SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Sunday, May 07, 2006

"Dan oslobodjenja"

Na danasnji dan prije 13. godina srusene su Ferhadija i Arnaudija, dva simbola nekadasnje Banjaluka. Na danasnji dan se Banjaluka oslobodila nepozeljnih, ocistila od onih koji su tu vjekovima zivjeli, zapocela svoju noviju, 'svijetliju', 'cistiju' buducnost!

Na danasnji dan su 'nepozeljni' shvatili da im vise nema zivota sa dosadasnjim komsijama, 'prijateljima', radnim 'kolegama'. Na danasnji dan su poceli organizirani transporti za Svedsku, Norvesku, druge Evropske zemlje. Stvari su se prodavale u bescijenje, 'zabrinute kolege' s posla pocele su oblijetati oko stanova kao lesinari ("znas, da ti pricuvam namjestaj dok se ne vratis"," bolje ja nego neko drugi"), razne potvrde placale posljednjim ustedama.

Danasnji dan bi Banjaluka trebala slaviti kao dan oslobodjenja a ne 22. april.

Proslo je vec 13 godina od ovih dogadjanja, stvari su se neznatno promijenile na bolje, u gradu se osjecaju nekakvi pozitivni pomaci, ali je interesantno da nitko nema zelje da ovim i ovakvim stvarima razgovara. Broj onih koji su se vratili je zanemariv i vjerojatno se nece znatno promijeniti ni za narednih 13 godina. Bivsi Banjalucani umiru u stranim krajevima a nove generacije odrastaju u nekim drugim gradovima diljem svijeta i polako gube veze s rodnim gradom. O novorodjenim da ni ne govorim.


Ne mogu shvatiti da smo toliko nezainteresirani za sve ovo sto nam se dogodilo, da preko svih tih zlocina prelazimo cutke, da nas ni najmanje ne boli sto smo sada razbacani po cijelom svijetu, sto su nam familije na nekoliko kontinenata, sto su nam djeca izgubile djetinjstvo i prijatelje iz najljepsih dana...

Ferhadija je danas za protjerane Banjalucane simbol nekog drugog vremena. Za svojih 45 godine zivota u Banjaluci nikada nisam usao u njeno dvoriste, niti pak napravio snimak za uspomenu, jer nisam mogao ni pomisliti da ce mi to nekada faliti (sada bih bar imao originalni snimak a ne skeniranu fotografiju s jedne stare turisticke brosure). O samoj Ferhadiji cak nisam znao puno jer me historija i onako nije puno zanimala. Iz tih dana se jedino sjecam da mi je Ferhadija padala na pamet kada sam razmisljao sta bih u nasem gradu nekom 'putniku namjerniku' mogao pokazati kao neku historijsku znamenitost (uz, naravno, Kastel).

Danas te Ferhadije nema, a Kastel je bilo tesko srusiti, a uostalom, nisu ga napravili oni koje je trebalo otjerati (jer odavno ne zive u tim krajevima).

3 Comments:

Anonymous Co said...

Iako ovaj moj prilog nije ponukao nikoga da napise bila kakav komentar (makar i negativan)evo sam sebe 'komentarisem'. Naidjoh veceras na ovu stranicu koja bi mogla biti interesantna za neke:

http://www.cyberbulevar.com/bl/index.php?c=2&t=360

Monday, 08 May, 2006  
Anonymous amir said...

Kod mene ovih dana boravi moja rodica iz Bl. Pa po njenim pricama , ja sam skontao da meni ta Bl vise netreba. Nema nas, dosli su novi "mi" sa novim obicajima koji neleze tom gradu. U vrbasu se nekupa.... Monogo nekih zutih se pojavilo, koji se mnoze ko zuti:-) Omladina je na heroinu i to kako kazu sintetickom (predpostavljam da je taj gori od normalnog), nema mjesta gdje se na spricu nemozes ubosti. Tako da mozda ovoj Ferhadiji i nama nije mjesto u tom gradu. Ili je mozda to samo do mene. U svakom slucaju . komentar je pao:-) pozdrav citavoj ekipi

Tuesday, 09 May, 2006  
Anonymous Natasa said...

Banjaluka, onakvu kakve se sjecam cinili su njeni gradjani. Njih, s rijetkim izuzecima, tamo vise nema.

Banjaluka, koju sam vidjela prije 2g, nije vise onaj grad od prije 15 i vise godina i za ovakvom niti malo ne zalim. Proslost se ne moze vratiti, pa i da hocemo, a nitko od nas, sigurna sam, to i ne zeli.
Uspomene su ostale i njih nam nitko ne moze oteti.

Nasa druzenja na blogu dovoljna su, podsjecaju nas na nasu mirnu, veselu, i relativno bezbriznu proslost, i to mi je dovoljno.
Nikad, bas nikad ne bih se zeljela vratiti u Banjaluku.

Mislim da sam nazalost preblizu balkanskom paklu, koji svakog trenutka moze ponovo eksplodirati. Najmanje sto zelim, jest biti u njegovoj blizini.

Zato, uzivajmo u zivotu i iskoristimo sve sanse koje nam zivot nudi! Ne dozvolimo da nasa srca budu puna nostalgije, veselimo se zivotu i uzivajmo u njemu. Osmijeh neka bude stalno na nasim licima, a sreca i mir u nasim srcima.

Pozdrav, Natasa

Tuesday, 09 May, 2006  

Post a Comment

<< Home