Susret sa Sincem

 

O Huseinu Smailagiću, Sincu, sam pisao poodavno. Ne sjećam se kako smo stupili u kontakt ali se dobro sjećam našeg razovora preko Interneta u kojem mi je Huso, kako sam ga ja zvao, pričao o događajima koji su obilježili naše živote.

Bio je Sinac rukovodilac grupe mašinaca u OOUR-u Telekomunikacioni uređaja, RO Profesionalna elektronika, nekadašnjeg banjalučkog giganta Rudi Čajaveca. Dobro se Huso nosio s momcima iz njegove grupe koji su znali praviti probleme na poslu. Na sastancima se isticao svojim krupnim glasom i simpatičnim opaskama od kojih su neke ostale u sjećanju bivšim radnim kolegama sve do današnjeg dana.

Nedavno sam na Internetu pročitao par simpatičnih crtica bivšeg radnog kolege Želka Majkića o Husinim diskusijama na sastancima u fabrici. Prvu prepričavam po sjećanju.

Jednom se Huso javio za riječ kada se diskutiralo o dopisu iz opštinskog komiteta saveza komunista u kojem su tražili nekoga za neku funkciju u komitetu. Kao i obično, tražio se najbolji kandidat. Ustade Huso, i poče: „Jesu li nedavno tražili kandidata za „neku“ funkciju? Jesu. Jesu li tražili najboljeg? Jesu. I jesmo li im dali najboljeg. Jesmo. Jesu li nakon toga tražili najboljeg kandidata za „ovu“ funkciju? Jesu. Jesmo li im dali najboljeg? Jesmo. E pa recite ima da više nemamo najboljih, sve smo im ih već dali.“

Drugu crticu kopiram:

Nikola Drča, direktor podnio izvještaj o izvozu policijske radiostanice "TISOVAC" u prijateljsku nam Kinu...

Predsjednik ZRLJ (nemam pojma ko to bijaše) otvara raspravu.

Komentara nema. Predsjednik ZRLJ zaključuje da nema pitanja i stavlja izvještaj na glasanje s prijedlogom da se usvoji.

Za riječ se javlja Husein Smailagic - Sinac: "Drugarice i drugovi ja smatram da se ovaj izvještaj ne može usvojiti dok ne ćujemo da li se drug Pero Ris slaže sa drugom direktorom drugom Nikolom Drćom" .... kratka pauza i iščekivanje,

Za riječ se javlja drug Pero Ris, sekretar OOSK: "Drugarice i drugovi, pre svega ja se izvinjavam (nešto se bio razmislio), ja se slažem s drugom direktorom drugom Nikolom Drčom i predlažem da se izvještaj usvoji u cijelosti".

Nakon ove historijske izjave, svima je laknulo i izvještaj je bio usvojen u cijelosti bez ijednog glasa protiv.

Da je izostala podrška druga sekretara druga Pere Risa možda "Tisovac" nikada ne bi stigao u Peking.

A meni je posebno ostao u sjećanju Husin susret s bivšim radnim kolegom iz Profesionale prilikom jedne od prvih Husinih posjete Banjaluci nakon istjerivanja iz grada. Bivši radni kolega, koji je postavljen za direktora u njegovom tadašnjem OOUR-u u doba otpuštanja Hrvata i Bošnjaka (muslimana) s posla i koji je potpisao odluku o otpuštanju a da nije osjećao potrebu da svog radnog kolegu i suradnika pozove na kavu i objasni da je to morao uraditi, poletio je Husi u zagrljaj širokog osmjeha i raširenih ruku. Huso se izmakao, govoreći mu: “Ne prilazi! Nećemo se grliti!”.

Husin bivši radni kolega i prijatelj iznenađen Husinom reakcijom upita: “Sinac! Pa šta sam ti učinio?”.

“Sve si mi učinio! Sve!”, odgovori mu Huso i onda ispriča događaje od prije rata kada je tom istom random kolegi (i vojnom licu), pomogao da se smjesti kada je dekretom iz Travnika bio prebačen u Banjaluku, u Profesionalu, te o događajima koji su prethodili Husinom otpuštanju s posla. Spomenuo je odluku o otpuštanju s posla i kavu na koju nikada nije bio pozvan. A ta kava bi promijenila sve i bivši radni kolega i Huso bi i dalje bili prijatelji i prvi susret nakon Husinog protjerivanja iz grada bi bio skroz-naskroz drugačiji.

Husu sam, nakon kratkog susreta u Banjaluci ponovo sreo u Puli. I on se, kao i mnogi drugi bivši sugrađani, odlučio da u Istri provede dio penzionerskih dana, uživajući u lijepom vremenu tokom ljetnjih mjeseci. Dosta je naših banjalučana koji su Istru izabrali za djelomični ili trajni boravak nakon što su shvatili da se u Banjaluku ne žele vratiti zbog onih kojih su ih otjerali i s kojima više nisu mogli dijeliti iste ulice. Istra im se činila kao mali dio bivše domovine u kojoj se još uvijek mogu osjećati prijatno, gdje naionalizam još uvijek nije uhvatio svoje korijene.

S Husom smo proveli par sati u prijatnom razgovoru u hladu jednog od mnogobrojnih kafića u ulici-trgu Giardini, popularnom okupljalištu kako turista, tako i domaćina. Uz kavu i pivo podsjećali smo se ljudi i događaja iz grada iz kojega smo otjarani i koji za nas više nikada neće biti ono što je bio nekada.

Rastali smo se negdje pred osam sati uveče: mi smo odšetali prema Areni da uveče uživamo u izvedbi opera Tosca riječke opera a Huso se vratio prema novoj bolnici, u stan sestre koja godinama živi u Puli.

Dogovorili smo se da se ponovo vidimo, ovaj put na Husinom terenu: turističkom naselju Červar Porat kod Poreča u kojem Huso i njegova supruga već godinama provode ljeta.