena mlada pravnica Ivana Hodak-jedinica pozntog odvjetnika i sveućilišne prof.LJ.M.Hodak.To je bila velika tragedija,medijski jako popraćena.Onda se dugo nije čulo za gđu Hodak,dok nije prikazana emisija o njenoj misionarskoj djelatnosti u Afrci za pomoć gladnoj djeci.To me jako dirnulo,ali mi se javila pitanje
:"Zar nije mogla to ućiniti i u svojoj zemlji,gdje je poslije rata puno takve djece?"Pozdrav Enisa
Dragi Coe,
ReplyDeleteBas mi je zao i iznenadjen sam smrcu Oca Alex-a.
Tvoje mnogobrojne price su napravile utisak kao da sam ga poznavao licno. Zbog svoje dobrote bio mi je izuzetno drag.
Neka mu je vjecna slava i laka crna zemlja.
Sa postovanjam,
Cadjo i Cure.