Nisam se javljao dugo...

Nisam se javljao dugo, jako dugo, valjda uljuljkan ljepotom koja me okružuje iako sam nekoliko puta započinjao s pisanjem pa onda odustajao, nemajući strpljenja da na papir stavim bar neka moja razmišljanja o životu u novoj sredini, susretima s dragim ljudima, događajima koje se moglo zabilježiti a sve dopunjeno fotografijama, što je bila ideja na kojoj je blog nastao i na kojoj je preživio sve ove godine. 

Možda se ni danas ne bih javio da me događaji u rodnom kraju zadnjih dana ne natjeraše da zabilježim svoja razmišljanja, iznerviran lažima, licemjerjem i idiotlukom koji ne samo da se u starom kraju ne smanjuju, već rastu i bujaju svakim božjim danom. 

Već duže vremena pratim događaje vezane za poteze idiota koji godinama drži Bosnu i Hercegovinu u napetosti, igrajući se vatrom koja bi stari kraj mogla ponovo uvesti u rat, u spiralu ubijanja i zločina koji su, mislili smo, zaustavljeni mirovnim sporazumom 1995. 

Idiot je umislio da je najpametniji, da je novi Mesija, da je Bogom poslat da srpskom narodu konačno donese slobodu koja se svodi na pripajanje Srbiji, zaboravljajući da je i prije njega bilo dosta onih koji su to isto pokušavali i kako su završili: u ovom našem vremenu, na smetljištu historije, u Hagu, proglašeni ratnim zločincima, u društvu Hitlera i ostale bratije. 

I ne bi mene ti potezi idiota toliko nervirali da sva njegova priča nije zasnovana na lažima i da centar tih laži nije Banjaluka, grad iz kojeg je istjerano pola njenih stanovnika da bi on sada bio, kako kaže, svoj na svome, kao da na životu više nema nikoga koji je kroz tu golgotu prošao. 

U svemu onome što se u Banjaluci događa, najtužnije je što se glas razuma ne čuje (osim par časnih izuzetaka), kao ni onih dana početkom devedesetih kada se grad, u kojem rata nije bilo i na kojeg nije pala niti jedna granata ili bomba, „oslobađao“ svojih građana samo zato što su imali kriva imena. Oni se ne spominju, kao da nikada niko drugi osim Srba u njemu nije živio. 

Pisati o laprdanjima glavnog idiota i ostalih idiota oko njega na skupovima koji se juče i dan prije toga održavaju u Banjaluci je čisto gubljenje vremena jer je izrečeno toliko laži i gluposti da bi čovjek morao danima sjediti za kompjuterom da to samo pobroji a kamo li da pokuša laži pobiti argumentima. Koriste se velike riječi, cilja se na osjećaje naivnih (onim ogrezlim u nacionalizmu je to samo dodatni podsticaj da budu još gori), truje se mladost koja nije prošla kroz strahote zadnjeg rata i nije imala šansu da čuje istinu jer im se laži serviraju od njegovog svršetka. Slušajući sve te idiote svjetina zaboravlja na bijedu koja se osjeća na svakom koraku pritom zaboravljajući na ogromna bogatstvo pojedinaca, tih istih idiota, koji se nisu obogatili radom već upravo prosipanjem laži kao što to čine u velikom broju ovih zadnjih dana. A kada prođu dani slavlja, svjetina će se vratiti svakodnevici, zaboravljajući na trenutak na velike riječi sve dok ih najveći idiot ponovo ne podsjeti na njih svjestan da mu samo laži osiguravaju ostanak na vlasti. 

Kada razmišljam o svemu što nam se dogodilo, sretan sam što me već dugo nema u rodnom gradu jer bi mi sve ono što se u njemu događa, i što se događalo zadnjih tridesetak godina, zasigurno skratilo život i jer bi teško bilo živjeti u gradu koji je postao tvrđava srpskog nacionalizma, u kojem vladaju idioti i gdje je šansa da sretneš nekog poznatog i dragog daleko manja nego u bilo kojem drugom gradu svijeta. 

Ipak je ljepše svaki dan prošetati uz more pa svratiti u lokalni kafić gdje više ne trebam naručivati kapućino jer me konobari već poznaju i gdje sam postao domaći a da me niko nikada nije pitao ni ko sam ni šta sam, niti mi je brojao krvna zrnca. 

Onima u rodnom gradu poručujem da nastave slijepo slijediti glavnog idiota i one druge oko njega pa će možda i oni jednog dana „dobiti priliku“ da kao ja sjede u kafićima u nekim drugim mjestima, uživajući u lijepom vremenu i normalnom okruženju, sjećajući se vremena kada su im neki prodavali muda za bubrege a da oni na to nisu podigli ni mali prst.