Susret s Nakićima

Susreti s prijateljima iz starog kraja se nastavljaju. Živeći prije rata u staroj domovini nikada mi nije palo na pamet da ću se jednog dana s dragim ljudima sretati negdje daleko od rodnog grada a posebno ne u Istri koju sam prije rata posjetio samo par puta i to zahvaljujući Elektrijadama koje su se jedno vrijeme održavale u hotelima Plava i Zelena laguna kod Poreča. Čak i te posjete nisu bile dovoljne da u Istru navratim ponekad, recimo za vrijeme ljeta, jer mi se plaže oko hotela nisu sviđale. Na ljetovanja se išlo većinom u dalmatinska primorska mjesta, te otoke, a Istra nije bila ni u pomislima. A evo zadnjih mjeseci sretoh toliko naše raje na ovom poluotoku sjevrnog Jadrana i većina mi priča kako su Istru oduvijek voljeli i gdje su voljeli navratiti.

Ovih dana su u posjeti Istri stigli prijatelji Nataša i Jasmin, istina ne Banjalučani ali to je najmanje važno. Nakići su stigli u namjeri da za sebe nađu mjesto gdje bi se skrasili iako im je do penzije ostalo poprilično. Istra im se sviđa iz više razloga a jedan je i taj što se u njoj skrasio popriličan broj bosanskih prognanika, tražeći sebi mjesto gdje će će se, koliko-toliko, isključiti od nacionalizama koji zagađuju stari kraj.

Nataša i Jasmin Nakić

Jasmina sam upoznao u danima pred sam rat. Ko nas je spojio i kako smo počeli surađivati više se ne sjećam ali mi je od prvog susreta bilo jasno da je Jasmin jedan divan, pametan momak s kojim se vrijedi družiti i u čijem se društvu čovjek osjeća prijatno. Uskočivši u vode privatluka za vrijeme „vladavine“ Ante Markovića, zbog poslova sam susretao različite osobe pa sam tako došao u priliku da prodajem i podržavam programski paket koji je Jasmin razvio za stambene zadruge kojih je bilo po svim mjestima. Sjećam se kako smo se brzo dogovorili o suradnji, bez ikakvih pisanih ugovora. Sve se zasnivalo na povjerenju jer je to način na kojem se zasnivaju poslovni odnosi među poštenim ljudima. Ne znam na osnovu čega je Jasmin zaključio da mi može vjerovati ali naš odnos je bio izuzetno korektan i prijateljski.

S Jasminom sam se ponovo sreo u Zagrebu, za vrijeme izbjeglištva, gdje smo se obojica obreli, tražeći svoja mjesta u novoj sredini u kojoj se slila masa izbjegica iz Bosne. I tu smo se družili i poslovno surađivali jer je Jasmin imao prijatelja i poznanika iz starog kraja kojima su trebali kompjuteri i programi.

Jasmin nas je ispratio u Ameriku a onda se i on, zajedno sa suprugom Natašom, ali nešto kasnije, zaputio istim putem. On je, istina, završio u San Francisku, gdje je odmah dobio posao jer su stručnjacima njegovog profila vrata svuda otvorena.

Momci na plaži

Navraćali su Nataša i Jasmin do nas u Pittsburgh kada im je sin studirao na Carnegie Mellon University. i mi smo planirali da „skoknemo“ do San Franciska ali nam se planovi ne ostvariše. Ali zato se nađosmo u Istri u kojoj će se i oni najvjerojatnije skrasiti.

Proveli smo jedan lijepi dan družeći se. Išli smo na kavu u naše kafiće Dolce i Yes, ručali u našoj lođi, obilazili „naše malo misto“ (Nakići su se jako zagrijali da si nađu nešto ovdje), išli na plažu na kojoj je sada osjetno manje kupača. Bio je to lijepo druženje kojih će, siguran sam, biti više ako Nakići ustraju u svojoj namjeri. A izgleda da hoće jer su poslu pronalasku stana ili kuće prišli veoma ozbiljno.

Ovaj put nisam trošio vrijeme na slikanje pa sam za blog izabrao samo dvije: prvu, na kojoj sam uhvatio Nakiće pri zalasku sunca, i drugu, koju je na plaži napravila Nera. Naši izrazi lica govori sve.