Susreti

U gradu sam već više od dvadeset dana. Više nema trčanja od jedne državne ustanove do druge već dane između proba kod zubara provodim šetajući uglavnom centrom grada ili sjedeći ispred Manje gdje gotovo po pravilu pojedem kakav mekan kolač. Zubi mi još uvijek nisu gotovi a privremeni nisu za tvrđu hranu pa mi kolači dođu kao zamjena za nešto jače. Meso gotovo uopšte ne jedem, osim ono u juhi, a za šetnje treba snage. Razmišljam kako je vegetarijancima koji meso uopće ne jedu. Ja bih, čini mi se, da sam na njihovom mjestu, već odavno bio kost i koža a i ovako nisam puno bolji.

Ima dana kada u gradu ne sretnem nikoga poznatog a onda iznenada nalete poznanici i prijatelji koje sam najmanje mogao očekivati.

Tako se neki dan vraćam od  Ferhadije (tu sam u jednoj manjoj trgovini cipela Astra našao nešto za sebe), prelazim semafor ulice koja se proteže između Tržnice i tvrđave Kastela, kad negdje na sredini ugledah dva poznata lica. Zlata i Drago Lolić, oboje bivši Čajevčani, sada na „privremenom radu“ u Australiji, iznenađeno stadoše na sred ceste i gledaju u mene. Nisu očekivali da će me sresti kao što nisam ni ja njih, jer nisam znao da su u posjeti Banjaluci. Vratiše se sa mnom na trotoar prema Tržnici, i nakon pozdrava, sakrismo se od sunca pod krošnju omanjeg stabla da izmijenimo par riječi. Bio je to iznenadan susret na, za nas oboje sada neutralnom terenu, jer nekako nam Banjaluka to sada tako đođe. Oni u Australiji a ja u USA. A nekada raja, poznanici i prijatelji iz istog grada i istog preduzeća. Nismo, nažalost, imali vremena da se ispričamo ali i ovaj kratki susret je bio dovoljan da si uljepšamo dan.

Drugi dan opet, sjedeći spred Manje s Ekom, ugledah Saimu i Vicu. Pojma nisam imao da su u gradu, iako mi je Saima to jutro poslala email da stiže i da bi voljela da se vidimo. Sjeli su kratko s nama uz dogovor da se vidim dan kasnije. O tome ću u drugom prilikom opširnije.

Ispred Manje sam naletio i na Dotu, mlađeg kolegu s posla, koji mi je već odavno spremio kopiju svoje treće knjige. Reče da će je imati spremnu kod ulaznih vrata stana u nekadašnjoj Aleji JNA, u slučaju da navratim a on ne bude kod kuće. Obećah da ću svratiti, što ću sigurno učiniti u narednih par dana.

Jasnu i Esu Žiško sam sreo na Beneševoj sahrani. Tu sam sreo i Cobera, mnogim starim Banjalučanima poznatog po svojim bravurijama na košarkaškim terenima. Išao je Cober na elektrijade godinama iako nije bio student Elektrotehničkog fakulteta. Bila je to praksa mnogih fakulteta jer svako je htio da bude najbolji pa su poznati sportaši preko noći postojali student fakulteta na koje nikad nogom nisu kročili.

Na Beneševoj sahrani sam se sreo i sa Slobodanom Popovićem - Popom, kolegom s fakulteta, a već godinama borcem za pravdu na ovim našim prostorima koje on s pravom naziva tamnim vilajetom. Piše Pop neumorno o stanju u državi koju mnogi nastoje da rasčereče, bori se sa svojim bivšim kolegama koji su na vlasti (bio je u strukturama vlasti kao član SDP-a ali je, zbog nesuglasica s nekadašnjim predsjednikom prije par godina istupio iz stranke), pokušava animirati nezaiteresirano biračko tijelo ali bez većeg uspjeha. U gradu već godinama vlada apatija pa oni na vlasti, uz pomoć medija koje kontroliraju, veoma lako manipuliraju masama, održavajući se godinama na vlasti uz pomoć nacionalne i nacionalističke retorike koja ovdje još uvijek pali, ako ne i više nego pred zadnji rat.

Pred Manjom sam dva puta sjedio s Burdom, mlađim kolegom s faksa i članom ekipe koja je uveče vrijeme ubijala na korzu. Burda je još davno prije rata otišao u Švicarsku gdje je proveo svoj radni vijek. Sada vrijeme dijeli između Švice i Banjaluke a prije par dana je otišao na odmor u Grčku gdje ima brodicu. Kaže da ga Banjaluka nervira ali da dolazi redovito jer ima poridičnu kuću koju treba održavati.

Dok sam s prijateljima išao prema restoranu San Remo u Gundulićevoj, negdje u visini bivše Autokrajine (vjerujem da se mnogi sjećaju polaganja vozačkih ispita koji su se obavljali tu i odakle se išlo u vožnju) naletih na Krisa, radnog kolegu iz Profesionale. Bio je poznat kao veliki zaljubljenik u Hi-Fi (High Fidelity) uređaje što je ostao do današnjih dana. Suprugu Ljerku sam video na biciklu nešto kasnije ali sam bio na drugoj strani ulice pa je nisam uspio pozdraviti.

Pred Manjom sam jedan drugi dan sreo Radu Roganović (Huzbašić) koja je iz LA-ja stigla u posjetu starom kraju. Bio je to kratak susret jer je isto poslije podne putovala dalje, što je veoma čest slučaj s nama koji dolazimo preko velike bare. Vremena je malo a treba obići toliko toga jer is USA se ne dolazi često.

Bilo je tu još susreta o kojima ću napisati nešto više. Posjeta rodnom gradu se polako bliži kraju, vrijeme se pokvarilo, stigla je jesen i mnogi prijatelji razasuti svijetom su već u svojim novim domovinama koje im ipak pružaju sigurnost koju ovdje nemaju. i ja ću za pet-šest dana nazad a kada će biti nova prilika da se otisnem na put za sada ne znam. Drago mi je da sam ima priliku da sretnem stare prijatelje i poznanike jer nas je svake godine sve manje.