U decembru 2018.
sam pisao o jednoj (od mnogih) vrlo uspješnoj mladoj Banjalučanki, od 93. „privremenom
na radu u inostranstvu“, koju smo mnogo ranije upoznali prilikom posjete
prijatelju i radnom kolegi, također „na privremenom radu u inostranstvu“. Prilikom
jedne posjete Filadelfiji posjetili smo familiju Barić koju je rat i politika
etničkog čišćenja, koju je početkom devedesetih sistematski provodila Srpska
demokratska stranka, odvela u najveći grad Pensilvanije. Sanja i Ana
Etničko čišćenje
je posebno temeljito bilo u Banjaluci iz koje je protjerano gotovo pola
tadašnjeg stanovništva. Sada se diplomirani mesar iz Mrčajevaca iz petnih žila
trudi da taj proces završi najavljujući otcjepljenje manjeg blentiteta koji je,
po njemu, srpska zemlja i ta mu činjenica, kako kaže, daje za pravo na
samoopredjeljenje i otcjepljenje. Ne spominje mesar iz Mrčajevaca etničko
čišćenje i teror koji su sprovodili i neki (Stevandić) koji sada sjede u
skupštinskim klupama manjeg blentiteta a ne u zatvoru, gdje im je, ako na
svijetu ima ikakve pravde, mjesto.
Ovih dana smo
ponovo sreli familiju Barić, ovaj put na „neutralnom terenu“. Barići su ovog
ljeta stigli u posjetu Istri pa je to bila prilika da se ponovo vidimo, makar
na kratko.
Kako je nama u
posjetu iz USA stigla kćerka, koja je također na „privremenom radu“, ali u Los
Anđelesu, bila je to odlična prilika da se ona upozna s Anom Barić, djevojkom
koja me je oduševila člankom o posjeti rodnom gradu, objavljenom na jednom
veoma uglednom engleskom portalu. Link na članak mi je poslala upravo Sanja a
ona ga je dobila od svoje dobre prijateljice rodom iz Filipina, koja je na
članak naišla slučajno i koja je, znajući Sanjin životni put, osjećala
potrebu da joj na njega skrene pažnju.U posjeti Baricima 2000. Andrea i Ana
s roditeljima
Ana i Sanja su se
srele u Puli, jedne lijepe ljetnje večeri, a ja sam taj susret zabilježio
„okom“ moga iPhona. Nakon kratkog susreta u jednoj slastičani u blizini
gradske tržnice, prošetali smo do Foruma, glavnog trga grada, gdje smo posjeli
uz zvuke evergreena koji su se širili trgom na kojem se nalaze
mnogobrojni kafići. Dok smo mi stariji imali svoje razgovore, Ana i Sanja su
imale svoje. Vjerujem da su imale šta jedna drugoj ispričati jer se radi o
dvije mlade uspješne žene koje su se uspjele snaći u sredinama u kojima ih je
život odveo i gdje imaju vrlo malo doticaja s glupom nacionalističkom
idelogijom koja vlada u gradu iz kojeg su obe, kao male djevojčice, protjerane. Ana sada živi u Njujorku i radi za Ujedinjene nacije a Sanja ima svoju vlastitu kompaniju u oblasti digitalnih medija koju vrlo uspješno vodi od njenog osnivanja prije 5-6 godina.
Kasnije su Ana i
Sanja otišle da se sretnu s Aninom mlađom sestrom Andreom, također vrlo
uspješnom djevojkom, koja se ranije dogovorila da se nađe sa svojom
prijateljicom iz Londona, gdje obje žive. Sreli smo ih u jednom od mnogobrojnih
kafića u ulici koja vodi prema Areni a koja je tokom ljeta prepuna turista. Bilo
je već kasno, skoro ponoć, i trebalo je ići kući na spavanje. Tako smo mi
stariji prekinuli, vjerujem, zanimljive razgovore mlađe generacije koja se
iznenada srela i upoznala, ne u svom rodnom gradu, kako bi to bilo prirodno i
normalno, nego u gradu u kojeg navraća sve veći broj bivših Banjalučana tražeći
dio života koje su im oteti.
Ana i Andrea su,
par dana kasnije, navratile do Pješčane uvale, na druženje, kupanje i kavu.
Možda će jedan slučajan susret biti početak jednog novog prijateljstva. Vrijeme
će pokazati.
Lijepa je starost uz ovakvu djecu.
ReplyDeleteProcitala sam ponovo Anin clanak i vidjela da sam ostavila komentar 2018.
Zelim im sve najbolje, da uspiju u svemu sto su naumile, i da budu sretne i zadovoljne.
Svima saljem tople pozdrave
Dubravka