Svijet je zaista mali

 

Ella i Nera u Yes-u

Od kada smo se smjestili u Pješčanoj uvali imali smo mnogo susreta. Uglavnom je to naša raja koja navrati u Istru tokom ljeta ali ima i onih koji ozbiljno razmišljaju o preseljenju u ovaj dio stare nam domovine nakon godina provedenih živeći i radeći vrijedno i pošteno po raznim državam svijeta, tražeći mjesto gdje će zarađeno potrošiti i provesti starost. S mnogima smo popili kavu u kafiću Yes, odmah preko puta plaže, iz kojeg se pruža lijepi pogled na našu uvalu i poluotok Verudelu preko puta. Žalosno je da gotovo niko ne spominje rodni grad kao mjesto povratka svjesni da je on izgubljen zauvijek, ogrezao u srpskom kleronacionalizmu, vraćen mentalno stoljećima u prošlost, gdje se gotovo svaki dan uglavnom naglašava srpstvo, pravoslavlje i Srbija a Bosna i Hercegovina spominje samo u negativnom i pogrdnom kontekstu.

Zalazak sunca u Pješčanoj uvali

Naročito je tu lijepo sjesti predveče, kada sunce zalazi a nešto kasnije, kada padne mrak, odsjaji svjetiljki lelujaju na morskoj površini i čine ugođaj još prijatnijim.

U Yes odlazimo skoro svakog dana a u zadnje vrijeme nam društvo pravi Ella, „džukela“ koju nam je kćerka ostavila jer je, zbog posla, morala hitno da iz Nice, gdje je išla na vjenčanju prijateljice, odleti za Los Angeles, umjesto da se vrati u Istru, do nas, i provede još desetak dana uživajući u lijepoj jeseni i toplom moru. Tako je Ella ostala kod nas dok Sanja ne uhvati vremena da dođe po nju krajem ovog mjeseca.

Ella je čudna zvjerka, simpatična kada je čovjek pogleda ali ponekad agresivna pa je moramo umirivati da ne smeta ostale goste. Naročito ne voli ako su u blizini drugi psi, tada se nakostriješi i počne glasno lajati, valjda da uhvati na galamu jer je malena i svaki veći čuko bi je mogao pojesti za večeru.

Bilo je i neku noć tako. Otišli smo u Yes na kavicu i kako je na „našem“ mjestu sjedio simpatičan postariji gospodin s bradom, sjedosmo za susjedni stol. Stariji gospodin je, uz to, bio s malim bijelim čukom, što je kod Elle izazvalo poznatu reakciju. Dok smo je umirivali, ispričasmo se starijem gospodinu a on odmahnu rukom i na engleskom s naglaskom reče kako nema problema jer i njegov pas nije baš najljubazniji i da baš ne voli druge pse. Dok je ustajao, nastavi pričati o svom psu a ta priča se završi dužim razgovorom koji još jednom potvrdi da je svijet mali.

Ispriča nam stariji gospodin kako je, nakon što mu je uginuo pas kojeg je imao dugo, želio da nabavi novog ali je to morao biti mali bijeli pas kojeg je jednu noć sanjao. I nađe on takvog psa u drugom gradu i drugoj državi, (kroz priču saznasmo da je živio u Arizoni), kako je za psa platio i čekao da mu bude poslat i kako mu je nakon par dana gospođa koja mu je prodala psa plačući javi da je pas uginuo. Reče da će mu vratiti novac i usput spomenu da ima drugog psa iste pasmine ali je ovaj smeđe boje.

Pošto se priča odužila ponudismo mu da sjedne, on prihvati, pa nastavi. „Nisam vjernik i ne vjerujem u čuda“, reče, „ali vam moram ispričati šta se desilo.“ Kada reče da nije vjernik posta nam još simpatičniji i  u glas rekosmo da nismo ni mi jer nam je bilo drago da „naletimo“ na nekog ko je sličan nama.  Uz to bi nam čudno da neko to može reći tako otvoreno, i to ljudima koje je prvi put sreo u zemlji u kojoj vjera ima duboke korijene. Ne bih želio da ikoga uvrijedim, niti da me neko pogrešno shvati, ali danas od silnih vjernika, koji svoju vjeru ističu na sav glas, ne možeš disati. A znamo kako je to bilo prije 30 godina i ranije.

„I znate šta se desilo?“, nastavi naš simpatični poznanik. „Nakon nekoliko dana dlaka psa kojeg sam dobio poče mijenjati boju i nakon desetak dana postade bijela“.

Taj pas, kojemu se boja dlake čudom promijenila, mali čuko po imenu Moka (valjda je dobio to ime zbog toga što je bio smeđe dlake kada ga je naš novi poznanik dobio) je stigao iz USA u Pješčanu uvalu i mi slušamo priču o njemu dok nas on veselo gleda.

Upitasmo našeg novog poznanika gdje je odsjeo i kako to da je izabrao Pješčanu uvalu, a on nam reče da se ovdje zapravo doselio prije tri godine jer nije više mogao podnositi idiota (Trumpa) koji je podijelio narod, ohrabrio druge idiote da izađu iz svojih jazbina i svaki dan izazivao sukobe svojim istupima i postupcima. Kad spomenu razlog njegovom odlaska iz USA postade nam još više simpatičan, i mi mu rekosmo da je Trump imao jako velikog uticaja na našu odluku da se odselimo i da smo od ovog maja stanovnici Pješčane uvale. Na naš upit kako je izabrao baš Pješčanu uvalu i Istru, znajući da mnogi Amerikanci u penziji izabiru Srednju Ameriku za svoje staračke dane, reče nam da je to bio izbor njegove supruge Mire koja je u USA došla iz bivše Jugoslavije. A na pitanje odakle mu je supruga, dođe još jedno iznenađenje.

„Iz Banajaluke“, reče Josef (ranije nam je rekao svoje ime i da je iz Čehoslovačke otišao u USA prije nešto više od 40 godina i da je do penzije radio kao istraživač u oblasti medicine u jednoj poznatoj američkoj kompaniji).

„Pa i mi smo iz Banjaluke“, rekosmo Nera i ja uglas iznenađeni njegovim odgovorom. Na pitanje kako mu se supruga preziva Josef reče: „Milošević“. „Da nije Milašinović?“ upitah, jer nisam poznavao niti jednog Miloševića u našem gradu. Iz njegovog odgovora nismo mogli zaključiti koje je prezime njegove supruge, Milošević ili Milašinović, a on spomenu da je njen brat bio član Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine poslije ovog zadnjeg rata i da je prije par godina umro. Pošto nam članovi Vrhovnog suda B i H nisu bili poznati, nismo se mogli sjetiti ko bi mu mogla bila supruga iako je, na osnovu procjene njegove starosti, mogla biti negdje moje godište.

Naš interesantan razgovor s Josefom završišmo obećanjem da ćemo se ponovo družiti a on reče kako je jako uzbuđen, da jedva čeka da sve ispriča svojoj supruzi, da je siguran da će i ona biti iznenađena kada čuje s kim je razgovarao i da će htjeti da nas upozna.

Kada smo Nera i ja nakon kavice otišli na redovitu šetnju marinom Veruda u kojoj oni bogatiji iz cijelog svijeta vežu svoje jahte, Nera mi reče da je Emira, moja školska i naša radna kolegica, spominjala kako u Pješčanoj uvali ima poznanicu iz njenih Ljubijskih dana. Mogla bi to biti Mira, ali nismo bili sigurni.

Onda se i ja prisjetih da su moji imali prijatelje u Ljubiji Rudniku gdje su živjeli prije preseljenja u Banjaluku i da su se jedni prezivali Milošević. Pomislih da bi Mira mogla biti kćerka Anđelke Milošević, vršnjakinje moje mame, s čijom familijom su moji bili prijatelji, ali je se nisam mogao sjetiti iako sam u Ljubiju Rudnik tokom ljeta odlazio kao dječak i ostajao kod familije Anušić par sedmica gotovo svake godine.

Po povratku iz šetnje odlučih da stupim u kontakt s rođakom Miroslavom koji se iz USA prije par godina vratio u Ljubiju Rudnik, u svoju porodičnu kuću, u kojoj sam kao dijete boravio i koji je dobro poznavao familiju Milošević jer su bili prijatelji i prve komšije. Miroslav rasprši moje nade da je Josefova supruga kćerka Anđelke Milošević tako da je ta eventualna veza s novom sugrađankom otpala. Ostala je još samo Emira koja nam potvrdi da poznaje Miru, da je ona godinu dana starija od nje a da je ona išla u razred s njenim bratom Slobodanom, Šošom, kako ga je Mira zvala (to smo saznali kasnije). Mirino djevojačko prezime je zapravo bilo Milašinović a ne Milošević i to je bilo objašnjenje zašto je Miroslav ne poznaje.

Nakon ovog prvog susreta s Josefom, sreli smo se još par puta. Prva nas je Josef pozvao na doručak u kafić Yes gdje smo upoznali njegovu suprugu Miru a par dana kasnije su nas pozvali na brunch (američka riječ za mezu između doručka i ručka) u apartman koji rentiraju, smješten na trećem katu vile s čijeg balkona se pruža prelijepi pogled na naše mjesto i more. Poziv je dobila i Ella tako da smo sve troje proveli skoro dva sata u stanu novih poznanika gdje smo saznali više detalja o njegovim životnim putevima i životu u bovoj sredini u kojoj namjeravaju da provedu starost.

Razmišljajući o našem slučajnom susretu s Josefom koji je zakotrljao ostale događaje pomislih da do njega vjerojatno nikada ne bi došlo da kćerka nije morala iznenada nazad kući i da Ella nije ostala kod nas. Josefa bi sigurno sretali u našim šetnjama mjestom ali nam vjerojatno nikada ne bi ispričao svoju priču o svom psiću Moki, niti bi saznali ko mu je supruga i odakle je. Niti bi saznali da je poznaje i Emira iz svojih dječačkih dana. Taj slučajni susret zahvaljujući Elli i njenoj naravi još jedanput potvrdi kako je svijet mali iako na njemu živi preko sedam milijardi ljudi.