Posjeta Ruzice i Edina

Prvog dana oktobra iz dalekog Des Moines stize familija Cejvan u kisni i hladni Pittsburgh. Ruzica i Edin Cejvan svratise do nas nakon posjete Nijagarinim slapovima. Dida Dane i Edin, bivse radne kolege iz GIK Kozara se tako sretose nakon nekih dvadesetak godina. Bio je to jos jedan susret protjeranih banjalucana hiljadama kilometara daleko od njihovog grada.

S Edinom se nisam druzio ali sam ga poznavao iz onih lijepih godina sezdesetih kada smo obojica pripadali maloj grupi onih koji su zabavljali banjalucane na, u to vrijeme, veoma popularnim igrankama: Edin je u Domu kulture pjevao cini mi se do 67., a ja sam nastavio godinu nakon toga.

Kako je dan bio ruzan, hladan i kisovit (prvi put smo morali ukljuciti grijanje), nije se moglo sjediti na vani i uzivati u po pravilu krasnoj pitsburskoj jeseni, ali susret starih prijatelja lose vrijeme nije moglo pokvariti. Vece je proslo u evociranju uspomena, kako onih iz rodnog grada prije ovog zadnjeg rata, tako i onih nakon odlaska iz njega. Kroz sve ove susrete s protjeranom Banjalukom cuo sam toliko razlicitih prica o ljudskim sudbinama devedesetih, prica koje zasluzuju da se sakupe u knjige koji ce govoriti o jednom vremenu za koje niko od nas nije bio spreman i za koje smo mislili da se moze dogoditi samo nekim drugima.

Cejvani su se svo ovo vrijeme borili, i na kraju izborili, za jedan pristojan zivot u zemlji daleko od one u kojoj su mislili docekati starost. Bilo je tu teskih trenutaka, bilo je borbe za prezivljavanje, ali na kraju se sve zavrsilo onako kako posten svjet zasluzuje.

Cejvani sada uzivaju u zasluzenoj penziji pa slobodno vrijeme, kojeg je sada mnogo vise nego kada covjek svaki dan mora na posao, koriste da se upoznaju sa novom domovinom koju svakako treba obici.

Ostalo se uz lijepu pricu, mezu, kavu, veceru, te obaveznu muziku do kasno u noc. Tih nekoliko sati nije bilo dovoljno da se ispricaju sve price, da se evociraju sve uspomene pa je pao dogovor da se razgovor nastavi pri slijedecem susretu. Nadam se da na njega necemo cekati narednih dvadeset godina.