Bilo je to februara 1996. Nakon godinu i pol podstanarstva u
Americi uselili smo u svoju ku
ću. I u
njoj smo evo ve
ć punih 25 godina.
Bilo nam je lijepo u maloj „kući na kraju sokaka“ i vjerovali smo da ćemo tu dočekati starost, uživajući u dvorištu koje smo uredili prema svojim željama. A dvorište je
našim radom tokom godina poprimilo mnoge
karakteristike onog našeg
bosanskog, ograđenog živom ogradom, s puno cvijeća, povrtnjakom
i ljetnom kuhinjom.
Dok se polako pakujemo i spremamo na odlazak, pregledam
mnogobrojne albume u kojima je broj fotografija kuće i dvorišta popriličan.
Okom kamere uhvaćeni su
mnogi trenuci našeg života u izbjeglištvu, života kojeg niti smo birali, niti smo
ikada poželjeli. I sada, tridesetak
godina od izlaska iz rodnog grada, ponekad pomislim da se to događalo nekom drugom a ne nama,
stanovnicima zemlje na Balkanu gdje je, bar nam se tako činilo, „bratstvo
i jedinstvo“ , bilo uhvatilo korijena.
Korijeni su, na naše iznenađenje, bili slabi, iako je „stablo“
zalijevano godinama. Pokazalo se to vrlo brzo po smrti onoga koji je mladicu
posadio, u kojeg su se mnogi, posebno oni koji su nas otjerali, zaklinjali.
Na kupovinu ku
će smo
se odlu
čili kada nam je iz Banjaluke
stigao dida Dane, nakon mnogih peripetija pri poku
šajima izlaska iz grada iz kojega je protjerano gotovo pola
stanovni
štva. U stanu u kojem smo
živjeli od dolaska u USA, u zgradi u
kojoj su stanovali oni s dna ameri
čkog dru
štva, te
ško da
je bilo mjesta za njega. Spava
će sobe
su bile male i jedino mjesto gdje je mogao spavati je bio trosjed u dnevnom boravku.
A stari trosjed, kojeg smo kao izbjeglice dobili od jedne crkve, je propadao u
sredini i spavanje na njemu je bila prava muka.
Mala kuća (po
američkim standardima), koju smo
kupili nalazila se u najljepšem
dijelu Carnegia, omanjeg gradića u
blizini Pittsburgha. Malo naselje, smješteno
iznad gradskog parka, je za nas bilo nepoznanica, sve dok jednog dana nisam slučajno autom zalutao u njega. Sjećam se kako sam Neri kasnije oduševljeno pričao kako sam vidio lijepo naselje, odmah iznad parka, s
lijepim kućama i uređenim dvorištima, van glavnih puteva a ipak blizu svega. Tada, tog
dana, ni u snu nisam mogao pomisliti da ćemo se
jednog dana tu skrasiti i da ćemo i
Nera i ja tu proživjeti najveći dio naših života.
Ku
ću i
dvori
šte smo, malo po malo, prilago
đavali na
šim
željama.
Pozicija ku
će je bila idealna.
Backyard
i natkriveni
patio su se nalazili na jugoisto
čnoj strani tako da nas je jutrom do
čekivalo blago jutarnje sunce, dok nas je sama ku
ća
štitila
od popodnevnih vru
ćina. Lijepo njegovani
travnjak
backyarda smo, mic po mic, ogradili
živom ogradom, da nam se prvi kom
šija, Gery, ne bi naljutio. Gery, koji se rodio u ku
ći do na
še, koji
je vodio brigu o ure
đenju nekoliko
susjednih dvori
šta, gotovo da je polagao
pravo na njih a sada se doselio izbjeglica iz Bosne sa svojim bosanskim idejama
i pokvario mu svakodnevnu idilu. I ostali dio posjeda smo, malo po malo,
ogradili
živom ogradom tako da smo, kada
je
živica porasla, imali potpunu
privatnost, za razliku od velike ve
ćine kom
šija kojima ona nije bila va
žna jer su ve
ćinu vremena provodili u ku
ćama.
Vrata iz kuhinje s bo
čne
strane ku
će (one prema Gery-ju), sam
prebacio na zadnju stranu ku
će, a
postoje
ću nadste
šnicu pro
širio s obe strane koriste
ći
polikarbonatne plo
če,
štite
ći se od
ki
še kada bi izlazili u
patio,
koji smo maksimalno koristili. Na desnoj strani pro
širenja je tokom vremena
„osvanula
“ ljetna kuhinja koja je bila u
„pogonu
“ 4-5 mjeseci
svake godine. Na lijevoj strani, do kom
šije
Gerija, malo ispred
patia sam smjestio vanjski sudoper. Taj
čitavi natkriveni dio je ljeti postajala
na
ša dnevna soba u kojoj se doru
čkovalo, ru
čavalo i ve
čeralo, ispijale
kave, odmaralo, proslavljali ro
đendani,
dru
žilo. Atmosferu je dodatno uljep
šavala muzika s vanjskih zvu
čnika koja je svirala od ranog jutra,
do kasne ve
čeri.
U desnom kutu
backyarda, uz samu ogradu prema drugom
kom
šiji, uz drvo javora (
maple) i
nekoliko ukrasnih grmova, jedne godine je posa
đen jasmin,
iskopan u dvori
štu ku
će u jednom drugom naselju u okolini
Pittsburgha, kada
smo i
šli da pomognemo jo
š jednoj izbjegli
čkoj familiji iz Bosne da se smjesti u
novom kraju. Klupa ispod jasmina, koju sam napravio, na kojoj se
često odmaralo, pamti bezbrojne popijene
kave. Naro
čito je tu bilo lijepo sjesti
polovinom mjeseca maja kada bi se jasmin rascvjetao a miris njegovog cvata
širio na sve strane. U istom dijelu
dvori
šta, malo bli
že ku
ći, posadio
sam drvo s vrlo interesantnim li
šćem. U
po
četku bi listovi bili crvene boje da
bi se tokom ljeta mijenjali,
šarali, postajali
tamniji.
Ispred ku
će, na
padini ispred ulaznih stepenica, posadio sam tri breze, do njih divlju tre
šnju, a do ulice, s jedne strane ulaza
u gara
žu, divlju kru
šku, i nekoliko borova, s druge strane.
Divlja kru
ška i
tre
šnja, kada su nakon par godina
porasle, u aprilu mjesecu bi se kitile mnogobrojnim cvjetovima, daju
ći dvori
štu ispred
ku
će poseban izgled.
Na brdašcu backyarda,
na terasama koje sam napravio, (ni Inke mi ne bi našle zamjerki), malo po malo se razvio mali povrtnjak u kojem
je Nera svake godine brala svježe povrće, od ranog proljeća, do kasne jeseni. Bilo je tu zelene
salate, mrkve, peršuna, crvenog i bijelog luka,
kelja, patlidžana, blitve, mahuna, a
posebno dobro su uspijevale paprike i paradajz. U desnom dijelu povrtnjaka sam
napravio šupu za poljoprivredne alatke,
koja je ujedno služila i kao spremište za stolarski stol te razne alate i
materijale od kojih sam pravio namještaj i još neke druge stvari u i oko kuće.
Iznad povrtnjaka, pri samom vrhu brda, napravio sam hladnjak
koji je, nakon par godina, pokrivalo li
šće
visterije. Tu se ponekad pila popodnevna kava, a znalo se i ro
štiljati. Tu sam se, po dolasku s
posla, ljeti,
često odmarao, dok je Nera
pripremala ve
čeru. Iz hadnjaka se na jednu
stranu pru
žao pogled na dio
Carnegia,
onaj na suprotnoj strani udoline u kojoj se smjestio centar mjesta, a na drugoj
je pogled sezao do mnogobrojnih uzvisina kojim
Pittsburgh i njegova okolina
obiluju. Taj pogled na okolna brda me je podsje
ćao na Star
čevicu, naselje u kojem smo
živjeli do prije rata.
Sada, ta
čno 25
godina od dana kada smo se uselili u ku
ću,
spremamo se na novi put. Ovaj put je to na
ša vlastita
odluka. Niko nas ne tjera, iako su doga
đanja
zadnjih
četiri-pet godina uticala da
se odluka o odlasku lak
še
donese.
Tamo kuda idemo nećemo
imati mnogo toga u čemu smo uživali ovih zadnjih 25 godina ali sam
siguran i da nam neće biti ružno. Stigle su nas godine u kojima je
kuću i dvorište koje smo voljeli i u kojima nam je bilo lijepo, teško održavati i
vrijeme je za promjene. A kada nam naše dvorište i kuća padnu
na pamet, tu su albumi prepuni
fotografija, koji idu s nama. A one su pune pri
ča o
životu u
izbjegli
štvu, kao
što fotografije koje smo ponijeli iz
na
šeg grada pri
čaju pri
ču o sretnom
životu u jednom nesretnom gradu prije
zadnjeg rata. I jedne i druge
će ostati
kao vje
čni zapisi na dane, doga
đaje i osobe u na
šim
životima
koje
će mo
žda jednog dana neko prelistavati kao
što to mi sada ponekad
činimo.
Dragi Komljenovici,
ReplyDeleteEvo hocu da napisem par rijeci da smo bili mnogo puta gosti i da smo istinski uzivali u vasem gostoprimstvu i pogodnostima te lijepe kuce, avlije i ljetne kuhinje.
Kako sam shvatio, sto je bilo bilo je, nema vise!
Pa neka vam je sretno kud god ste namjerili, a mi vam obecavamo da cemo se potruditi i doci da provjerimo ima li paprika u novom povrtnjaku.
Ljube vas Zlata i Dido Cadjo.
Nakon ovako lijepog nostalgicnog upisa covjek se zapita kakav bi zivot bio u BL da nije bilo rata. Da li bi to bilo 'odradjivanje' zivota kao sto mnogi rade danas na kapitalisticki nacin. Ili bi se sacuvalo uzivanje u zivotu na Bosanski nacin. Mislim da bi bila kombinacija oboje, ali u svakom slucaju bio bi to ugodniji zivot bez ratnih prica i repova koje one donose.
ReplyDeleteA mozda bi bilo aktivno i ekonomsko odseljavanje kao sto danas traje zbog globalizacije i slabog ekonomskog stanja u zemljama bivse YU. U svakom slucaju bez rata sve bi bilo vise na svome mjestu nego sto je danas. Vjerujem da bi se to opjevano 'bratstvo i jedinstvo' u dobroj mjeri zadrzalo upsprkos kapitalizmu kao pomalo otudjenom sistemu.
Ovako trebati ce najmanje decenije da rane pocnu zacjeljivati medju narodima. Evo i nakon 30 godina nisu jos pocele, tako da mislim da ni danasnja generacija mladih to nece docekati. Brine me da generacija iza njih nece ni znati da je to postojalo. Sreca pojedinaca i naroda je kratka i plaha, ne znas sta imas dok to ne izgubis. Kasnije lutas na razvalinama srece i ne mozes se nacuditi sta se desilo i zasto.
Dragi Nero i Co, slike govore sve.Gdje god se usidrite, nije bitno koliko privremeno, Nera ima ideje a Co sistematski planira i gradi. Ja sam vec vidjela kao Nera vrlo brzo napravi ugodnu atmosferu sa onim sto se ima. Vasa basta i sve ovo cvijece i grmlje oko kuce pjevaju. Tako ce biti i tamo gdje ste naumili da nastavite zivjeti. Sad vise nije da se mora otici i spasiti od nevolja. Sad sami birate i kreirate. I opet ce oko vas sve pjevati i gosti ce se lijepo osjecati uz vase gostoprimstvo.
ReplyDeleteMislim da ne treba zaliti za proslim vremeninma, posebno kad das sve od sebe da i tebi i familiji ne bude tesko da svako ima priliku da nadje nesto dobro u skladu sa svojim potrebama.
Zelim vam jos puno lijepih dana bilo gdje da ste.
Dubravka sa familijom