Pages

Monday, October 17, 2011

Oktobar u Montrealu i okolini

Ove godine, tri dana oko 10 oktobra, vrijeme idealno, oko 23 C , nebo vedro, plavo nigdje ni najmanjeg oblacka. Na sve to dolazi kao krema na tortu, neradni ponedaljak, kanadski Thanksgiving.

Oktobar je mjesec kad sume Quebec-a plijene bojama od zute do crvene sa svim nijansama izmedju. I kad se uklopi praznik sa vedrim danom, onda se mora izaci napolje, uzivati u prirodi. Kanadjani su odlucili da slave Thanksgiving svakog drugog ponedeljka u oktobru. Prilika da se proslavi zavrsetak ubiranja plodova i sjeti prvih dana evropskih kolonista, koji su bili toplo primljeni od strane domacih indijanaca. Ove godine vrijeme lijepo, kud god se krene svuda je puno ljudi, cini se da niko nije ostao u kuci. Tako smo i mi odlucili da odemo malo izvan Montreala pogledati sume u toplim jesenskim bojama. Obisli smo zapadnu stranu ostrva, mali gradic Hudson, zatim trajektom presli jezero Le lac des Deux-Montagnes, i stigli u mjesto Oka.

Oka je poznata po velikoj plazi i trapiskom samostanu gdje su zivjeli fratri skoro dva stoljeca. Protjerani iz Francuske dosli su u Quebec gdje im je jedan drugi vjerski red Sulpicien ustupio zamljiste. Izgradili su samostan i vremenom ga dogradjivali. Pravili su sireve, med, zele, cokoladu, razne dzemove, vino. Udruzili se sa montrealskim univerzitetom i osnovali poljoprivredni institut. Dok su bili u zenitu brojali su oko 200 fratara. Pocetkom 21 stoljeca broj je spao na 28 od kojih je polovina starija od 70 godina. Nisu vise bili u stanju da placaju odrzavanje sad vec velikog komleksa. Brigu o njihovom samostanu je preuzela drzava a fratri su se preselili u manji prostor malo dalje na sjever. U Oki se jos uvijek pravi i prodaje sir koji je izvanredan, nema mu ravnog.

U okolini samostana ima dosta privatnih plantaza jabuka, pcelinjaka, rasadnika. Posjetioci su uvijek dobrodosli, mogu kupiti med , brati jabuke, kupiti sirce, sok ili razne domace pite od jabuka.

Iza ledja Oke pocinju planine Laurentides. Jedno od brda je poznato po kapelicama gdje su ljudi dolazili na hodcasce. Hodocasce je bilo popularno u Quebec-u sve do sedamdesetih kada je vecina stanovnika okrenula ledja religiji crkvi. Sada je to dio nacionalnog parka Oka , zove se Calvaire, i veoma je posjecen. Sve je ostalo isto, sumski put , uz put 4 kapelice okrecene u bijelo i na vrhu tri kapelice i predivan pogled na Ottawa rijeku, jezero i mnogo dalje. Ljudi rado dolaze, sat hodanja uz brdo i malo manje nazad. Tad kad smo mi bili, vidjela sam mnogo mladih ljudi s malom djecom.

Vjerski red Sulpicien su prvi dosli u Oku u 18 stoljecu. Osnovali su skole za indijance upoznavali ih sa krscanstvom. Mnogi indijanci su prihvatili katolicku religiju. Hurons, Agniers, Onneiouts, jezicka grupa iroquoienne su imali farme i zivjeli u kucama. Algonquins et Nipissingues su bili lovci i nomadi.

Kolonisti koji su dolazili, polako su uzimali terene i u danasnje vrijeme je ostao indijanski rezervat. Prosli smo autom kroz taj dio. Uz cestu se mogu vidjeti kuce kao i u svim drugim dijelovima Montreala. Neke imaju lijepe baste ispred, a neke imaju gomile smeca i starih auta. Sa strane ceste ima dosta natpisa “ovdje mozete kupiti sve vrste cigareta”.

Sverc, droga to je ostalo od ponosnih lovaca i farmera.
Indijanske grupe iroquoienne su imale drustveni sistem slican matrijarhatu. Poglavica je bio muskarac, ali su zene odlucivale. Zene su posjedovale kucu i imanje i posjed se nasljedjivao po zenskoj liniji. Ako zena nije bila zadovoljna s muzem imala je pravo na razvod i muz je morao izaci iz kuce. Djeca su ostajala s majkom. Zenski savjet je mogao da smjeni poglavicu. Poglavicina sestra je imala duznost da imenuje novog poglavicu. U danasnje vrijeme indijancima je nametnut zakon koji se oslanja na tradiciju zapadne Evrope gdje se posjed nasljedjuje po muskoj liniji.

Puno toplih pozdrava od Dubravke.

4 comments:

  1. Ja kao da sam tamo bila sa Dubravkom.Hvala njoj i Cou što nam omogućuju svojim putopisnim reportažama da putujemo i mi i upoznajemo nove daleke krajeve i obićaje stanovnika.O slikama da ne govorim.Prekrasne su.
    Hvala Enisa

    ReplyDelete
  2. Joj ova zmijuljica, sva se najezim. Moj sin bi rekao ' bas je krasna '.
    Zbilja lijep i informativan tekst i fotke. Malo sam se i rastuzila citajuci o zalosnoj sudbini domorodaca. Zbilja su ti veliki evropski narodi najgora rasa. Svesti domorodce na rezervat je pravi genocid.Jos malo pa ce ih pokazivati kao zivotinje u ZOO vrtovima. Lomim jezik dok citam imena plemena, a voljela bih znati kako se izgovaraju.
    Malo sam se i nasmijala, rekoh sad cemo u Kanadu po trapiski sir. Salim se, ima ga i ovdje ; onih ala trapist i onih kao original, iz BL. Mozda se varam, ali meni niti jedan nije ni blizu onih nekad.
    Pozdrav
    Nada

    ReplyDelete
  3. Zaboravih reci da mi se posebno svidja onaj dio o matrijarhatu. Pametnice jedne, postave njega na celo nek' se sepuri, a one kolo vode.
    Ipak vise sam se javila zbog one fotke koju ne mogu odgonetnuti. Cini mi se da je bijela podloga zid, ali ne kuzim sta su one crne tockice. I ostale fotke bi nam mogla malo prokomentirati, premda se iz teksta moze dosta toga zakljuciti.
    Nada

    ReplyDelete
  4. Slika 1 Pogled sa trajekta na malo pristaniste u Oki. Pozadi je brdo, na vrhu se bijeli mala kapelica do koje smo isli.
    Slika 2 Trajekt Hudson-Oka je slavio 100 godina postojanja prije par godina
    Slike 3,4,6 Samostan Oka (Oka Abbey)
    Slika 5 Mala kuca na ulazu u samostan. Tipicna arhitektura starog Quebec-a koju ja jako volim. Posebno krov prilagodjen dugoj zimi. Snijeg ne ostaje dugo na njemu. Nisam pronasla informaciju ko je tu zivio, vjerovatnio “civili”, koji su cuvali kapiju.
    Slika 7 Kapelica na vrhu brda i ja ispred nje.
    Slika 8 Bijeli zid kapelice i mnostvo buba mara na njemu. Suncano i toplo vrijeme, invazija buba mara
    Slika 9 Prolazeci kroz sumu vidjeli smo zmiju. Kazu da nema zmija otrovnica u Quebec-u
    Slika 10 Pogled iz trajetka u povratku
    Video klip je pogled s brda na Ottawa rijeku i jezero.
    Pozdrav svima od Dubravka

    ReplyDelete