Uz godisnjicu pocetka opsade Sarajeva

Pocetak opsade Sarajeva mi je u glavi evo vec punih dvadeset godina i htio sam o tome nesto na godisnjicu njenog pocetka napisati ali nije mi islo. Jos uvijek sam pod uticajem velikog dubitka i nekako nemam volje ni za sta. A materijala ima i ne bi trebalo odustajati. Narocito ovih dana kada veliki manipulatori na celu sa vozdom iz Laktasa postaju sve glasniji u ubjedjivanju puka da ono sto smo vidjeli vlastitim ocima nije istina. Kada imaju hrabrosti da prekrajaju istoriju u vremenima kada su cinjenice svima dostupne, lako je shvatiti od kuda toliki mitovi o ‘pobjedama’ od prije 100, 200, 400 godina. A bili smo šopani tim ‘istinama’ na casovima istorije a mlada, poslijeratna generacija ne zna nista drugo od te njihove istine. Za njih nista drugo ne postoji osim borbe njihovih oceva i rodjaka u ovom zadnjem ‘odbrambeno-otadzbinskom’ ratu. U ratu u kojem je sve oruzje bivse JNA bilo usmjereno na goloruk narod, razdijeljeno jos davno prije nego je opsada Sarajeva pocela (podjecam vas na mog ‘prijatelja’ i radnog kolegu, ‘pjesnika’ i bivseg direktora u Profesionali Slobodana Boskovica koji je jos 91. organizirao dotur oruzja nasim ‘prijateljima’ i poznanicima kada smo mi jos uvijek naivno vjerovali da rata u Bosni nece biti).

Izlazak naroda na ulice Sarajeva u nastojanju da prekinu njegovu blokadu (uspostavljenu od onih koji su vec bili spremni za gore navedeni rat) sam pratio na TV kao i mnogi drugi, nadajuci se da ce razum prevladati. Pratio sam povorku koja je rasla svakim trenom jer su joj se pridruzivali mnogi koji su isto razmisljali. Da sam bio tamo sigurno bih se pridruzio, kao sto sam uzaludno hodao Gospodskom na nasim setnjama za mir (sada mi postade jasno zasto sam tog istog Slobodana Boskovica zapazio te jedne setnje, kako, sa ‘teniskim’ nanulama na nogama, sa trotoara u blizini njegovog stana kod kina Kozare, posmatra setace za mir smjeskajuci se, u drustvu svojih istomisljenika koji su vec tada znala da je nas trud samo puko gubljenje vremena).  Vidio sam dogadjaje ispred skupstine, sjecam se prvih pucnjeva i zrtava, kamera je uhvatila spodobe pod fantomkama koje su sa obliznjih brda pucala po golorukom narodu, sve u cilju da se ‘zastiti’ od te iste miroljubive mase. Sjecam se nekih poznatih lica koji su se nasli u toj masi. A cini mi se da je kamera u jednom trenutku uhvatila i moju skolsku kolegicu Saimu jer se sjecam kako sam Neri to rekao.

Sta se desavalo nakog tih dogadjanja znamo i o tome je mnogo napisano. Oni koji se ne boje istine to znaju i za njih cinjenice ne treba ponavljati. Brinu me oni omadjijani lazima svojih vodja koji pune forume na Internetu, pokusavajuci nas ubijediti da nismo vidjeli ono sto smo vidjeli i da nismo dozivjeli ono sto nam se dogodilo. Zbog njih ne treba sutjeti. A i zbog onih malobrojnih koji nisu prihvatili filozofiju tora sto jedino slijede svoje cobane. i njima je potreba pomoc, vise nego nama.

Saima, nasa sugradjanka, koja je jos davno prije rata udajom postala Sarajka, prezivjela je cetverogodisnju opsadu grada u zgradi na samoj liniji razdvajanja. Zgrada (Loris)  u kojoj je zivjela (I u kojoj i sada zivi) je pretrpjela velika ostecenja, od koji su neka vidljiva i ovih dana. U to sam se uvjerio za vrijeme kratke posjete Sarajevu prije nesto vise od tri godine. Ona je ta koja iz prve ruke moze pricati sta se u Sarajevu dogadjalo i kako se taj odbrambeno-otadzbinski rat vodio.

Par nekoliko dana, na dan pocetka opsade,  stize me email od Saime i link na video klip. Evo sta mi Saima pise:

Dragi Milane

Juce je bilo dvadeset godina od pocetka rata i napada na Sarajevo. Ja vec 15 godina imam ovaj material. Ovo je snimio mladi sarajevski novinar Vedran Persic. Odmah nakon mira tj Dejtonskog sporazuma. Ovo smo uspjeli snimiti na staru video kasetu, kad je prikazan na  nezavisnoj  TV 99, a vidjeli su ga samo centralni djelovi Sarajeva jer je prijem bio vrlo “uzak”.

Ovo je nas zivot u zgradi “Loris”. Kad smo gledali protjerivanje stanovnista ispod nase zgrade i culi sve price, sta se tamo desava, mi stanari (koji nismo otisli iz svojih stanova), napravili smo granicu 15.05.92 godine. Nije bilo nikakve vojske a 23. juna iste godine dosla je omladina sa tadasnjeg Trga Pere Kosorica a danas Trga Heroja (svih nacija) zatvorili ulaze u zgradu, namjestajem, starim stvarima i sta se god moglo naci da se ulazna vrata ne mogu otvoriti. Poslije su nakon dvije godine dosli razni likovi i proglasili se Armijom BIH i pokupili razne cinove i danas uzivaju u mnogim privilegijama. A prvi branioci se vratili svojim domovima, vecinom u 40-tim godinama mnogi  bez posla.

O ratnim danima smo pricale na ovom filma: Alma Zivkovic – otac Jelisije i majka Hajra. Kuzmanovic Stoja – udovica i kcerka Slavica i moja malenkost. Postavljena su nam ista pitanja ne znajuci jedna za drugu. Valjda se tako radi na nezavisnim TV.

Ako mislis da se ovo treba postaviti na nas blog, a ja mislim da znanje imas, onda bi bilo dobro da se zna da sam sretna i zbog ovog iskustva  i pored licne tragedije – ranjavanja mog sina.Bilo je ljudskosti, sloge i nesebicne brige jednih o drugima. A danas ?????????

Puno manje ima gorcine u nama koji smo ovo prosli nego kod mnogih koji su izabrali lakse puteve u tom periodu. Zato ne zelim vise nista ni pisati ni citati o svim ovim trovacima ljudskih mozgova koji su danas gori nego 92-ge, a zanimanje im je politika. Svi oni koji misle da ce lazima i ne priznavanjem istine o svemu sto se dogadjalo docekati sretne dane, gadno se varaju.

Mislila sam ranije pisati ali muzika uz tuznu vijest o smrti Zdravka je prekidala svaku volju. Moralo je proci ovo vrijeme.

Ovo pisem iz Rakovog sela u kojem sam vec sest dana i uzivam u radovima sadnje cvijeca u vrtu. Zao mi je sto juce nisam bila u Sarajevu.

Pozdrav svima - Saima

UZ SAIMIN KOMENTAR