Slava, Snježana i Prežo

Od našeg dolaska u Istru prošlo je već prilično vremena ali još uvijek nemamo osjećaj da je to za stalno. Carnegie, Pittsburgh i USA su još uvijek tu negdje, nisu potpuno potisnuti i još uvijek nemam osjećaj da je ta stranica naših života zatvorena. Iako je u mojoj glavi još uvijek nekakva zbrka, gotovo sam siguran da tamo više nikada neću otići i da su šetnje našim lijepim komšilukom zauvijek završene.

Kada smo 93. odlazili iz Banjaluke znali smo da nam nema natrag. Ono što se događalo u gradu, a posebno sramno ponašanje dojučerašnjih komšija, poznanika i ponekog "prijatelja", nisu ostavljale nikakvu dilemu. Banjaluka je kao mjesto našeg življenja bila zauvijek precrtana iako je mnogo onih koji razmišljaju drugačije, onih kod kojih je ostala želja da se tamo vrate, da dočekaju starost u gradu u kojem su rođeni i gdje su odrasli. Malo ih je koji su to učinili jer živjeti u svom rodnom gradu kao stranac je mnogo teže nego biti stranac negdje gdje si to zaista i gdje nema uspomena koje bole.

Iako smo Banjaluku davno precrtali, susreti s nekadašnjim prijateljima i poznanicima iz grada, ma gdje da se dešavali, uvijek su lijepi i puni su priča o onom nekadašnjem životu.

Tako je bilo i kada smo se prije gotovo mjesec dana sreli sa Slavom, Snježanom i Prežom koje je putovanje starim krajem dovela u Istru.

Slavica i Predrag Pavljašević su zbog nekih ličnih obaveza u okolinu Pule stigle iz Linkolna, glavnog grada američke savezne države Nebraska, gdje ih je život odveo nakon izlaska iz Banjaluke. I oni su dio one polovine grada koja je iz njega protjerana a sudbina ih je odvela u Nebrasku, američku državu od oko 2 miliona ljudi, smještenu, kako u Americi kažu, na midwest-u.

Prežu sam upoznao kada se zaposlio u Profesionali, u mom OOUR-u, a nisam ga vidio gotovo 30 godina. I on spada u grupu onih koji se, za sve ove protekle godine,  nisu mnogo promijenili. „Malo“ je stariji, naravno, ali ga zdravlje odlično služi i ne pokazuje znake da su mnoge godine preturene preko glave. I Slavica se odlično drži i, kako čujem, imaju puno planova za dane koji su pred njima.

Snježanu Mićević, Slavičinu sestru i Nerinu kolegicu iz kancelarije, sam prvi put vidio prije par godina prilikom jedne od posjeta Banjaluci a ovaj put sam imao šansu da malo duže popričamo.

S gostima smo prvo ćaskali u nama omiljenom kafiću Yes, nakon toga smo s gostima otišli na večeru u veoma popularnu Škužu a onda smo malo prošetali našom šetnicom kad se blaga ljetna noć već uveliko spustila na naše malo misto.

Bio je to još jedan lijepi susret s prijateljima iz našeg rodnog grada koje je put odveo u Istru, dio stare nam domovine koja privlači sve više onih željnih onog nekadašnjeg života.