Ne znam kako da to objasnim ali izgleda da je neko umješao svoje ruke kako bi mi posjete rodnom gradu ostale u ne baš lijepim uspomenama.
Kada smo u junu prošle
godine na par dana posjetili Banjaluku, vrućine su bile gotovo neizdržive. Po
danu se teško moglo prošetati gradom a tek uveče je bilo malo snošljivije tako
da je naša posjeta prošla u rijetkim susretima s dragim osobama s kojima se
obavezno vidimo kada navratimo.
Posjeta početkom
novembra nije prošla mnogo bolje. Dosadna kiša i relativno niske temperature,
uz probleme koje je donio COVID-19,
potrudila se da u gradu ostanemo kraće nego smo planirali a o bilo
kakvim druženjima nije bilo ni pomisli. Obavili smo poslove zbog kojih smo
došli i već nakon dva dana krenuli nazad. Bilo kakva šetnja gradom nam nije
padala na pamet, što zbog teško prolaznih trotoara punih lokvi, opalog i
kliskog lišća, prolaznika s kišobranima, što zbog auta. U strogom centru grada
je situacija bila nešto bolja ali uz dosadnu kišu nismo ni pomišljali da idemo
bilo kuda, osim mjesta na kojima smo morali obaviti posao.
U grad smo stigli
prilično rano, nakon što smo dan ranije morali prespavati u Zagrebu zbog
problema s kćerkinim letom u USA. Uzrok je bila Ella, kućni ljubimac, za kojeg
jedna od avionskih kompanija nije odradila svoj posao pa je planirani let dan
ranije propao.
Kako nismo
željeli da budimo našu domaćicu odlučih da svratim u stari komšiluk i da još
jednom obiđem mjesto gdje sam rođen i gdje sam proveo prvih 30-tak godina života.
Znao sam da tu neću ništa lijepo vidjeti ali sam ipak htio da ga obiđem još
jednom, vjerojatno posljednji put u životu.
Jutro je bilo
sumorno, oblačno, a ono što sam vidio još sumornije. Ulica Braće Podgornika,
nekada glavna prometnica kojom se iz grada išlo u Trapiste (Delibašino selo),
izgubila je svoje značenje nakon izgradnje nove ulice i nadvožnjaka preko
željezničke pruge tako da u njenom dijelu u kojem sam odrastao već duže vremena
nema puno saobraćaja. Nema tu ni novih kuća a one starije izgledaju žalosno. Nadvožnjak preko pruge
Parkirao sam auto
ispred drugog ulaza u livnicu Jelšingrad, jednog od nekoliko preduzeća po kojem
je Banjaluka nekada bila poznata. Prvo što sam osjetio, nakon što sam izašao iz
auta, je bio smog. Iako livnica, nekadašnji najveći zagađivač zraka u tom
dijelu grada čijem smo se širenju radovali nesvjesni da nas ona zapravo truje, već
odavno ne radi, miris smoga je bio jak, možda i zbog niskih oblaka koji su nas
taj dan dočekali u rodnom gradu. Bila mi je želja da još jednom pogledam šta je
ostalo od kuće i dvorišta gdje sam proveo svoje djetinjstvo i mladost. Jelšingrad, nigdje žive duše
Nažalost, nisam mogao vidjeti mnogo. Novi vlasnik, koji je kuću i dvorište s povrtnjakom kupio s namjerom da tu pravi zgrade, izgleda da nije uspio ubijediti bivše komšije da i oni prodaju svoja imanja kako bi imao dovoljno mjesta da izgradi još koju višekatnicu. Iz samo njemu znanih razloga cijelo dvorište je ogradio visokim zidom iza kojeg se ne vidi ništa.
Odlučih da
napravim par snimaka, da okom kamere zabilježim komšiluk u kojem je nekada bilo
i jedno lijepo uređeno dvorište, njegovanog travnjaka, s puno cvijeća i
različitih voćaka. Iako sam znao da neću vidjeti mnogo zbog visokog zida koji
opasuje posjed, nadao sam se da ću moći bar zaviriti u ograđeni prostor. Na
žalost, nisam vidio ništa. Zbog dasaka kojim je kuća uz ulicu okovana, visokog zida
i zaključanih vrata nisam mogao uslikati ništa osim kućnog broja s nazivom
ulice. Oni se nisu mijenjali. To je, valjda jedino što je ostalo isto.Zid prema imanju Stijakovića
Kako sam imao
vremena na pretek, prošetao sam bivšim komšilukom znatiželjan da vidim ima li
šta novo. Kuća Stijakovića, u kojoj sam proveo jako puno vremena gledajući tv
program, ponekad do kasnih noćnih sati (to je bilo u doba kada još nismo imali
televizor), je tu, u dosta dobrom stanju ali je od našeg imanja dijeli visoki
zid. U dvorištu babe Ruže, gdje smo se kao djeca uglavnom okupljali, izgrađena
je nova kuća. U susjednom dvorištu Marka Kezića još uvijek stoji štala u kojoj
je dida Marko držao konje i zaprežna kola, njegov glavni izvor prihoda.
U tom dvorištu su
odigrani mnogi dvoboji na male gdje smo se okupljali redovito svake nedelje.
Igrali su stari protiv mladih, u povelikom dvorištu (čiji je jedan dio kasnije zauzela
kuća Vasiljke i Slavka Kezića) koje je bilo nageto ka ulici, što nikome nije
smetalo. Prisjetih se pokojnog Slavka Kezića, mlađeg sina dida Marka,
nekadašnjeg opštinskog inspektora, koji je, unatoč činjenice da mu je jedna
noga bila kraća a koljeno nedovoljno savitljivo, bio obavezni dio postave
starijih. Svoj fizički nedostatak je nadoknađivao borbenošću i odličnim građenjem
lopte koju mu nije bilo lako oduzeti.Dvorište dida Marka Kezića
Sjetih se kako me
je u tom dvorištu jedne godine ugrizao pas za nogu kada sam jednom neoprezno
otišao da dohvatim loptu koja se otkotrljala u dio dvorišta u kojem se nalazila
njegova kućica. U žaru igre zaboravi sam na psa koji je bio vezan na lanac. Kada
sam mu, nakon što sam pokupio loptu, okrenuo leđa, osjetio sam bol u listu
lijeve noge. Bio je to prilično dubok ugriz zbog kojeg sam odsustvovao s
nogometnih terena gotovo mjesec dana. Srećom, osim bola nije bilo nekih drugih
posljedica jer su mi dida Markove unuke odmah dezinficirale ranu i zavile nogu.
I dvorište dida
Marka je tog jutra bilo pusto kao i sva druga dvorišta u blizini. Većina
nekadašnjih komšija više ne živi tu. Stariji su pomrli a gotovo svi mlađi su
rasuti po svijetu. Nekada većinski katolički kraj to odavno nije ali ni oni
koji su se tu naselili nisu puno profitirali. Živjeti u kraju koji je
zaboravljen, uz ostatke nekada velikog preduzeća i nije neka velika sreća. Iako
Jelšingrad već odavno ne radi, zrak je zagađen a okoliš prilično depresivan.
Šta bi bilo da nije bilo rata teško je nagađati ali sam siguran da ovaj kraj
grada Banjaluke ne bi bio totalno zaboravljen dok se u isto vrijeme u nekim drugim
dijelovima šepure vile novih bogataša, onih koje sam gor spomenuo. Banjaluka
je, kao i većina drugih gradova u Bosni, slika posljedica rata i ratnog
profiterstva koje je napravilo ogromnu segregaciju među življem. Dok na jednoj
strani imamo enormno bogate pojedince, na drugoj je većina običnog stanovništva
kojem valjda ni nakon 30 godina nije jasno da je iskorištena od onih koji se vozikaju
u skupim automobilima, žive u vilama i mažu oči običnom svijetu pričom o
ugroženosti.
Kada ću ponovo u
rodni grad, ne znam, ali znam da više neću svraćati na Predgrađe, u ulicu Braće
Podgornika jer tamo više namam šta vidjeti. A od zadnje posjete mi je ostalo
nekoliko tmurnih fotografija koje prilažem uz napisano.
Ne razumijem šta im znače ti visoki zidovi umjesto ograde. Od koga se to štite
ReplyDelete