Kod Cerica

Put u St. Louis je bio dobro isplaniran: voznja do Louisville-a KY, spavanje kod Dzindica (sjedilo se do dva ujutro), pa slijedeci dan ponovo autom do odrednice. Prva stanica: kuca Cerica, Zaje i Enise, u jednom od lijepih predgradja St. Louis-a.

Cerici su, kao i svi ostali Banjalucani ovdje u Americi, morali napustiti svoj grad u ona gadna vremena kada nisi mogao biti siguran sta ce ti tvoji dojucerasnji 'prijatelji' sutra prirediti. Zaja je radio u Energomontu a Enisa u Boski, Standardu, i na kraju u svom butiku u zanatskom centru preko puta Ferhadije. Ovdje u Americi su vrlo brzo stali na noge i sada uzivaju u prelijepoj kuci s divnim 'yardom'. Prosto je nevjerojatno kako se, svaki put kada imam priliku da posjetim nekog od bivsih sugradjana, vise nego prijatno iznenadim njihovom sposobnoscu da se vrlo brzo vrate u normale zivotne tokove nakon gubitka svega sto su do tada stekli. Moje iznenadjenje je tim vece kada ih poredim s domacinima - Amerikancima, koji, i pored svih prednosti, uglavnom muku muce da sastave kraj s krajem.

U kuci Cerica je vec bilo veselo: neki od gostiju su vec pristigli, a neki su bili na putu. Na grupnom snimku su: gornji red, s lijeva na desno: Esad (Zaja) Ceric, Nera, Emira, Sasa i Enisa. Donji red: Nira Karabas (St. Louis), Dragan Kopanja (Washington D.C.), Dragan Matic - Skic (nekada radi u Alatnici - RC) i moja malenkost.