Godišnjica

Ne znam kako je to s drugima ali meni se čini da kako čovjek stari vrijeme leti sve brže i brže. Sjećam se, kada sam bio djete, godine su, bar mi se tako činilo, trajale mnogo duže a sada se samo slažu jedna za drugom a da ni sam ne znam kada su prošle. Evo već je kraj januara 22., ravno deset godina od kako sam otišao u penziju. A kao da je to bilo jučer kada sam posljedni put ušao u svoju kancelariju u biblioteci Pravnog fakulteta Duquesne univerzita u Pittsburgh-u.

U penziju sam otišao sa 63 godine i 8 mjeseci starosti iako sam mogao, da sam to želio, raditi i sada i niko me s posla ne bi otjerao. U USA nema zakona koji ograničavaju do kada neko može raditi. Moj direktor je radio do svoje 77., zamjenik direktora do 73., a još nekoliko radnih kolega su 70-tu dočekali na radnom mjestu. A ja sam otišao, kako bi to kod nas rekli, u prijevremenu penziju jer za moje godište u USA se puna penzija dobija nakon napunjenih 66, a zdravstveno osiguranje sa 65.

Bilo je velike frke kada sam prihvatio ponudu univerziteta da svim starijima od 60 godina ponude jednu godišnju plaću ako odluče da odu u penziju jer su tih godina zbog ekonomske krize htjeli da smanje troškove poslovanja. Kada dugo radiš u jednoj firmi, uz redovita godišnja povećanja plaća, u starijim godinama se može jako dobro zaraditi i to je, naravno, financijsko opterećenje, naročito u slučaju ekonomskih kriza. U USA se prije desetak godina već izvjesno vrijeme osjećao umanjeni interes za obrazovanje, broj novih studenata se smanjivao (naročito u nekoliko oblasti), i univerziteti su tražili načine da se održe u „životu“ u ogromnoj konkurenciji i borbi za svakog studenta. Jedan od načina je smanjenje broja dobro plaćenih radnih mjesta a to se moglo ostvariti zapošljavanjem mlađih osoba, na početku karijere, čije su plaće znatno manje. Univerziteti su koristili različite taktike da to ostvare a kod nas je to bila ponuda jednogodišnje plaće za one koji odluče da ponudu prihvate.

Kada su moji na fakultetu saznali da sam odlučio da prihvatim ponudu, nastala je frka. Moj direktor, profesor Liu, me danima ubjeđivao da se predomislim (čak je jednom došao kod mene u kancelariju i rekao da će, ako će to pomoći da svoju odluku promijenim, kleknuti i zamoliti me da ostanem, od čega sam ga teškom mukom odgovorio) a i dekan univerziteta, proferor Gormley (koji je kasnije postao predsjednik univerziteta), me je tri dana „masirao“ u svojoj kancelariji da odluku povučem jer sam, prema ponudi, imao sedam dana da se predomislim. Ja se nisam predomislio i nikada se zbog te moje odluke nisam pokajao.

Od tog dana je prošlo tačno deset godina i evo me danas na drugoj strani svijeta, u Istri, nakon još jedne životne odluke zbog koje se nisam pokajao. Možda mi je jedino žao što ovu zadnju odluku nismo donijeli ranije, iako smo svjesni da je, zbog određenih razloga, to nismo mogli uraditi. Istra nas je oduševila svojom ljepotom, svojim ljudima, i za sada, lijepim vremenom, a da ne spominjem načinom života koji se ne može porediti s onim prije toga. Evropa je ipak nešto drugo i život u USA i Evropi se ne može porediti. Istina je da USA svakome pruža priliku da se „snađe“, da solidno zaradi (ako baš nije totalni beter) ali mnogi pri tome izgube osjećaj za prostor i vrijeme, plaćajući visoku cijenu u trci za zaradom. Jer, teško se odreći dobre zarade, naročito kada se napravi poređenje s našim krajevima gdje posla uglavnom nema i gdje mnogi rade za minimalne plaće.

Danas je kod nas oblačno vrijeme i godišnjicu neću moći proslaviti onako kako bih želio, uživajući u kavi na terasi kafića Yes, ali već sutra će biti sunčano kao što je to bilo većinu dana od odlaska ljeta. A uz gotovo svakodnevnu kavu često mi na pamet padne ona naša: „Ovo nam je naša borba dala“, ironično se sjećajući nekih iz starog kraja kojima su se planovi iz devedesetih prošlog stoljeća izjalovili i sada “uživaju” u penzionerskim danima uz minimalne penzije s kojima jedva spajaju kraj s krajem.