SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Wednesday, May 14, 2008

I tako je došao taj 20. mart. Vidi Žeca da ja ništa ne spremam, pita me da li sam pozvala djecu, a oni niko da se javi ni telefonom. Samo da znate kako je bio nesretan, vidjelo mu se na faci, ali guta. Taj dan pitao me je pet puta da li su se djeca javljala. Negdje poslije podne, ja mu kažem da ukoliko se ne jave da ćemo on i ja izaći negdje na večeru, a onda malo kasnije kažem mu da su se djeca javila i da će javiti gdje će biti i da mi dođemo tamo, ali još uvjek on ne zna gdje.

Oko pola sedam, natjeram ga da se skocka i krenemo prema Šeheru, a on me deset puta pita, da li sam dobro razumjela gdje će djeca biti. Kad smo došli pred restoran, prvo je rekao “majko nema Filinog auta”. Ja sam insistirala da uđemo. Na galeriji mrak i tišina a u restoranu nigdje nikoga. On zbunjen, guram ga naprijed i kad se popeo na galeriju, upalilo se svjetlo, a ono sve puno. Od uzbuđenja i šoka počeo je da plače, ublijedio je tako da su mu morali dati vode da dođe sebi. Iznad ona dva prazna mjesta koja su pripadala nama bio je ogroman balon a u njemu dvadeset malih balončića i kutijica sa burmom. Probušio je, a oni balončiči po cjeloj galeriji, burma njemu u tanjir. Bilo je divno, muzika iz naših vremena, samo za dušu, tiha, atmosfera prelijepa. Na kraju je dobio tortu sa vatrometom. Dugo smo između sebe prepričavali kako je bilo ljepo.

Prica o Kosanovicima nije obicna kao vecine nas. Oni su bili brodolomnici koje je zivot vrlo rano naucio sta je tragedija. Oboje su nakon smrti svojih bracnih drugova ostali sami sa malom djecom, srcem punim bola i velikim upitnikom iza pitanja ‘kako dalje?’.

Zivot ne bi bio zivot kad ne bi pisao romane tamo gdje ih najmanje ocekujes. Tako se desila proslava 20 godina mature 4R razreda tehnicke skole. A Slava i Zeljo su isli u taj 4R. I oboje su dosli na proslavu. Imali su toliko toga zajednickog. Teskoce kroz koje su prolazili , samocu, probleme sa cuvanjem i odgojem djece, sve ih to nekako poveza, pa se zblizise poslije te proslave. Razumijevanje se pretvori u ljubav. Ona ih je pod ‘stare dane’ uspjela izvuci iz depresije , uljepsati im zivot, a djeci osigurati porodicu punu ljubavi i razumjevanja.

U prilogu saljem slike. Na prvoj slici su Zeljo i Slava, a djeca Filip, Tanja i Emil na drugoj.

Emira

1 Comments:

Anonymous Sejo said...

Cestitke i najljepse zelje mom velikom drugu Zelji i njegovoj familiji!!! Sejo

Friday, 16 May, 2008  

Post a Comment

<< Home