Kratak susret s Džindićima

 

Od dolaska u stari kraj mnogo se toga izdogađalo a i bilo je i nekoliko interesantnih susreta na „novom terenu“, daleko od Pitsubruga i Amerike.

Jedan od njih je i susret s Džindićima koje nismo vidjeli od naše posjete Maču Piču-u. Tada smo i u polasku i u povratku svratili do njih i nismo mogli ni u snu sanjati da će naš slijedeći susret bit u Istri. Od Pensilvanije do Floride je nešto više od dva sata leta a od SAD do Hrvatske skoro dvadesetak. Ali takva je sudbina i teško je predvidjeti šta nas sutra čeka.

I Džindići i mi smo imali dosta peripetija dok smo uspjeli pribaviti sve papire za let preko velike bare u doba epidemije ali smo i jedni i drugi sretno stigli na odredišta: oni u Bosnu a mi u Hrvatsku. Džindići su imali jedan problem više jer se nije moglo tek tako iz Bosne ući u Hrvatsku ali im je pri tome pomogao Pero Kolarević koji se zatekao u Banjaluci u isto vrijeme pa su s njim bez problema ušli u Hrvatsku.

Susret je bio kratak, tek toliko da malo porazgovaramo i prošetamo našim malim mistom. Prvo smo otišli na kavu u naš omiljeni kafić Yes, prošetali šetnicom uz mora a onda se vratili na mezu i kolače na našoj lodži. Iako nisam veliki ljubitelj vina, uz pršutu i sir mi je odlično sjela ohlađena kutjevačka Graševina. A i kolači, koje redovito kupujemo u maloj slastičarni u jednom šoping centru, su odlično sjeli.

Džindići su narednih dana nastavili svoje putovanje a mi smo nastavili da sređujemo stvari oko našeg preseljenja jer je mnogo toga što se mora uraditi da se čovjek iz jedne države preseli u drugu. Nadamo se da će ovakvih susreta biti još ako nas zdravlje posluži.

Taj dan nisam nešto bio pri „škljocanju“ pa mi je od susreta ostala samo ova jedna fotografija.