Na Predgradju, zime 2011-te

Novi autoput Gradiska Banjaluka dovede nas caskom u rodni grad. Dan prohladan, bez snijega. Magla, koja nas je pratila gotovo cijelim putem, se ulaskom u grad podigla pa okolina ne izgleda onako sumorno kako je izgledalo cijelim putem. Sa autoputa sidjosmo u Rosuljama a ja zamolih Tonija da skrene prema Predgradju,  da svratim do rodne kuce. Prizor, zalostan. Ko tamo zivi, ne znam, ali ne izgleda da je neko cije su namjere dpostene. Prema ulici zid, prema komsiji zid. Kao da se nekoga boji. Ili nesto skriva. Nekada nije bilo tako. S obe strane su mu njegovi a on se ogradio. Neka nova vremena. U ona nasa, komsije su imale neko drugo znacenje. A sada se to svelo na visoki zid. A neki u svojim postovima kritiziraju svoje nove komsiluke. Kao, ne vide ih, niti se sa njima druze.

U kuci do ulice gdje sam prije rata imao poslovni prostor (kompjuteri, hardver i softver), zeljezna vrata zakljucana. Vjerojatno nikada nisu ni otvarana od onog dana kada je komsija sa lijeve strane sudskom odlukom nekoliko godina nakon zavrsetka rata morao napustiti. U prodavaonici kompjutera bio otvorio podrum pica. Za novu klijentelu. I komsijina polovica kuce izgleda zalosno. Prodavnica, koju je otvorio u njoj nakon izgona iz bespravno koristenog poslovnog prostora je zatvorena, cini mi se odavno. Kada sam prije tri godine svratio u komsiluk na vratima prodavaonice ugledao sam smrtovnicu: umro iznenada, naprasno. Predpostavljam od srcanog udara. Komsija sa desne strane takodjer nije medju zivima. Cujem umro nekoliko mjeseci nakon sto mu je kcerka prosle godine nesretnim slucajem preminula za vrijeme porodjaja. Vijest zalosna, da ne moze biti zalosnija. Nekoliko kuca nize prema ulici Vlade Vitjuka takodjer nema komsija. Stariji Curici su umrli ranije a oboje djece takodjer vise nije medju zivima. U Kezice (tako se prije rata zvala skupina kuca u kojima je zivjelo vise familija - bliskih rodjaka) nisam svracao, nema zbog koga. Svi su ili pomrli ili ne zive na starim adresama. Cini mi se da je u ulici Brace Podgornika u blizine druge kapije Jelsingrada (koji odavno ne radi), u komsiluku koji je nekada bujao zivotom, on, zivot, potpuno stao. Zivih svjedoka gotovo da i nema. A kazu, u Banjaluci nije bilo rata.

Nisam se dugo zadrzao na ovom tuznom mjestu. Nisam mogao. Ne osjeca se covjek ugodno kada se nadje na ovakvom mjestu. Valjda sam se bojao da cu lijepe uspomene iz djetinjstva izgubiti ako se nastavim setati ovim gotovo ukletim komsilukom gdje necu sresti nikog poznatog.

Sjedosmo u auto pa nazad u Rosulje. Do brata. Pa kasnije u grad. Pored velelepne zgrade vlade koja stoji kao simbol zla pocinjenog nad neduznim. Zgrade, u kojima predstavnici naroda lazu sami sebe a i onima koji ih slusaju kako su se casno izborili za slobodu, stvarajuci neke nove lazne mitove kojima se hrane nove generacije. Pitam se, do kada. Vjerojatno do onog momenta kada gladna usta ne progovore. Cini mi se da taj dan nije tako daleko.