Nasi zivoti

Reks ovih dana

Gledam ovu sliku napravljenu prije par dana pa mi pade na pamet da je iskoristim za prilog. Mozda ce neko pomisliti da sam i ja puk’o, k’o sto neki dan za sebe napisa Sega, kad hocu da pisem o jednoj ‘obicnoj djukeli’. Pravo da kazem, Reksa ne svrstavam u tu kategoriju, a ovaj izraz koristim vise kao stilsku figuru, ako se to tako kaze. U stvari, ne spadam u one nacitane koji se razbacuju ovim gore ‘pomocnim sredstvima ’, vec u svom pisanju koristim obicne, svakodnevne rijeci, razumljive sirokom krugu citatelja.

Nego da se vratim na Reksa jer je on glavni junak ovog priloga. Druzimo se evo vec vise od 15 godina i mogu reci da je, na neki nacin, postao clan familije. Od onog dana kada smo ga doveli kuci, vozeci se nekih 30-tak kilometara do ustanove koja se brine o kucnim ljubimcima koji su zbog raznih razloga ostali bez svog doma, Reks je postao dio nase svakodnevice. Bio je tu uvijek uz nas ali nekako nenametljiv, kao da je bio svjestan da je malo nedostajalo pa da se njegov zivot zavrsi jos dok je bio ‘beba’. Njegovo nekako blago ponasanje me je zapravo privuklo onog dana kada sam usao u prostoriju punu kaveza sa kucnim ljubimcima: dok je vecina skakala i pravila buku, Reks je sjedio mirno, s nekakavim tuznim pogledom koji me je odmah privukao. Nikada me u zivotu nisu privlacili oni koji su na sve nacine pokusavali da privuku paznju na sebe pa je valjda zbog toga Reks bio logicna izbor.

Sanja i Reks ljeta 96.

Imao je Reks lijep zivot, bar mi se tako cini. Nije zivio u raskosi kao vecina americkih ljubimaca ali mu je ipak bilo lijepo s nama. Dok su drugi zivjeli u kucama, Reks je ljeta provodio u supici na brdu (uz manji ogradjeni prostor s pogledom na backyard i ulicu), a zime u garazi. Dok su drugi jeli americku kupovnu htranu, Reks se, uglavnom hranio nasom bosanskom. Jos od prvih dana je stekao drugara, mace Flash-a, s kojim je cesto dijelio obroke. Tako je ostalo evo do ovih dana. Obojica su u poznim godinama ali se i dan danas pri svakom susretu ‘pozdrave’ kao sto prilici starim prijateljima.

Imao je Reks i svoje obaveze ali je sada i on u penziji pa ih je postedjen. Dok je bio u snazi, ljeti je cuvao povrtnjak koji je pod stalnom opsadom jelena i groundhog-ova. Njegove zasluge su sto smo se svake godine sladili svjezim domacim povrcem iz vlastitog vrta, sto je ovdje u Americi velika vrijednost. Paradajz iz basce i onaj iz supermarket se ne mogu porediti. Kako su s godinama Reksa stigli i zdravstveni problem tipicni za starost (vid oslabio, ne cuje bas najbolje, a muci ga i kostobolja), borbu oko basce sam morao preuzeti u svoje ruke, cini mi se, s manje uspjeha.

Nadzivio je Reks sve svoje drugare iz komsiluka. Imao je par dobrih prijatelja ali svi oni vec odavno cuvaju nebeske basce. U komsiluku uziva poseban status i svi ga poznaju. Kosmije se redovito raspituju za njegovo zdravlje, posebno ako ga ne vide par dana. Svi znaju koliko je star i cude se da jos uvijek ponekad trckara livadom kada ga izvodimo u setnju. Razlog je vjerojatno hrana koju Reks jede od prvog dana: za razliku od njegovih drugara koji su se hranili americkom ‘sintetickom’ hranom, Reks jede goto sve sto je na nasem jelovniku. Da spomenem da mu je posebna poslastica pura koju redovito jede vikendom: uvijek se napravi malo vise kako bi nesto ostalo i za njega.

Dva drugara

Ovaj prilog o Reksu ne bih ni pisao da mi, gledajuci ove njegove slike nisu pale na pamet neke slicnosti a i paralele izmedju njegovog i naseg zivota . I on je, u jednom trenutku svoga zivota, bio napusten od svoje okoline i zavrsio u ustanovi koja se brine o napustenim kucnim ljubimcima kojih se neko zelio rijesiti kao sto smo mi bili napusteni od nase sredine. I nas su se neki zelili rijesiti i cinili sve da to ostvare.

I Reks i mi smo imali srecu da se nadje neko ko je spreman pomoci tako da smo i on i mi izbjegli sudbinu koja nam je bila namijenjena.

A iz nasih zivota se mogu povuci i neke druge paralele. Jednom tamo davno sam spomenuo kako Reks razumije dva jezika i da se dobro njima ‘sluzi’. Kada sada malo bolje razmislim, poznajem osobe iz starog kraja na veoma visokim pozicijama (citaocima prepustam da ih prepoznaju) koje ni onaj svoj maternji najbolje ne poznaju, a o engleskom da ne govorim.

Reks, isto tako, nije proveo ni dana u americkim skolama za kucne ljubimce ali to mu nije smetalo da u komsiluku stekne ugled i postivanje za svoje ponasanje. Opet mi nekako pade na pamet paralela sa nekima iz starog kraja koje licno poznajem: i pored zavrsenih visokih skola nisu mnogo toga naucili, a o ugledu i postovanju od strane drugih da ne govorim. Siguran sam da svako od nas poznaje mnoge koji spadaju u ovu grupu i da razumiju o cemu govorim.

Nesto ranije spomenuh Reksa i Flash-a, drugare iz mladosti, kojima poznato neprijateljstvo izmedju pasa i macaka nije smetalo da i dan danas njeguju prijateljstvo. A znamo sta se desilo nama i zbog cega smo ovdje gdje smo. A reklo bi se da smo svi pripadali istom, ljudskom, rodu.