Godina 1992. Banjaluka u kandžama srpskih nacionalista. Rade šta hoće i kako hoće. Plan davno osmišljen u Beogradu. Očistiti grad od nesrba na svaki mogući način.
Dok u nekim dijelovima B i H već počinju oružani sukobi,
u gradu vlada prividni mir. Pozivi na mobilizaciju za rat u Hrvatskoj, radne
obaveze (čišćenje grada, slanje na kopanje rovova na prvim borbenim linijama),
zastrašivanja, maltretiranja, ograničavanje slobode kretanja (crveni kombi
kruži gradom i hvata nepodobne), bacanje eksplozivnih naprava ispred objekata i
kuća onih koje treba protjerati, poneko ubistvo (Stevadićeva crvene beretke
smišljeno odrađuju posao), tek da se pokaže šta nas čeka ako se sami ne
pokupimo.
U školama se uvodi vjeronauk. Djeca se moraju izjasniti
ko su. Neka, kao moja kćer, ne znaju kako da se izjasne. Zbunjena je. Ne želi
da se razlikuju od svojih najboljih prijateljica ali učitelj insistira.
Mnogi zadrti komunisti preko noći promijeniše dresove.
Više im crvena nije najdraža, kapu s petokrakom zamijeniše šajkačom a Tita,
Dražom. Poneke komšije počinju okretati glavu na drugu stranu kao da smo
okuženi.
Fabrike rade, kao da se ništa neobično ne događa, uz
jednu promjenu. Mnogi su prvo poslati kućama na neplaćeno odsustvo a nakon
nekog vremena stigoše otkazi. Razlog: neodazivanje na mobilizacije proglašene
od vojske koja se nekada zvala jugoslavenskom a preko noći postade srpska.
Kada se potrošilo ono malo ušteđevine što se imalo (uz
velikodušnu pomoć gradskih švercera koji su dinarima štampanim u Beogradu i
dopremanim kamionima u grad pokupovali sve marke i švicarske franke podizane s
deviznih računa) i isparila nada da će Zapad i Amerikanci intervenirati, počeše
se pakovati koferi za put bez povratka. Mnogi napustiše grad da se u njega više
nikada ne vrate.
Prođoše godine, rat se završi nakon intervencije Zapada,
Bosnu podijeliše i napraviše od nje državu koja ne može normalno funkcionirati.
Otjerani se uglavnom snađoše u novim sredinama i gotovo zaboraviše na zlo koje
im je učinjeno. Pojedinci na vlasti i neki bliski njoj se enormno obogatiše
rasprodavajući ono što je stvarano godinama.
Iako je bilo pokušaja da se protjerani obeštete, malo je
ko od toga imao koristi. Nedostatak informacija i pravne zavrzlame kojima su se
nove vlasti koristile da izbjegnu plaćanje odšteta obeshrabrilo je mnoge. Mnogi
koji su 92. otjerani s posla nisu ni znali da mogu podnijeti zahtjev za oštetu.
A i oni koji su zahtjeve podnijeli nisu bili puno bolje sreće. Nove vlasti su
koristile (a i sada to čine) razne pravne začkoljice da podnosioca zahtjeva obeshrabre
u njihovim namjerama da dobiju odštetu pa su mnogi na kraju i odustali od
napora da barem na ovaj način dobiju zadovoljštinu za ono što im je činjeno
devedesetih.
I kada sam pomislio da se priča o odštetama završila,
neki dan pročita da Senad Bratić, dugogodišnji zastupnik u narodnoj skupštini
manjeg blentiteta planira da formira tim iskusnih pravnika koji će pružati pravnu pomoć onima koji su zahtjeve za odštetu podnijeli na vrijeme a odštetu nikada
nisu dobili. Konačno da se neko, nakon toliko godina, sjetio da se pomogne
protjeranim da dobiju makar nešto, jer ono što im je devedesetih godina
učinjeno se nikakvim novcem ne može platiti.
Da li će od ove inicijative biti koristi, vrijeme će
pokazati. To u najvećoj mjeri ovisi o ozbiljnosti kojom će formirani tim pravnika
pristupiti poslu. Ja im želim uspjeh u njihovoj namjeri jer su to otjerani
zalužili.
No comments:
Post a Comment