WITHOUT PREJUDICE
...nedavno u jednom komentaru napisah kako ne upotrebljavam nove cinicne rijeci za novokomponovane skupine kao komunjare, nebeski narod i sl.
I posebno Banjolucani sa velikim O. Vrijedja me, da ostanem egoista, da samo o sebi… Jer ja sam i Banjolucanin i Banjalucanin. Veliko O zvuci kod izgovora jednako kao i malo.
Mogao bih o gramatici...
Banjaluka – Banjalucani
Banja Luka – Banjolucani
Mogao bih, ali necu. Nemam prava, s obzirom na kolicinu gramatickih gresaka koje prodju kroz moje tekstove. A sumnjam da ce se i ovaj, koji upravo pisem, izvuci. Posto sam se deklarirao kao poliglota, najlakse mi je sa pismima (ekavica, ijekavica, ikavica). Nisu to vise pisma, jezici, ej. Koristim ih sve, kad se pravdam za greske. Primijetim ih, tj. greske, tek kad izadju na blogu. Dok samaram po tastaturi – nista: tipkam/kucam, trudim se da zapusim svaku rupu konfrotacije, da ne povrijedim nekog. Da je jasno sta je pisac htio da kaze, a ne kako je rekao. Sit sam neslaganja sa samim sobom, a tek sa drugima/ nepoznatima… Sebi lako oprostim, kontam dobronamjeran je, znam covjeka. A nepoznati...
Mogao bih i o ovim novim ziteljima naseg grada za koje se koristi rijec sa ovim O. Vjerujem da vecina nije sretna sto je tu gdje je, sto nije tamo odakle je dosla. Kao ni mi sami. A oni sto su jedva docekali, sa okolnih brda da sidju i zav/ade/ ladaju, ionako su uvijek bili tu. Samo mi nismo obracali paznju. Bili smo zaokupljeni ljepotom nasih zivota, a i nije nam u prirodi da zatvaramo kapije pred gostima. Samo sto gost... Uostalom kod nas je mogao zivjeti svako tamo gdje je htio, prije. Jest da je bilo i seoba poput Osme ofanzive, jedine koju je Tito izgubio. Izgubio je, ako se uopste tako moze reci, bilo je na kvarno, mnogo godina kasnije posto je otisao sa bojnog polja. Iza ledja. A drukcije izgleda i nije mogao izgubiti. Mogao bi o toj ofanzivi, preseljenja Krajisnika u Vojvodinu… kao, nije bila Krajina dovoljno bogata i plodna, kao, nismo mi imali drugih neplodnijih krajeva, goleti i kraseva. Kao prenapucena i tako to… Sto jest, jest. Mi nismo imali krajeva prenapucenijih zlom kobi onoga rata i dusom sjebanijom od Krajiske/Bosanske, koju je trebalo raseliti, radi mira.
Pitaju: Zasto Banjaluka?... Zato... Kazem, mogao bih, ali necu.
Mogao bih... ma ne... necu... samo cu da prenesem:
U zelenoj potkovi brda, gdje se Vrbas razrahatio od tjeskobe svojih Manjača i Čemernica, gdje se pjevalo od pamtivjeka onako kako je on htio, slika se danas utrkuje s Vrbasom – Prvim građaninom Banje Luke. Ali trka traje u bolji dio sebe...
Shvaćena je njegova žurba u Crno more tuđine, greška se ne želi ponoviti.
Sva trojica našla su svoje suštine na tlu Krajine, u okrajku svijeta, koji je stvoren od razraćenih Krajina, s većom i manjom sjenkom povijesti smrću posijanom, zelenilom, djecom i cvatom utješenom...
Upravo Bekir Misirlić vidovito je uzeo čovjekov trag, bašluk, onako kako pčela pristupa jagorčevini pa naslikao poruku bivših Bošnjaka: prije svega život.
Josip Granić je tumaranja maštovitih vjetrova po vrletima zaustavio u slici plahovite zemlje Bosne koja može biti domaćin muzici i najvećih.
Alojz Ćurić, Manjači suroj i škrtoj planini, pod kojom je rođen, dugove vraća za sve ponuđene milošte iz njedara.
... I hoditi Bosnom i pohoditi ljude njene, koracati iz sobe u sobu, iz jave u san i natrag do zbilje, koja slikare i ovog tla ozbiljno obavezuje...
Alojz Ćurić
u katalogu IZLOŽBA BANJOLUČANI u Domu kulture Zenica (28.3.-9.4.1972.)
na kojoj su izlagali Bekir Misirlić, Josip Granić i Alojz Ćurić
Mozda bih mogao iz nekih malih druzenja sa Joskom, iz prica onih koje ja dobro poznajem, a koji su dobro poznavali Lojzu, iz nekih i rodjackih linkova i sa Lojzom i sa Bekirom (iz velike sam familije, orodio se sa pola grada) reci da oni ne bi voljeli/ i da on ne voli tu rijec sa ovim O, zbog Nas BANJALUCANA/ BANJOLUCANA. Kazem, mozda bih mogao. Ali sam siguran da je meni dovoljno da je ja ne volim zbog Njih...
Lojze, Bekira i Joska
vjeko
PS. Po pitanju tantijema (vino, boca) za autorska prava za ovu muzicku kulisu sa Predicem cu se poravnati u BLuci (nacekace se), a Caja bocu vina moze pokupiti i u Australiji. Ako bude pretjerivao kao malo je jedna boca, bar dvije, kao hoce i bijelo da se ne osjeti diskriminisano u odnosu na crno, a pocinjem unaprijed da sumnjam i na roze, pred sudom cu se braniti netrpeljivoscu izmedju Banjalucana u Australiji, ovih odozdo prema ovima odozgo, i obratno. Vidljivi vino-nalizam.
PPS. Mogao bih, ali necu... Ma nemoj, jos da si i povjerujem.
...nedavno u jednom komentaru napisah kako ne upotrebljavam nove cinicne rijeci za novokomponovane skupine kao komunjare, nebeski narod i sl.
I posebno Banjolucani sa velikim O. Vrijedja me, da ostanem egoista, da samo o sebi… Jer ja sam i Banjolucanin i Banjalucanin. Veliko O zvuci kod izgovora jednako kao i malo.
Mogao bih o gramatici...
Banjaluka – Banjalucani
Banja Luka – Banjolucani
Mogao bih, ali necu. Nemam prava, s obzirom na kolicinu gramatickih gresaka koje prodju kroz moje tekstove. A sumnjam da ce se i ovaj, koji upravo pisem, izvuci. Posto sam se deklarirao kao poliglota, najlakse mi je sa pismima (ekavica, ijekavica, ikavica). Nisu to vise pisma, jezici, ej. Koristim ih sve, kad se pravdam za greske. Primijetim ih, tj. greske, tek kad izadju na blogu. Dok samaram po tastaturi – nista: tipkam/kucam, trudim se da zapusim svaku rupu konfrotacije, da ne povrijedim nekog. Da je jasno sta je pisac htio da kaze, a ne kako je rekao. Sit sam neslaganja sa samim sobom, a tek sa drugima/ nepoznatima… Sebi lako oprostim, kontam dobronamjeran je, znam covjeka. A nepoznati...
Mogao bih i o ovim novim ziteljima naseg grada za koje se koristi rijec sa ovim O. Vjerujem da vecina nije sretna sto je tu gdje je, sto nije tamo odakle je dosla. Kao ni mi sami. A oni sto su jedva docekali, sa okolnih brda da sidju i zav/ade/ ladaju, ionako su uvijek bili tu. Samo mi nismo obracali paznju. Bili smo zaokupljeni ljepotom nasih zivota, a i nije nam u prirodi da zatvaramo kapije pred gostima. Samo sto gost... Uostalom kod nas je mogao zivjeti svako tamo gdje je htio, prije. Jest da je bilo i seoba poput Osme ofanzive, jedine koju je Tito izgubio. Izgubio je, ako se uopste tako moze reci, bilo je na kvarno, mnogo godina kasnije posto je otisao sa bojnog polja. Iza ledja. A drukcije izgleda i nije mogao izgubiti. Mogao bi o toj ofanzivi, preseljenja Krajisnika u Vojvodinu… kao, nije bila Krajina dovoljno bogata i plodna, kao, nismo mi imali drugih neplodnijih krajeva, goleti i kraseva. Kao prenapucena i tako to… Sto jest, jest. Mi nismo imali krajeva prenapucenijih zlom kobi onoga rata i dusom sjebanijom od Krajiske/Bosanske, koju je trebalo raseliti, radi mira.
Pitaju: Zasto Banjaluka?... Zato... Kazem, mogao bih, ali necu.
Mogao bih... ma ne... necu... samo cu da prenesem:
U zelenoj potkovi brda, gdje se Vrbas razrahatio od tjeskobe svojih Manjača i Čemernica, gdje se pjevalo od pamtivjeka onako kako je on htio, slika se danas utrkuje s Vrbasom – Prvim građaninom Banje Luke. Ali trka traje u bolji dio sebe...Shvaćena je njegova žurba u Crno more tuđine, greška se ne želi ponoviti.
Sva trojica našla su svoje suštine na tlu Krajine, u okrajku svijeta, koji je stvoren od razraćenih Krajina, s većom i manjom sjenkom povijesti smrću posijanom, zelenilom, djecom i cvatom utješenom...
Upravo Bekir Misirlić vidovito je uzeo čovjekov trag, bašluk, onako kako pčela pristupa jagorčevini pa naslikao poruku bivših Bošnjaka: prije svega život.
Josip Granić je tumaranja maštovitih vjetrova po vrletima zaustavio u slici plahovite zemlje Bosne koja može biti domaćin muzici i najvećih.
Alojz Ćurić, Manjači suroj i škrtoj planini, pod kojom je rođen, dugove vraća za sve ponuđene milošte iz njedara.
... I hoditi Bosnom i pohoditi ljude njene, koracati iz sobe u sobu, iz jave u san i natrag do zbilje, koja slikare i ovog tla ozbiljno obavezuje...
Alojz Ćurić
u katalogu IZLOŽBA BANJOLUČANI u Domu kulture Zenica (28.3.-9.4.1972.)
na kojoj su izlagali Bekir Misirlić, Josip Granić i Alojz Ćurić
Mozda bih mogao iz nekih malih druzenja sa Joskom, iz prica onih koje ja dobro poznajem, a koji su dobro poznavali Lojzu, iz nekih i rodjackih linkova i sa Lojzom i sa Bekirom (iz velike sam familije, orodio se sa pola grada) reci da oni ne bi voljeli/ i da on ne voli tu rijec sa ovim O, zbog Nas BANJALUCANA/ BANJOLUCANA. Kazem, mozda bih mogao. Ali sam siguran da je meni dovoljno da je ja ne volim zbog Njih...
Lojze, Bekira i Joska
vjeko
PS. Po pitanju tantijema (vino, boca) za autorska prava za ovu muzicku kulisu sa Predicem cu se poravnati u BLuci (nacekace se), a Caja bocu vina moze pokupiti i u Australiji. Ako bude pretjerivao kao malo je jedna boca, bar dvije, kao hoce i bijelo da se ne osjeti diskriminisano u odnosu na crno, a pocinjem unaprijed da sumnjam i na roze, pred sudom cu se braniti netrpeljivoscu izmedju Banjalucana u Australiji, ovih odozdo prema ovima odozgo, i obratno. Vidljivi vino-nalizam.
PPS. Mogao bih, ali necu... Ma nemoj, jos da si i povjerujem.
PPPS - muzicku kulisu sam morao izbaciti jer zbog tehnickih razloga. Radim na rjesenju - Co
Nakon citanja Vjekinog bloga, nagrnule su silne uspomene na Jocka, Bekira, Lojzu, Envera Stalju, Dusana Simica i Viktora Majdandzica, prve generacije velikih slikara naseg grada.Kako Vjeko rece za sebe da mu je bila velika familija pa je u rodu sa mnogima.Tako je i kod mene.Lojzina Enisa rodica, Bekirova Ljilja kao familija i dan danas, Jockov necak Oskar iz Beca moj veliki drugar.Majka mu je bila Jockova bliza rodbina (mozda i sestra) ne sjecam se.Otac Beclija.Oskar je dolizio u BL i slabo znao nas jezik.4 godine smo se dopisivali.On na nasem, ja na njemackom.On meni u svakom pismu objasnjavo greske iz prethodnog, a ja njemu njegove greske na nasem.I dan danas sanm zadovoljna svojim znanjem. Strogoca prof. Mire Trkulje u osmogodisnjoj i ovaj drugarski kurs dobrih prijatelja za mene sad puno znaci.U svemu smo se snalazili bez novih tehnologija.
ReplyDeleteZbog toga mi Vjekin tekst jaca samopouzdanje i oko ove nase rabote, zahvaljujuci Milanovoj volji i upornosti da ovo stvori.
Ne znam sta se desava ali fale mi njegovi tekstovi i komentari, jer on istinu o svemu ogoli do kraja i navodi na duboko razmisljanje.Ako je zauzetost obavezama imat cu razumjevanja, ali ako je pad inspiracije ili volje, mozda i zbog nas blogera i anonimnih provokatora, onda necu biti sretna.
Pozdrav svima Saima (bas se fino rimuje)
Dragi Vjeko
ReplyDeleteNisi Ti uvijek jasan kako se zelis prikazati. Na primjer kad pocnes s prostom recenicom:"Neko poznat". Zna samo onaj tko zna, a ostali nek se pitaju...Nije lijepo od Tebe, tj drzi to za sebe. Pa onda pitanja sa strane."Sta je Vjeko htio reci?" Nekad me bodu k'o vudu lutku, misle zabolice Tebe...ccc. Danas pitanje sta je na slici? Sveta Tri Kralja, sta bi drugo bilo. To mi je inace najbolje pitanje. Slika mi moze biti lijepa, jako lijepa, divna...ili na njoj ne vidim nista. Mala digresija; U Muzeju impresionista zandar mi stalno bio za ledjima. Bilo mu valjda sumnjivo sto se tako dugo zadrzavam kod Lotreka.
Dragi Vjeko ( vidis kako sam dobra) Ti si ga ovaj put bas zakomplicirao. Od gramatike do povijesti...one tamo i ove sad. Jedno vrijeme u Tehnici oglasnom knjigom su pohvaljivani djaci najbolji u pojedinim predmetima na odsjeku. E ja sam bila najbolja iz SH (mos' misli' kako je to bilo vazno u toj skoli). A taj profesor koji me pohvalio, me nije mogao smislit, da ne kazem sta gore. A sve to zbog Banje Luke ( definitivno Banja Luka), Deklaracije o jeziku, Dobrice Cosica, nekh tema za pismeni... Nisu mu se svidjali moji stavovi, blago receno. Nije imao podrsku u ostalom dijelu razreda, jer oni nisu pojma imali o cemu mi to. I povijest sam ja volila, Djermatinkina ljubimica bila i to debelo koristila da zastitim neke koje bi ona uzela na zub (Ja, pa drago dete...). Doduse zanimala me povjest Francuske monarhije. O Francuskoj revoluciji citala sve sto mi je bilo dostupno, pa Napoleon, Ekonomska blokada... Kazem Ti ja da sam ja u tu skolu k'o s Marsa spala. Medjutim sto smo se vise priblizavali ovim prostorima moj interes bivo sve manji. Nesto mi smrdilo,a sad mi smrdi i ono prije. Sta je bio veliki Napoleon nego porobljivac i pljackas. London mi se smucio od nadmenosti, a muzeji im prepuni pokradene robe. Fini neki ljudi, nema sta. Sad Ti odrza lekciju o Marsalu ( Niskana sad je s kao Sibenik, a u proslom komentaru s je bilo kao Split) i Osmoj ofanzivi kao da si znao da nisam citala.
Ovo s velikim O ne razumijem, nikad cula. Padose mi na pamet neke druge kovanice ali necu Ti dodavat' sol na ranu.
Ne znam dragi Vjeko sto Tebe toliko muci, pa ja sam dolje uvijek, podvlacim uvijek,za neke (i to podvlacim) bila pripadnica genocidnog naroda pa sta...? Naslusala sam se ja iza ledja onoga "nije ona nasa". Dobro kazes,uljuljkani u nase lijepe zivote, ciji je sastavni dio bio krug ljudi koji su nam pasali. A sta sad radimo na blogu?
Ej vi dolje, sve vas volim. Pozdravite mi gospodju Bozanu i pozelite joj brzo ozdravljenje, a Karmen porucite... ma necu vise.
Nada Š. D.
Svaki put Vjeko nas iznenadi nekim svojim skrivenim interesom kao ovaj put umjetničkim. Kad sam ugledala grafiku počela sam prvo tražiti konjanike i konje, pa sam pronašla i predivne ženske oči (u vrhu slike desno) itd. Pričala sam i sa Nadom, pa mi je rekla svoje viđenje. Kad sam pročitala Sajmin komentar sjetih se svoje imenjakinje Enise - svoje školske drugarice i odlučih da je nazovem. Ona će mi najbolje objasniti sliku. Tako je i bilo. Dugo smo pričali o svemu a najviše o Lojzi, zadnjoj izložbi u B.Luci. U vezi slike je rekla da pretstavlja ilustraciju priča Branka Čopića koga je volio. Sjetih se da sam vidjela na Uz bluz kako je napravljen u B. L. spomenik B. Čopiću, koga sam i ja volila a posebno Osmu ofanzivu i Pepu Bandića simpatićnog lika (bio je i film).
ReplyDeleteNa našem blogu bilo je puno priće o Lojzi i Josipu Graniću a malo o B.Misirliću. Možda Sajmu nagovorimo da Meliha nešto napiše jer je najstrućnija. Njegova sestra Bedrija išla je s nama u gimnaziju. Sada živi u Italiji i bilo bi joj sigurno drago da pročita o svom bratu (znam iz iskustva)
Pozdrav svima Enisa
Draga Nado,
ReplyDeletebas ste mi osvjezili dan. Konacno da cujem da je neko bio i ljubimica moje mame (prezivala se Djarmati, a ucenici su je zvali "Djerma"). Uvijek sam samo slusala da je dijelila "drago dijete" (sto je znacilo 1). Iz vaseg teksta zakljucujem da ste ipak voljeli povjest, a to je malo koji ucenik volio u tehnickoj skoli, i zato su padala "draga dijeca". Priznajem da sam i sama zatvarala knjigu i bijezala iz sobe kad je mama vidjela da ucim povijest.
Puno lijepih pozdrava iz dezele od Mirjane
P.s.
Ujedno pozdravljam i Niskanu. Tata Fikret i Ljerkina i moja mama su bili doobri i cesto su na pijaci razmjenjivali po koji vic.
Mirjana
Draga Mirjana
ReplyDeleteNema ljepse nagrade nego kad nekog raveselite, makar i nasitno.
Vasu mamu sam samo jednom srela nakon skole. Cini mi se u prvoj polovici osamdesetih (?) i to u foajeu Doma kulture. U prilicnoj guzvi sam ugledala Vasu mamu. Odlucih joj se javiti razmisljajuci ovako; nema veze ako se ona mene ne sjeca, idem joj izraziti postovanje. Nisam joj uspjela reci ni dobra vece, a ona, k'o iz topa rece: Nada D...
Moram priznati da sam bila polaskana.
Svojim statusom ljubimice profesora Kutlese posebno se ponosim, a kod njega sam najcesce imala jedinicu iz gedezije. Nisu dakle uvijek ocjene bile presudne.
S postovanjem Nada Š. D.
Draga Nado
ReplyDelete...vjeko je elektronicar-tehnicar. Nekad neki govorili, dobar. Od 1992-2002 bez ikakvog kontakta sa strukom. A onda slucajni povratak u struku ovdje u Australiji pa opet kazu dobar. Iznenadjeni sa onim sto znam, a ja licno mislim da i ne znam puno. Al’ ko mene pita. Uglavnom ja ti opet skontam sta je zapad, a sta smo mi. Dok na vidis ne znas.
Elem , ja sam uvijek vise volio prirodne od drustvenih nauka.Totalno nedrustvena persona. Konto drustvo se suvise brzo kvari, pardon mijenja. Ne mogu ti ja to upratiti. Al’ mi se citajuci tvoj komentar ne svidise ni neki prirodni zakoni. Jedan strukovni kaze da zbir struja koje udju u jednu tacku jednak je zbiru struja sto izadju iz te tacke. Pojednostavljeno sve sto udje mora i da izadje, kad tad. Rekoh, sam sebi, sacekaj ti vjeko par dana, pa mozda vrijeme/ otpor stvori neki pad napona, na komentar. Valjalo bi.
I bih u pravu. Danas citam opet ovaj tvoj komentar, ma drasticna razlika. Malo je rec’. Vidi rekoh, Nada mi se pridruzila, pa se samo zafrkava. Sta drugo nego da na tvoj saljiv komentar odgovorim salom.
Citam ove tvoje obrazovno-skolsko- predmetne predispozicije pa kontam dobro je, nije sudija. Jer Ti postavi pitanja, dade odgovore, izvuce zakljucke, izrece kaznu i od svega se ogradi nepoznavanjem i nerazumjevanjem predmeta. Sva sreca da ja upotrebi ispred teksta ono WITHOUT PREJUDICE. To zapadnjaci, ako slucajno ne znas, upotrebljavaju u Pravu da se zastite od onoga sto napisu. Ono ja napis’o, al’ ne mo-zes mi ni-sta! Doduse cini mi se da bi bilo bolje da sam Tebi to ostavio da upotrebis ispred komentara. Al’ ne moze ziv covjek na sve mislit’.
U svakom slucaju imas pusu od tvog D’Artagnan-a, a ako Miro sta prigovori, nek’ on to rijesi sa njim. D’Artagnan-om...
PS. Koja prica zbog jedne puse...
PSS. Ako imas stvarno neko pitanje, dobices odgovor ali pitanje.
Dragi Vjeko
ReplyDeleteKopas li ili spavas? Ja kopam, moracu do zore. Nego oprezno s onim pusama. Nije zbog Mire, on te virtualne ne benda, samo nesto uzivo, konkretno. A i da benda, prelomio bi pa sjeo za tastaturu i napisao Ti kakva sam. Ne bi Ti vise puse pale na pamet. Ima i gora varijanta za Tebe... znas ono "vodi je kuci". Ne izazivaj vraga covjece.
Dubravka, nemoj ovo prepricavati djeci.
Bez ljutnje, ali sve moje puse blogerske su rezervirane za Andreja. I ne skrtari s njegovim fotkama, posalji E_postom.
Pozdrav Nada Š. D.
Draga Enisa
ReplyDeletePar dana sam rijesavao domaci zadatak koji si mi nehotice zadala. Kopao sam po internetu trzeci nesto meni nepoznato, najmanji zajednicki sadrzalac kod Lojze i Copica. Ne nadjoh. Samo ono meni poznato od ranije Lojzin ciklus crteza Tragom Kocicevih prica. Pa iako ne mogu da tvrdim cini mi se da je zaru konverzacije skolskih kolegica, u pokusaju da se sto vise isprica, sazna na kraju zbog slicnog audia Kocic/ Copic nastala greska. Vjerujem da je Lojzo i Copica volio, ta najvise je djecu volio i Enisu. U jednom tekstu sam procitao da je u onim teskim vremenima na pitanje nacionalne pripadnosti odredio se djecijom, najljepsom nacijom. Samim tim je sigurno i Copica postovao, ali mislim da je inspiraciju za Tri konjanika nasao u Zmijanju i Kocicevim pricama.
Ako dodjes do novih informacija, javi nam.
pozdravi