Stari komšiluk, posljednji posjet

Ne znam kako da to objasnim ali izgleda da je neko umješao svoje ruke kako bi mi posjete rodnom gradu ostale u ne baš lijepim uspomenama.

Kada smo u junu prošle godine na par dana posjetili Banjaluku, vrućine su bile gotovo neizdržive. Po danu se teško moglo prošetati gradom a tek uveče je bilo malo snošljivije tako da je naša posjeta prošla u rijetkim susretima s dragim osobama s kojima se obavezno vidimo kada navratimo.

Posjeta početkom novembra nije prošla mnogo bolje. Dosadna kiša i relativno niske temperature, uz probleme koje je donio COVID-19,  potrudila se da u gradu ostanemo kraće nego smo planirali a o bilo kakvim druženjima nije bilo ni pomisli. Obavili smo poslove zbog kojih smo došli i već nakon dva dana krenuli nazad. Bilo kakva šetnja gradom nam nije padala na pamet, što zbog teško prolaznih trotoara punih lokvi, opalog i kliskog lišća, prolaznika s kišobranima, što zbog auta. U strogom centru grada je situacija bila nešto bolja ali uz dosadnu kišu nismo ni pomišljali da idemo bilo kuda, osim mjesta na kojima smo morali obaviti posao.

U grad smo stigli prilično rano, nakon što smo dan ranije morali prespavati u Zagrebu zbog problema s kćerkinim letom u USA. Uzrok je bila Ella, kućni ljubimac, za kojeg jedna od avionskih kompanija nije odradila svoj posao pa je planirani let dan ranije propao.

Kako nismo željeli da budimo našu domaćicu odlučih da svratim u stari komšiluk i da još jednom obiđem mjesto gdje sam rođen i gdje sam proveo prvih 30-tak godina života. Znao sam da tu neću ništa lijepo vidjeti ali sam ipak htio da ga obiđem još jednom, vjerojatno posljednji put u životu.

Nadvožnjak preko pruge

Jutro je bilo sumorno, oblačno, a ono što sam vidio još sumornije. Ulica Braće Podgornika, nekada glavna prometnica kojom se iz grada išlo u Trapiste (Delibašino selo), izgubila je svoje značenje nakon izgradnje nove ulice i nadvožnjaka preko željezničke pruge tako da u njenom dijelu u kojem sam odrastao već duže vremena nema puno saobraćaja. Nema tu ni novih kuća a one starije izgledaju žalosno.

Jelšingrad, nigdje žive duše

Parkirao sam auto ispred drugog ulaza u livnicu Jelšingrad, jednog od nekoliko preduzeća po kojem je Banjaluka nekada bila poznata. Prvo što sam osjetio, nakon što sam izašao iz auta, je bio smog. Iako livnica, nekadašnji najveći zagađivač zraka u tom dijelu grada čijem smo se širenju radovali nesvjesni da nas ona zapravo truje, već odavno ne radi, miris smoga je bio jak, možda i zbog niskih oblaka koji su nas taj dan dočekali u rodnom gradu. Bila mi je želja da još jednom pogledam šta je ostalo od kuće i dvorišta gdje sam proveo svoje djetinjstvo i mladost. 

Nažalost, nisam mogao vidjeti mnogo. Novi vlasnik, koji je kuću i dvorište s povrtnjakom kupio s namjerom da tu pravi zgrade, izgleda da nije uspio ubijediti bivše komšije da i oni prodaju svoja imanja kako bi imao dovoljno mjesta da izgradi još koju višekatnicu. Iz samo njemu znanih razloga cijelo dvorište je ogradio visokim zidom iza kojeg se ne vidi ništa. 

Čak je daskama okovao prednju stranu kuće uz ulicu u kojoj sam proljeća 91. otvorio trgovinu računarske opreme, u vrijeme kada je Ante Marković za trenutak dao nadu da će Juga preživjeti, olakšavajući onima koji su imali hrabrosti i ideja da uplove u vode privatnog biznisa. Ante je svoju borbu s nacionalistima na svim stranama izgubio a za posljedicu smo dobili rasturenu državu, rat, mnogobrojne žrtve i masovni egzodus onih koji nisu željeli učestvovati u međusobnom ubijanju. Iluzije o boljem životu su se raspršile a ono što je slijedilo narednih godina ne daje nadu da će za većinu ikada doći bolji dani. Ratni profiteri, ljudi bez karaktera, lopovi, moralni šljam svih vrsta od tih predratnih dana drži sve u svojim rukama a običan svijet jedva preživljava, zadovoljavajući se mrvica koje im se daju.

Zid prema imanju Stijakovića

Odlučih da napravim par snimaka, da okom kamere zabilježim komšiluk u kojem je nekada bilo i jedno lijepo uređeno dvorište, njegovanog travnjaka, s puno cvijeća i različitih voćaka. Iako sam znao da neću vidjeti mnogo zbog visokog zida koji opasuje posjed, nadao sam se da ću moći bar zaviriti u ograđeni prostor. Na žalost, nisam vidio ništa. Zbog dasaka kojim je kuća uz ulicu okovana, visokog zida i zaključanih vrata nisam mogao uslikati ništa osim kućnog broja s nazivom ulice. Oni se nisu mijenjali. To je, valjda jedino što je ostalo isto.

Kako sam imao vremena na pretek, prošetao sam bivšim komšilukom znatiželjan da vidim ima li šta novo. Kuća Stijakovića, u kojoj sam proveo jako puno vremena gledajući tv program, ponekad do kasnih noćnih sati (to je bilo u doba kada još nismo imali televizor), je tu, u dosta dobrom stanju ali je od našeg imanja dijeli visoki zid. U dvorištu babe Ruže, gdje smo se kao djeca uglavnom okupljali, izgrađena je nova kuća. U susjednom dvorištu Marka Kezića još uvijek stoji štala u kojoj je dida Marko držao konje i zaprežna kola, njegov glavni izvor prihoda.

Dvorište dida Marka Kezića

U tom dvorištu su odigrani mnogi dvoboji na male gdje smo se okupljali redovito svake nedelje. Igrali su stari protiv mladih, u povelikom dvorištu (čiji je jedan dio kasnije zauzela kuća Vasiljke i Slavka Kezića) koje je bilo nageto ka ulici, što nikome nije smetalo. Prisjetih se pokojnog Slavka Kezića, mlađeg sina dida Marka, nekadašnjeg opštinskog inspektora, koji je, unatoč činjenice da mu je jedna noga bila kraća a koljeno nedovoljno savitljivo, bio obavezni dio postave starijih. Svoj fizički nedostatak je nadoknađivao borbenošću i odličnim građenjem lopte koju mu nije bilo lako oduzeti.

Sjetih se kako me je u tom dvorištu jedne godine ugrizao pas za nogu kada sam jednom neoprezno otišao da dohvatim loptu koja se otkotrljala u dio dvorišta u kojem se nalazila njegova kućica. U žaru igre zaboravi sam na psa koji je bio vezan na lanac. Kada sam mu, nakon što sam pokupio loptu, okrenuo leđa, osjetio sam bol u listu lijeve noge. Bio je to prilično dubok ugriz zbog kojeg sam odsustvovao s nogometnih terena gotovo mjesec dana. Srećom, osim bola nije bilo nekih drugih posljedica jer su mi dida Markove unuke odmah dezinficirale ranu i zavile nogu.

I dvorište dida Marka je tog jutra bilo pusto kao i sva druga dvorišta u blizini. Većina nekadašnjih komšija više ne živi tu. Stariji su pomrli a gotovo svi mlađi su rasuti po svijetu. Nekada većinski katolički kraj to odavno nije ali ni oni koji su se tu naselili nisu puno profitirali. Živjeti u kraju koji je zaboravljen, uz ostatke nekada velikog preduzeća i nije neka velika sreća. Iako Jelšingrad već odavno ne radi, zrak je zagađen a okoliš prilično depresivan. Šta bi bilo da nije bilo rata teško je nagađati ali sam siguran da ovaj kraj grada Banjaluke ne bi bio totalno zaboravljen dok se u isto vrijeme u nekim drugim dijelovima šepure vile novih bogataša, onih koje sam gor spomenuo. Banjaluka je, kao i većina drugih gradova u Bosni, slika posljedica rata i ratnog profiterstva koje je napravilo ogromnu segregaciju među življem. Dok na jednoj strani imamo enormno bogate pojedince, na drugoj je većina običnog stanovništva kojem valjda ni nakon 30 godina nije jasno da je iskorištena od onih koji se vozikaju u skupim automobilima, žive u vilama i mažu oči običnom svijetu pričom o ugroženosti.

Kada ću ponovo u rodni grad, ne znam, ali znam da više neću svraćati na Predgrađe, u ulicu Braće Podgornika jer tamo više namam šta vidjeti. A od zadnje posjete mi je ostalo nekoliko tmurnih fotografija koje prilažem uz napisano.