Oktobar u Montrealu i okolini

Ove godine, tri dana oko 10 oktobra, vrijeme idealno, oko 23 C , nebo vedro, plavo nigdje ni najmanjeg oblacka. Na sve to dolazi kao krema na tortu, neradni ponedaljak, kanadski Thanksgiving.

Oktobar je mjesec kad sume Quebec-a plijene bojama od zute do crvene sa svim nijansama izmedju. I kad se uklopi praznik sa vedrim danom, onda se mora izaci napolje, uzivati u prirodi. Kanadjani su odlucili da slave Thanksgiving svakog drugog ponedeljka u oktobru. Prilika da se proslavi zavrsetak ubiranja plodova i sjeti prvih dana evropskih kolonista, koji su bili toplo primljeni od strane domacih indijanaca. Ove godine vrijeme lijepo, kud god se krene svuda je puno ljudi, cini se da niko nije ostao u kuci. Tako smo i mi odlucili da odemo malo izvan Montreala pogledati sume u toplim jesenskim bojama. Obisli smo zapadnu stranu ostrva, mali gradic Hudson, zatim trajektom presli jezero Le lac des Deux-Montagnes, i stigli u mjesto Oka.

Oka je poznata po velikoj plazi i trapiskom samostanu gdje su zivjeli fratri skoro dva stoljeca. Protjerani iz Francuske dosli su u Quebec gdje im je jedan drugi vjerski red Sulpicien ustupio zamljiste. Izgradili su samostan i vremenom ga dogradjivali. Pravili su sireve, med, zele, cokoladu, razne dzemove, vino. Udruzili se sa montrealskim univerzitetom i osnovali poljoprivredni institut. Dok su bili u zenitu brojali su oko 200 fratara. Pocetkom 21 stoljeca broj je spao na 28 od kojih je polovina starija od 70 godina. Nisu vise bili u stanju da placaju odrzavanje sad vec velikog komleksa. Brigu o njihovom samostanu je preuzela drzava a fratri su se preselili u manji prostor malo dalje na sjever. U Oki se jos uvijek pravi i prodaje sir koji je izvanredan, nema mu ravnog.

U okolini samostana ima dosta privatnih plantaza jabuka, pcelinjaka, rasadnika. Posjetioci su uvijek dobrodosli, mogu kupiti med , brati jabuke, kupiti sirce, sok ili razne domace pite od jabuka.

Iza ledja Oke pocinju planine Laurentides. Jedno od brda je poznato po kapelicama gdje su ljudi dolazili na hodcasce. Hodocasce je bilo popularno u Quebec-u sve do sedamdesetih kada je vecina stanovnika okrenula ledja religiji crkvi. Sada je to dio nacionalnog parka Oka , zove se Calvaire, i veoma je posjecen. Sve je ostalo isto, sumski put , uz put 4 kapelice okrecene u bijelo i na vrhu tri kapelice i predivan pogled na Ottawa rijeku, jezero i mnogo dalje. Ljudi rado dolaze, sat hodanja uz brdo i malo manje nazad. Tad kad smo mi bili, vidjela sam mnogo mladih ljudi s malom djecom.

Vjerski red Sulpicien su prvi dosli u Oku u 18 stoljecu. Osnovali su skole za indijance upoznavali ih sa krscanstvom. Mnogi indijanci su prihvatili katolicku religiju. Hurons, Agniers, Onneiouts, jezicka grupa iroquoienne su imali farme i zivjeli u kucama. Algonquins et Nipissingues su bili lovci i nomadi.

Kolonisti koji su dolazili, polako su uzimali terene i u danasnje vrijeme je ostao indijanski rezervat. Prosli smo autom kroz taj dio. Uz cestu se mogu vidjeti kuce kao i u svim drugim dijelovima Montreala. Neke imaju lijepe baste ispred, a neke imaju gomile smeca i starih auta. Sa strane ceste ima dosta natpisa “ovdje mozete kupiti sve vrste cigareta”.

Sverc, droga to je ostalo od ponosnih lovaca i farmera.

Indijanske grupe iroquoienne su imale drustveni sistem slican matrijarhatu. Poglavica je bio muskarac, ali su zene odlucivale. Zene su posjedovale kucu i imanje i posjed se nasljedjivao po zenskoj liniji. Ako zena nije bila zadovoljna s muzem imala je pravo na razvod i muz je morao izaci iz kuce. Djeca su ostajala s majkom. Zenski savjet je mogao da smjeni poglavicu. Poglavicina sestra je imala duznost da imenuje novog poglavicu. U danasnje vrijeme indijancima je nametnut zakon koji se oslanja na tradiciju zapadne Evrope gdje se posjed nasljedjuje po muskoj liniji.

Puno toplih pozdrava od Dubravke.

Link na kratki video klip