Pages

Tuesday, October 04, 2011

Jesen u Maksimiru

Jesen se nećujno ušuljala. Još je toplo ko u sred ljeta, nosimo još ljetnu garderobu, na moru se kupaju turisti, a turustićki radnici zadovoljno trljaju ruke. Tko bi rekao da je već oktobar. Većina drveća još je zelena, samo je kestenje požutilo i puno je otpalog kestenja i lišća. Jedan veliki kesten raste kraj moje zgrade i nemilosrdno me posjeća na banjalučke aleje.

Ja ne volim jesen. U meni budi melanholiju, sve je nekako tužno i tada mi se ne izlazi iz kuće. Kako sam penzioner svaki dan mi je isti, a od nedavno mi je i muž u istom statusu, pa nismo ogranićeni vremenom. Tako možemo šetati kad nam se hoće, ali ipak je to po navici nedelja. Na TV gdje god okreneš pricaju o zdravlju, kako zdravo živjeti, zdravo se hraniti i što duže ostati živ i pri zdravoj pameti.

Pod utjecajem te propagande prošle nedelje Ahmet i ja uputili smo se u šetnju u Maksimir. Ovaj park prirode nam je veoma blizu i šteta je da nemamo naviku da svaki dan prošetamo bar pola sata. Ovaj puta šetali smo 2 sata, obišli 3 jezera, nauživali se cistog zraka, nagledali roditelja i djećice na igralištima, na prostranim livadama, na biciklima itd. itd.

Šaljem vam malo slićica da i vi doživite taj ugođaj.

Pozdrav Enisa

3 comments:

  1. Jesen ne volim samo za to sto iza nje dolazi zima. Zimi se zablokiram, ne podnosim hladnocu, najradije bih ju prespavala. Meni snijeg treba samo za Bozic i Novu godinu i to zbog ugodjaja.
    Ovo lijepo vrijeme koristim da svaki dan prosetam, nekad na sjever, nekad na jug, sto konretno znaci uz potok ili niz potok. Nikad u odredjeno vrijeme. Dogodi se i da izadjem rano ujutro, ali najcesce kad mi na poslu padne koncentracia, bez obzira na doba dana, nekad i po najvecoj vrucini.
    U godinama kad sam bila bez posla prokrstarila sam zagrebacku stranu Medvednice od Podsuseda do Dubrave. Uvijek sama, tako mi je najdraze. Dogodilo se jednom i da sam zalutala, srecom bez posljedica. Na svakoj livadi bih se ispruzila i lezala bar petnestak minuta promatrajuci nebo. Tako sam upoznala i Stankeca ( za neupucene jedna od zvijezda iz tada popularne Malnarove TV emisije ). Mislio covjek da mi je pozlilo pa pritekao u pomoc. Ispricali smo se kao stari znanci. Nije mi vjerovao da iz plasticne boce pijem vodu. Z gadjenjem je odgurnuo bocu kad je shvatio da u njoj nije rakija. Igrom slucaja sreli smo se jos dva puta, ali onda vec kao stazi znaci. Nisam srela covjeka koji toliko psuje, a ipak je ugodan.
    Sa tih setnji se nikad nisam vracala praznih ruku. Poljsko cvijece, kesten, neki zanimljiv komad drveta koji je priroda izvajala ili bar jedna jabuka u ruci iz nekog napustenog podsljemenskog vocnjaka.
    Nada
    PS: Kod nas je trava izgorila od ljetnih vrucina. Zamisljam kao se tamo kod Made zeleni na njegovom golf terenu. Sjecam se i kako je lijepo pisao o Lundu, a do djurdjevka je jos daleko. Made, Made... Ako nista, bar Ti pozdrav saljem !

    ReplyDelete
  2. Pozdrave uzvracam sa odusevljenjem. STOP. U toku pripreme za zimski san. STOP. San ljetne noci odsanjan. STOP. U iscekivanju povoljnijih berzanskih vijesti. NON-STOP.

    Sanjaj Banjaluko,ma gdje bila ;)

    ReplyDelete
  3. Evo danas jesen je stigla sa vjetrom i kišom.Sinoć je bilo jako toplo-južina,a jutros bar 10 stepeni manje.Tmurno i na nebu i u duši.Jedina zabava je Tv i novine tj.križaljka.Sigurno ste čuli sinošnji sukob hercegovackih navijaća Hajduka sa navijaćima Želje.Pokvarili su proslavu 90 godina Željeznicara i 100godina Hajduka,kojim povodom se trebala se odigrati prijateljska utakmica.Ali "vrag ne spava"Ne može se ništa dešavati,da politika ne upetlja prste.Šteta
    Pozdrav Enisa

    ReplyDelete