Mojoj Nadi

Kad bih pisala In memoriam Nadi Gošović onda bi to izgledalo ovako:  

Moja draga dugogodišnja prijateljica Nada napustila nas je iznenada, što nitko nije mogao pretpostaviti, nitko je nije doživljavao bolesnom, nikada se nikome nije požalila na zdravlje, pa ni svojima najbližima. Za nas je bila simbol snažne, okretne za sve sposobne žene spremne u svakom trenutku pomoći, kakva god ta pomoć bila i koliko joj je mogla biti fizički i psihički teška. Svemu je pristupala krajnje ozbiljno, odgovorno od mladosti do ovih njenih 80g što je očito na organizam ostavilo tragove i dovelo do takvog, za sve nas koji smo je poznavali, tragičnog kraja.  

Govoriti o Nadi kao stručnjaku, kao da nije potrebno, jer tko god ju je poznavao, znao je kakav je bila stručnjak, nema nikoga koji je nije cijenio.

Bila je izuzetno obrazovana, stručna, sposobna uhvatiti se u koštac s najtežim poslovima, odgovorna, osmisliti strategiju i realizaciju do konačnog rezultata svakog posla koji je rješavala, vodila je radne timove bez ikakvih međuljudskih nesporazuma, svi smo je cijenili i s ljubavlju pratili sve do kraja posla, unoseći svaki od nas maksimalno svoje znanje, entuzijazam i radost okončanja najsloženijih zadataka.

Bila je staložena, principijelna, spremna svakome od nas objasniti što se od nas traži, nikakav konflikt nije vezan uz njeno ime.

Nepravedno je bilo što nije dobila nikakvu pohvalu svoga rada na nivou SOURA Rudi Čajavec, no toga u firmi niti je bilo, niti bi muška firma takvo što prihvatila, koliko god bila i koliko god su svi bili svjesni njene kvalitete. Ne mogu reći, bila su takva vremena, mogu reći tipično za silničke i iskompleksirane sredine.

 Međutim, o Nadi želim napisati mnogo više od kurtoaznog kratkog In memoriam.

 Nada mi je bila radna kolegica u Rudi Čajavecu i bila mi je prijateljica. Kad smo obje otišle u mirovinu to prijateljstvo se produbilo. Nismo se ni prečesto viđale ni prečesto si pisale, ali kad bismo se našle, u razgovorima smo znale što koja misli, i da nismo izgovorile rečenicu.

Poslovno smo boravile 1975. četiri mjeseca u Los Angelesu na prijenosu tehnologije hibridnih mikroelektronskih kola. Živjele smo u trosobnom stanu, što znači obavljale smo sve domaćinske poslove. Nikada, baš nikada nikakvog nesporazuma među nama nije bilo, nikad povišenog tona, bile smo skladan uigrani tim. Zanimljivo je da nikada nismo vodile «ženske» ragovore, pričale smo o umjetnosti, filmovima, putovanjima. Obje smo voljele putovati i to smo iskoristile u USA, prošle smo zajedno s ostalim članovima tima gotovu cijelu zapadnu obalu USA, od San Franciska do San Diega, dalje do Tihuane i Ensenade u Meksiku.

Obišle smo Yosemite, Dolinu smrti, Zabriskie Point, Las Vegas, Josua Tree, Mount Palomar, ..da ne nabrajam dalje, mnoge ću preskočiti.

Bili smo dobar tim, tako da je za sve nas, osim uspješno obavljenog posla bio to i susret s novom sredinom, drugačijim običajima. Pa iako su nam davali službene instrukcije kako se ponašati u tom «zapadnjačkom svijetu», ostavili smo im sliku normalnih, slobodnih, dragih i sposobnih mladih ljudi, komunista, koji nisu aždaje, niti jedu djecu, kao što smo i mi u njima vidjeli obične i drage, gostoljubive ljude. Četiri mjeseca zajedničkog života u neuobičajenim okolnostima, sasvim je dovoljno da dobro upoznate čovjeka, ništa nije moguće sakriti, karakter je potpuno osvijetljen.

Putovale smo zajedno i po Evropi i svugdje ista iskustva.

Nada je voljela ljude, nije joj bilo važno koje su vjere, koje boje kože, kojeg obazovanja, prema svima se odnosila srdačno i otvoreno i zato su je svi voljeli. Ako su neki i imali predrasude o njoj, na neutemeljenim pretpostavkama, u razgovoru s njom bi vrlo brzo shvatili koliko su pogriješili i postali bi joj dragi prijatelji.

Kad smo obje otišle u mirovinu, ona u Beograd, ja u Zagreb, život nas je razdvojio na suprotstavljenim strana, no posjećivale smo se. Posjetila me je u Zagrebu i Segetu kod Trogira, ja nju u Splitu, Beogradu, drugi put u Valjevu i na Divčibarama. Jedna drugoj smo pokazivale mjesta koja smo pretpostavljale da prije nismo vidjele, vodila me je u Atelje 212 na predstavu Posetilac - Razgovor S. Frojda s Bogom, ja nju u HNK na predstavu N. Tesla.

Jako je željela da vidim Valjevo i Divčibare.

Cijelim putem do Valjeva doživljavala sam emocionalni i kulturološki šok od prljavštine prisutne duž cijeloga puta, od nanizanih siromašnih kuća i prljavih okućnica izbjeglica iz Hrvatske. Kad smo ušle autobusom u Valjevo, od silnog iznenađenja rekoh joj – Nado pa ovo nije Srbija, u Evropi smo! Nije se uvrijedila, čak joj je bio drag moj komentar. Valjevo je  prelijepo mjesto, čisto, zeleno, s uređenim cvjetnim parkovima, brojnim spomenicima poznatih Valjevčana, prekrasne arhitekture srbijanskih autohtonih  jednokatnica.

Rijeka širine maksimalno pet metara imala je kaldrmisane dosta duboke strane korita, jako mi se to svidjelo, i rekoh to Nadi, a ona će na to – Da, tu Kolubara lijepo izgeda.

Nado, zar je to Kolubara, pa ja sam kako je opisana u vašim pričama mislila da je Kolubara najmanje velika kao Sava, kad ono malo veći potok. Bilo je šala na njihove epske pjesme, nije se uvrijedila.

Posebno mi se svidio dio starih još iz tuskog vakta kućica s izvanredno riješenim olucima i odljevom vode u rijeku. To nisam nigdje vidjela a pametno je i prelijepo rješenje. Nada je s ljubavlju pričala o svome djetinstvu u Valjevu, roditeljima, cijenjenim prosvjetnim radnicima. Bilo ju je lijepo slušati, iako znam iz iskustva s njom, da u zanosu priče malo skrene u preuveličavanje. Ne mogu joj to zamjeriti, mogu samo s razumijevanjem prihvatiti.

Divčibare su prelijep planinski pitomi kraj, s bjelogoricom i crnogoricom, vjerujem da su prije rata bile prekrasan planinski kraj, sada je natrpan vikendicama bez ikakvog reda. Više nemaju more, pa je gradnja vikendica na planinama zamijenila kuće na moru. Velika šteta za Divčibare. Njeni prijatelji iz studentskih dana, bračni par elektotehničara vodio nas je na planinarenje po okolnim brdima, predivni dani, dragi ljudi s kojima do danas izmjenjujem novogodišnje čestitke s kratkim opisima promjena i životu u našim obiteljima. Čuli smo se jučer izjavivši si međusobno suosjećanje i tugu zbog odlaska naše drage prijateljice.

Jedina ružna slika s Divčibara je bila kad smo došli do partizanskog vrela, kameni zid s cijevi za dotok vode i koritom za odvod, takvih česmi je bilo posvuda u exYU. Ponovo kulturološki šok! Uokolo česme promjera 3m hrpe smeća, svih mogućih vrsta što su postojale u našim krajevima. Nado, rekoh, pa tu ne mogu zagaziti cipelom. Koji užas, koja sramota! Izvor zaraze!...

Nisam se mogla zaustaviti od užasa. Nisu ništa rekli, samo smo produžili dalje, a ja jedva da sam u narednih nekoliko minuta išta progovorila.

Dan danas ne mogu vjerovati da je takvo što moguće. Upoznala sam tamo divnih, gostoljubivih, obrazovanih ljudi, ali i onih iz čijih ruku ni orah u ljusci ne bih uzela.

Gdje god sam bila, svi su zapazili da nisam iz Srbije, svi su pitali odakle sam, a kad sam spomenula Zagreb i Dalmaciju, dobila sam bezbroj njihovih sjećanja iz tih krajeva pogotovo s mora. Žal zbog gubitka mora je duboko prisutan. Nijednu ružnu primjedbu nisam dobila.

Pitam se jeli potrebno o tome pisati, da, to je realnost s kojom sam se susretala u Nadinoj sredini.

Bilo je mnogo događanja vrlo interesantnih, zbog različitosti okruženja u kojem smo odrastale i živjele, no ostavljam ih sebi u sjećanju.

Ima još nešto što osjećam potrebu spomenuti. Upravo iz te različitosti u kojoj smo odrastale, ni naši pogledi na događanja zadnijh 30 godina nisu isti. Svjesne smo obje bile da ne mislimo potpuno isto i nismo se upuštale ni u kakve razgovore na tu temu. Ništa ne bismo dobile, a sigurno bismo mnogo izgubile, a zbog koga? Zbog vjerskih, nacionalističkih i političkih zlih ljudi koji su nas doveli do rata. Ja sam čitala Danas i Vreme, ona Nin i Politiku. Ja bih kod nje pregledala te novine, ona kad bi bila kod mene nebi otvorila ni Danas ni Vreme. Ja nisam reagirala na njene riječi dok sam joj bila u posjeti da je Dubrovnik srpski, a Ruđer Bošković Srbin. Ignorirala sam rečeno.

Poznajem je jako dobro i znam da je dobar čovjek, da je mome sinu, suprugu i meni pomogla u naprasnom izlasku iz Banja  Luke, znam da je to uradila mnogim našim bivšim radnim kolegama iz Mikroelektronike, Znam da je pomagala na sve načine da te ratne dane naši u BL lakše prebrode.

Velika joj hvala za to.

 Kada sam nakon izlaska iz BL 1992., slijedeće godine otišla na more, odmah sam otišla u Split posjetiti njenog brata i obitelj mu i reći koliko nam je mnogima Nada pomogla početkom rata, reći mnogo lijepih riječi o njoj. Mislim da mu je to bilo jako važno, pogotovo pred suprugom i sinom. Prolazio je tih godina teške trenutke u Splitu, kao Srbin i vojno lice, iako to niti jednom rečenicom nije rekao.

Poznavala sam Nadine roditelje, sestre, brata, i njene boli kad ih je izgubila.

Svi vi koji ćete čitati ovaj tekst, znajte da je to samo djelić mnogih događaja i pratećih doživljaja koje sam proživjela s Nadom u ovih gotovo 50 god poznanstva.

Da imam literarnih sposobnosti mogla  bi se napisati knjiga Moja genijalna prijateljica, aludirajući na knjigu poznate književnice Elene Ferante istog naslova. Nažalost nemam takav talent.

U mlađim danima zbog njene iznimne obrazovanosti i stručnosti imala sam povremeno osjećaj manje vrijednosti, međutim kako je vrijeme odmicalo, iskustvo i znanje raslo uvidjela sam da je to glup osjecaj, svi se mi razlikujemo, stvatko od nas ima drugačije kvalitete i što ih ranije prepoznamo, ranije ćemo se razvijati, i postat ćemo zadovoljni razvojem sebe i svojih sposobnosti. Usporedbe nisu potrebne, živimo svoj život!

Draga Nado, mislim da bi se ti s time složila! Puno si mi lijepih riječi zadnjih godina uputila i hvala ti na njima!

Strašno mi je žao što nisi među nama živima, ali si u meni uvijek prisutna, i bit ćeš sve dok sam na ovome svijetu.

Neka ti je laka zemlja, tamo u Valjevu, medju svojim roditeljima koje si bezgranično voljela.

Počivala u miru!

Nataša