Toska

Dočekah dan da stupim nogom u pulsku arenu. Nadao sam se da ću tu imati priliku da uživo slušam i gledam Balaševića ali mi korona pokvari planove. Đoko nas prošle godine napusti zauvijek a meni ostade da ga slušam kao i do sada, zamišljajući kako se guram u prvim redovima do pozornice, upijajući svaku njegovu riječ.

Sinoć s kumovima, Aidom i Feridom Žiško provedosmo veče gledajući (i slušajući) umjetnike riječke opere koji pred manjim brojem posjetilaca izvedoše Pučinijevu Tosku (zbog korone broj posjetilaca je bio ograničen, pridržavajući se preporuka hrvatskog stožera za borbu protiv epidemije). Veče je bila ugodna, atmosfera posebna. Prelijepa pulska noć i poseban ambijent su doprinijeli da se čovjek osjeća prijatno i da ne primjećuje kako vrijeme protiče, kako je već davno prošla ponoć kada se, nakon dugog aplauza kojim su ispraćeni riječki umjetnici, zaputismo prema parkingu gotovo pustim pulskim ulicama. Podsjeti me to na neka davna vremena kada sam se kasno noću iz grada vraćao kući na Predgrađe, ne osjećajući nelagodu zbog nedostatka prolaznika. Interesantno je to kako se čovjek lako navikne na novi život nakon tolikih godina provedenih u sredini gdje noćne šetnje pustim ulicama grada nisu prijatne niti preporučljive.

Pulska arena me oduševila, i svojom veličinom i sveukupnim

ambijentom i siguran sam da ću biti u prilici da je uskoro ponovo posjetim kako bih uživao u posebnoj atmosferi koja se osjeća unutar njenih zidina. Filmski festival će uskoro a do tada mi ostaje da se zadovoljim lijepim vremenom i toplim morem.