Kratka posjeta Banjaluci

Marinkovići i Žiške

Zadnje posjete Banjaluci su uglavnom kratke, na brzaka, više da se nešto obavi nego da se odmori i sretne prijatelje jer je u gradu poznatog svijeta ostalo tako malo da čovjek gubi volju da u njemu dulje boravi. U gradu se od prijatelja gotovo ne može naletiti ni na koga jer od njih većina u centar grada ne odlazi, valjda i sami svjesni da to odavno nije onaj grad u kojem su odrasli, da su male šanse da će sresti nekog poznatog i da se i oni pomalo u centru osjećaju kao stranci. A da je tako potvrđuje i komentar taksiste dok smo se žurili da se nađemo s Marinkovićima i Žiškama u bašti jednog restorana u blizini Rebrovačkog mosta. Kada sam mu, na njegovu opasku da predpostavlja da smo rođeni Banjalučani jer ulicu nazivamo njenim nekadašnjim imenom, odgovorio potvrdno (Neri sam objašnjavao da se vozimo ulicom Danka Mitrova), priupita da li znamo kako sada u gradu zovu stare Banjalučane. Na moj odgovor da ne znam reče da ih nazivaju PDV. „A zašto PDV?“, upitah. Zato što nas je samo 17%.

Jedna grupna

U tri dana boravka u gradu smo ipak sreli nekoliko starih prijatelja. Pored Marinkovića i Žiška (Aida i Ferid stigli iz Norveške), vidjeli smo se s Gogom i Dubravkom Pavlović u čevapčinici kod Muje preko puta Kastela (čevapi su, nažalost bili jako loši i ne vjerujem da ću ih tamo više ikada pojesti) a jedno veče smo ispred Palasa naletjeli na Pegu koji nas je iznenadio svojim mladalačkim izgledom (kao da je vrijeme za njega stalo).

Na naše veliko iznenađenje, pred MUP-om smo sreli komšiju Tiru Ratiba, kojeg nismo vidjeli još od dana kada smo napustili Banjaluku 93. I Tiro se odlično drži, a u grad je stigao iz Švedske gdje živi od odlaska iz grada. I on je, kao i mnogi drugi, svratio do MUP-a da izvadi pasoš jer su BH vlasti svojim zakonima počele kažnjavati sve one koji u Bosnu ulaze bez bosanskog pasoša. Pred MUP-om je bio ogroman red a čekalo se na suncu koje je nemilosrdno pržilo. Temperature su se tokom našeg kratkotrajnog boravka penjale do 35-36 stepeni u hladu (možete zamisliti kolike su bile na suncu) a jadni narod je na suncu čekao da se policajac na ulazu smiluje da nekog propusti u zgradu gdje također nije bilo puno bolje. Na vidjelu se ogledala sva bijeda sistema koji ili nije sposoban da se bolje organizira, ili to čini namjerno kako bi još jednom ponizio i kaznio one iste koje je nekada protjerao jer je mnogo onih koji su se gurali pred ulazom pripadalo toj skupini.

Pega

Ništa bolje nije bilo ni pred Penzionim gdje sam morao otići kako bih sredio uplatu penzije na bankovni račun u Hrvatskoj. I tamo se čekalo na suncu, bez reda i samo onim beznadežnim da dođu do svoje crkavice to nije smetalo. Videći o čemu se radi odlučio sam da navratim kasnije što se pokazalo pametnim. Kada sam se vratio negdje pred kraj radnog vremena (a ono se završava u jedan popodne!), na ulazu u famoznu kancelariju 3 sam zatekao samo jednu osobu.

Pri povratku u našu bazu, na trotoaru ispred nekadašnjeg Higijenskog naletih na Husu Smailagića i suprugu mu. Nije očekivao da će me vidjeti u Banjaluci (a ni ja njega), a već ranije smo se preko Interneta dogovarali da se vidimo u Istri. Zadržah se u kratkom razgovoru a onda svako ode na svoju stranu: Smailagići u Penziono (ostalo im je 15-tak minuta do zatvaranja rada sa strankama), a ja nazad kod Nerine rođake Džemke gdje smo ovaj put odsjeli.

Slijedeći dan smo se zaputili nazad za Istru, čim je Nera dobila potvrdu o nekažnjavanju u MUP-a  koja joj je potrebna da riješi svoj status u Hrvatskoj. Grad je i dalje gorio pod suncem koje je pržilo pa pošto nismo imali nekog većeg razloga da se duže zadržavamo odlučismo se na povratak. Žurili smo nazad u naš stan u blizini naše plaže gdje povjetarac stalno pirka i gdje se već osjećamo svoji na svome za razliku od grada u kojem smo rođeni i gdje nam sve govori da za nas tamo nema mjesta.