SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Sunday, January 10, 2010

Inukshuk i 15 godina radnog staza u Kanadi

Godine prolaze, brzo ili sporo, zavisi ko i odakle ih broji. U decembru 2009. napunilo se 15 godina mog rada u fabrici WECO. U Montreal smo dosli u ljeto 1994. Iste godine u decembru sam pocela raditi u fabrici u kojoj jos uvijek radim. Za takve jubileje dobijemo katalog iz kojeg mozemo odabrati poklon u vrijednost od $150 ili odabrati nesto sto nije u katalogu u istoj vrijednosti. Ja sam odabrala malog inukshuk napravljenog od mutnog stakla. Umjetnicki rad Inuita.

U fabrici mala svecanost, podjela poklona, director se svakom posebno zahvali uz kratki govor. Kad sam ja dosla na red, spomenuo je moj pocetak i put koji zvani razvoj karijere. Nisam bas vicna govorenju pred velikim skupom tako da nisam nista komentirala, kroz glavu su mi prolazile misli, koje mi je izgleda puno lakse napisati i podijeliti s blogerima Co-ovog bloga.

Po dolasku u Montreal u ljeto 1994, poslije onog trogodisnjeg marka i straha od ljudi koji je usao u kosti svemu smo se cudili. Imali smo sponzora za dolazak, ali smo morali sto prije stati na svoje noge. Prilicno zabrinuti, ono malo engleskog sto smo mislili da znamo nije bilo dovoljno cak ni da se vijesti na televiziji potpuno razumiju. Kako cemo mi to sve uspjeti. Djeca su posla u skolu, Zlaja nasao nesto po cetiri sata a ja skoro svaki dan idem u biro za nezaposlene, izvlacim papiric iz kompjutera sa listom najnize placenih poslova. Zovem telefonom, kucam na vrata. Cesto mi spuste telefon cim cuju moj akcent, a kad pokucam na vratu uobicajeni odgovor “zao nam je vec smo primili nekoga“. Hodala sam dosta pjeske, nekad u autobusu sjedim i mislim: “gdje sam to ja, sta to ja trazim ovdje” i tako razmisljajuci pocnem plakati onako sama. Okolo mene u autobusu najcesce penzioneri i djaci, vjerovatno misle da sam luda.

Nasla sam preko novina jednu zenu koja je trazila nekoga za cuvanje djece. Desilo se da je to bila kcerka nekih istrijanaca koji su davno dosli ovamo i pitala je ako hocu da joj dodjem ocisiti kucu. Odlazila sam nekoliko puta. Onda mi je jedna Indijka na casovima francuskog rekla da odem u ovu fabriku, gdje trebaju radnike u prizvodnji. Ona je imala neke rodjake koji su tu radili. Ja ostavim moj CV i drugi dan zovnem da vidim jesu li ga procitali. Prvi odgovor je bio: “zao nam je ne trebamo inzinjera”. Onda je pitam za posao assembler-a, a zena pita: ”sta je tvoj cilj”. Ja kazem da meni treba bilo kakav posao u ovom trenutku a poslije mozemo vidjeti. Rekla mi je da dodjem na razgovor. Bila sam na razgovoru sa buducim sefom i sluzbenicom iz kadrovske sluzbe. Oboje mladi skoro bi im mogla biti mama. Prilicno glupa pitanja, naucena u skoli za kadrovske sluzbe: “Kakav treba biti po tvom misljenju dobar sef”? “Kakav treba biti po tvom misljenju dobar radnik“?

Par dana kasnije me je zovnula sluzbenica iz kadrovske i rekla da se pojavim na poslu tog i tog dana, da kazem da sam novi radnik i to je sve.

E sad ovdje bi trebala biti poenta moje price sa velikim uvodom.

To nezaboravno hladno jutro. Ja razmisljam sta cu reci, preslisavam se na engleskom, kome cu se prvo obratiti, da li iko zna da ja trebam doci. Otvaram vrata koja vode direktno u prizvodnju. Prilazi mi jedan Indijac. Ja mu kazem ko sam i on mi daje karticu s mojim imenom uz osmijeh pun topline i pogled pun razumijevanja. Taj moj prvi ulazak u fabriku, na zadnja vrata, ce mi zauvijek ostati u sjecanju zbog tih nasmijanih krupnih crnih ociju dubokog pogleda.

Zracio je blagoscu i smirenoscu.

Trebala sam ukucati vrijeme na kartici, pokazao mi je gdje da ostavim kaput, cizme se skidaju, to mi je prije receno. Covjek koji me je docakao je bio moj poslovodja Joseph. Bilo je dosta dzangrizavih zena u njegovoj ekipi, ali on se nikad nije dao uznemiriti. Brzo je donosio odluke, i kad nesto obeca, uvijek bi odrzao rijec. Zahvaljujuci njemu, atmosfera u toj maloj proizvodnoj sali je bila ugodna i ja sam brzo prestala biti nervozna pitati se sta ce sa mnom biti. Poslije par dana u meni je proradio ponos, imala sam posao “full time”, svoju karticu, svoj cek svakog drugog cetvrtka…. Radila sam za minimalnu satnicu od $5.5.

Poslije je sve islo nekim redom, slijedece godine sam presla sam u
sluzbu kontrole kvaliteta, dobila sluzbeno priznanje diplome, dozvolu da radim kao inzinjer, naucila oba jezika, poslovi sa vecom odgovornosti, plata se znatno povecala. Gledajuci 15 godina unazad mogu reci da se ni jedno zdovoljstvo, ponos, i sreca od svih mojih napredovanja koji su slijedili ne mogu mjeriti s onim prvim kucanjem kartice i prvim cekom.

Prvih dana rada u fabrici, nazvala sam zenu kojoj sam cistila kucu i rekla da ne mogu vise dolaziti nek nadje nekog drugog. Ona mi je rekla da ona u stvari sama cisti svoju kucu, meni je to ponudila jer je htjela da mi pomogne da zaradim koji dolar. Svuda ima dobrih ljudi, lipog svita kako bi rekla stara nena iz Sehera.

Misli se nadovezuju, brojim godine, 15 u Cajavecu, 3 u Elektro-skoli i evo vec 15 u fabrici WECO isto koliko u Cajavecu. Dobar dio zivota.
Da li je vrijeme za povlacenje? Mozda ne jos, ali treba polako misliti na to, ili bar na neki laganiji posao. Desilo mi se par puta da na poslu kad hocu da zovem nekoga, uzmem telefonsku slusalicu, prislonim je na uho, pa ukucavam broj na tastaturi od kompjutera umjesto na tastaturi od telefona. Ovo je za Sajmu…..

Sto se tice suvenira kojeg sam odabrala, on mi je veoma drag, zato sto je na neki nacin kanadski simbol.

Isto tako narod Inuitia (Eskimi) i njihova kultura me uvijek impresioniraju.
Koliko sam do sada o njima naucila, nekoliko stvari je vrijedno pomenuti: nikad ne tuku djecu, nista ne bacaju na smece, materijal za umjetnicko izrazavanje su kosti zivotinja i kamenje koje nadju. Malo govore, sve u cilju cuvanja energije, potpuno su uklopljeni u prirodu. Imaju predivnih legendi o tome kako je nastao covjek, zasto postoje vukovi, i ostale zivotinje, vrlo blizu teoriji prirodnog odabiranja.
U beskrajnom prostoru oko sjevernog pola prave statue inukshuk u obliku koji podsjeca na covjeka rasirenih ruku, od neobradjenog kamenja. To su znakovi, koje prema njihovoj tradiciji nije dozvoljeno rusiti. Oni su pravljeni ne zbog umjetnosti nego iz potrebe za komunikacijama. Neki su stari hiljadama godina. Zavisno od oblika i polozaja inukshuk nam govori: ”na ovom mjestu je neko vec bio” ili “na dobrom si putu “ ili “ovdje se moze dobro loviti” ili “ovdje se moze naci hrane”.

Inuiti su od zapadnog svijeta dobili kao prvi 'poklon' velike boginje, sto ih je prepolovilo. Zatim skolski sistem koji ih nimalo ne osposobljava da se rano osamostale za opstanak u okolisu surove klime. I na kraju rado posezu za drogom i alkoholom kad nisu u stanju da nadju smisao svog zivota. Kanadska drzava zadnjih godina pokusava da ispravi greske. Osnovali se provinciju Nunavit, Inuiti imaju svoj parlamet i svoja mjesta u kanadskom parlamentu, svoju zastavu sa crtezom inukshuk-a.

Jos ima mnogo toga da se popravi sto se pokvarilo donosenjem “civilizacije “ u sjevernu Ameriku.

P.S. Inukshuk je sluzbeni logo Olimpijskih igara u Vankuveru.

Dubravka

1. slika - decembar 96. - sa sefom i kolegama
2. slika - decembar 96. - Dubravka
3. slika - decembar 96. - inukshuk poglon
4. slika - aurora inukshuk

Labels:

17 Comments:

Anonymous Anonymous said...

Draga Dubravka,
lijepo je sve sto si napisala. Dojmilo me se snazno.
Cestitam ti na svemu sto si postigla, diveci se tvojoj snazi i ljubavi koju nosis u sebi.
Natasa

Monday, 11 January, 2010  
Anonymous Anonymous said...

Draga Dubravka
Ove teme "kroz sta smo prolazili nakon "izlaska" isto me tako emotivno iscrpljuju kao i ona ratna, pa cu ovoga puta izostaviti obicaj komentiranja svojom pricom. Prije no sto si uzmem malu stanku na blogu, moram Ti reci koliko mi se dopao ovaj Tvoj kompleksan prilog. Od nesnalazenja do zivotne pobjede, prica o narodu Inuitia...zbilja se ima sta procitati. Rekla bih: jako dobro i u pravo vrijeme.
Pozdrav Nada Š. D.

Monday, 11 January, 2010  
Anonymous Anonymous said...

Draga Dubravka,

Bravo na priznanju tesskih trenutaka, a sve si lijepo opisala nassim, babinim, jezikom.

Kratko i jasno je napisano, a budi ponosna na svoj uspjeh i sacuvaj svoj osmijeh i za buduce godine!

Mnogo pozdrava,
BB 66

Monday, 11 January, 2010  
Blogger co said...

Za razliku od Nade, meni su ovi prilozi o nasim pocecima u novim sredinama veoma interesantni i veoma rado bih citao o iskustvima drugih. Svako od nas bi mogao ispricati mnoge dogodovstine iz prvih dana i mjeseci izbjeglista jer smo prolazili kroz period nama potpuno nepoznat. Nakon sto smo cijeli zivot proveli uljuljkani socijalizmom, kada nas vecina nije cak promijenila niti kancelariju, nasli smo se u okolinama gdje se covjek morao boriti za goli zivot koristeci sva znanja i umijeca koje je posjedovao. Tek ovdje u Americi sam shvatio da bilo koje znanje i iskustvo imaju svoju vrijednost i da na osnovu njih imas vise ili manje sansi da se snadjes u zivotu. Evo, kod mene, moj bivsi sef, Indijac, ne zna uraditi nista u kuci i za sve mora angazirati nekoga. Za njega sam ja, koji na primjer nemam problema ukucati ekser (karikiram), osoba s ‘visestrukim vjestinama’ a za nas je to nesto potpuno normalno.

Ima nesto sto sam kroz kontakte sa starom rajom primijetio: velika vecina nas koji smo radili u Rudi Cajaveca je prije ili kasnije uspjela naci zaposlenje u struci. Da li je to sto se takva znanja vise traze ili je to zato sto smo kroz nas rad stekli iskustva koja su nas pripremila za nemilosrdno kapitalisticko drustvo.

Ima jos mesto sto sam primijetio u ovih 15-tak godina izbjeglista. Oni koji su u onom nasem drustvu bili navikli na lezeran odnos prema radnim obavezama najvise kukaju. Njima ove nove sredine, koje traze da se radi a ne zabusava, nikako ne odgovaraju i uglavnom kukaju za onim starim vremenima. Njima je svako drugi kriv a ne oni sami.
Najinteresantniji su mi oni koji krive ‘Ameriku’, odnosno sponzore, sto im nisu nasli bolji posao jer je, eto neko je drugi bio duzan da to ucini za njih.

Dubravki cestitam na 15 godina radnog staza u novom kraju s zeljom da dogura do penzije jer sam i sam u slicnim razmisljanjima. Jos kada svemu dodamo penziju koju smo zaradili u Banjaluci!!!

Monday, 11 January, 2010  
Anonymous Anonymous said...

Mi u Bosni 18 godina nemamo svoju istoriju.Istoriska saznanja govore da "pobjednici pisu istoriju".Ovde u Bosni nema pobjednika.
U nekim mjestima djeca idu u istu skolu kao dva odvojena naroda i dvije istorije samo se nastava obavlja u razlicito vrijeme.
Ovde u ovoj zemlji svaka porodica ima svoju istoriji.(mozda nije adekvatan izraz, ali trenutno mi ne pada nista bolje na pamet).Istorija se bavi vjekovima a ovo nase su samo inserti jednog kratkog ali ludeg perioda.
Dogadjaji i prezivljavanja su toliko razliciti od grada do grada da izgleda, ne da su se desavali u jednoj zemlji, nego cak ni na istoj planeti.Tako su se formirale i emocije i odnos prema ljudima.
Hvala ti Dubravka prvo na tvom vremenu koje si posvetila nama, da namtvoj tekst izazove ovolike emocije i srecu da je takva osoba dosla odavde.
Ja o ovakvim Prilozima sanjam da ih bude sto vise.To traje od trenutka Abuevog teksta o gospodji koju je upoznao u Australiji.Otisla je zbog partizana.I onda otimanje tudje imovine.I sutnja skoro pedeset godina.U nasoj naivnosti nismo nista znali.Ali ipak raspodjela je bila pravednija.Gledajuci danas probleme oko restitucije, vecinom se djelilo obicnom puku,borcima protiv antifazizma i buducim najvecim graditeljima svega sto danas imamo.Skoro golim rukama gradjeno - vecinom nasi djedovi i ocevi.A danas znate svi kako se otimalo i jednako na svim stranama.Oni koji zasluzuju da se nazovu gadovima.(tu Nadu podrzavam i ona o tome dosta ostavlja za buducnost.)
Svi drugi koji su napustili granice bivse drzave imali su 100 posto vece sanse od nas koji smo ostali ovde.
Cestitam svima koji su kao Dubravka radom i postenjem postigli ono sto danas imaju.

Moram priznati da mi fale muski blogeri i njihovi tekstovi, ali Milane bar ti nadjes vremena.Necemo vise ponavljati gresku da na bilo koga vrsimo pritisak, ali nije sramota reci sta osjecas.
Pozdrav Saima

Monday, 11 January, 2010  
Anonymous Emira said...

Draga Dubravka cestitam ti petnaestogodisnjicu. To je uvdje jubilej adekvatan penjanju na Mont Everest.
Prilog je za desetku. O Eskimima sam vrlo malo znala. Sjecam se da sam davno jednom procitala da u jeziku Eskima nije postojala rijec 'rat' - do dolaska bijelog covjeka tj. takozvane civilizacije.

Monday, 11 January, 2010  
Anonymous Anonymous said...

Draga Dubravka,
pridružujem se čestitarima i želim ti svako dobro.Bila si borac sa snažnim motivom i radnim navikama,imala si sreće da si dospjela među dobre ljude,popila si puno vobe iz Vrbasa i morala si uspjeti.Tvoj inukshuk dugo godina će potsjećati tebe i tvoje unuke i njihove unuke kako su jednom davno došli iz daleka iz Bosne samo sa nadom i šta su sve postigli.Šaljem vam srdaćne pozdrave dragi Kušmići !Niskana

Monday, 11 January, 2010  
Anonymous Abu said...

Svaka cast Dubravka! Zlaja je trebao samo da se upise u tehnicku skolu…
Oni sto su se zaposljavali po “partijskoj liniji” i po vezi to nikad nece znati, a oni koji su prosli slican put, pa cak i kad nisu uspjeli, znaju i cijene Tvoj i Zlajin trud i uspjeh. Cestitam i zelim vam sve najbolje u zivotu.

Kad vec Saima spomenu moju pricu Miris Lipe moram da vam kazem moje vidjenje emigrantskog zivota, koje ne treba shvatiti kao savjet, nego vise kao primjer. Kad sam dosao u Australiju 1987 godine vecina nasih ljudi su bili emigranti iz onoga rata i oni koji su pobjegli od komunizma. Neki od njih su se odmah okrenuli “novom” zivotu, nastojali da se adaptiraju, naucili jezik, nasli dobre poslove i nastojali da iskoriste sto vise mogu od zivota. Takve ja pamtim ko sretne, zadovoljne i prijatne za druzenje, uvijek spremne da ti daju pravi savjet. Oni drugi se nikad nisu uklopili u novu sredinu, stalno su pricali o tome sta su tamo imali i izgubili, mrzili tadasnju Jugoslaviju i Jugoslavene, citali emigrantske novine i… nisu bili sretni. Poslije su sagorjeli i zbog starosti i bolesti vise nisu imali ni snage da se raduju raspadu Jugoslavije.

Kad su Bosanci poceli pristizati u Australiju, nastala je trka ko koga i gdje zna. Bilo je i onoga “primi sirotu na svoju sramotu”, srecom u manjini. Vecina su se ovdje snasli prema obrazovanju i sposobnostima. Posto su nasi ljudi dolazili istraumirani i sa vec ukorjenjenim navikama ponekad je i dobar savjet para vrijedio.

Poslije samo nekoliko nedjelja u Australiji, nekadasnji kolega sa fakulteta sakupio nas “starosjedioce” pa nam objasnjava: “Necu se ja zezati sa obicnim poslovima. Prvo cu da pogledam okolo i smislim neku dobru ideju, pa cu od vas drugara posuditi po deset, dvadeset hiljada i krenuti u ozbiljan biznis.”
Slusa ga “starosjedilac” Mario, pa ce ti njemu: “Slusaj drugar, ovdje, ako imas dobru ideju, odes u banku, izlozis im svoj plan i trazis pare. Ako ti je ideja dobra, oni ce ti dati pare, a ako nije nece, a onda ti ne vrijedi traziti ni od prijatelja.”

Puno pozdrava

Monday, 11 January, 2010  
Anonymous Abu said...

Posto Co kaze da voli da cita pocetke i iskustva drugih, prisjetit cu se par mojih pocetnih iskustava sa drugim narodima i kulturama.

Bosanac vs Škot.
Moj prvi posao u Melburnu. Njemacka firma, za jednim stolom ja, novi inzinjer iz Bosne, a za drugim, Škot Dejvid, ogroman covjek, sa ridjom bradom, samo mu kilt fali, a ne razumijem ni rijeci sta kaze. Ide on u Sydney, sluzbeno, a ja ga zamolim da za mene nesto pogleda, isto sluzbeno.
Vrati se Dejvid i kaze: “Izvini Ranko, zaboravio sam da pogledam ono za tebe.”
“Nema problema, ti si moj prijatelj, pa cu ti oprostiti,” salim se ja.
Ukoci se Dejvid pa ce ti: “Mi nismo nikakvi prijatelji, mi samo radimo zajedno!”
Slijedeca tri mjeseca, svako jutro, ja: “Good morning David, my friend!” a on se svaki put samo namrsti, bez pozdrava. Jedno jutro dolazim ja na posao, smije se Dejvid i kaze: “Good morning Ranko, my friend!”
Ja ga samo strogo pogledah: “Nismo mi Dejvid nikakvi prijatelji, mi samo radimo zajedno.”

Bosanac vs Nijemac
Nemam auta, nego me shef Jǜrgen poveze jedan dio puta do kuce. Dobio on novi BMW, pa sav vazan pokazuje mi sta sve ima i “fandja” ulicama Melburna. “Jednog dana kad postanes uspjesan u Siemensu imat ces i ti ovakvo auto,” kaze Jǜrgen. “E moj Jǜrgen,” kazem ja njemu “Ti jesi uspjesan i imas BMW, ali ja sam jos uspjesniji, jer imam i BMW i sofera.” Od tada sam isao pjeske. Njemacki humor.

Bosanac vs Pakistanac
U Dubaiu, radim ja sa Munirom, inzinjerom iz Pakistana. Dam ja njemu nesto da uradi, a kad god prodjem pored njegovog stola on gleda “Kriket” na kompjuteru.
Kad je trebalo da pogledam sta je uradio, vidim da je samo nesto zbrzio i to pogresno. Pitam ga ja za razlog, a on se smjeska i kaze: “Alah mi je rekao da tako uradim.” Kad ti to kaze nema diskusije, moras da prihvatis.
Proslo neko vrijeme, Munir poceo da gradi kucu u Pakistanu, pokazuje mi slike I pita, moze li da radi prekovremeno ili makar povecanje plate.
“Nema problema, sto se mene tice, nego Alah mi je rekao da ne moze,” …

Monday, 11 January, 2010  
Anonymous Cadjo said...

Draga Dubravka,
Neka te zdravlje sluzi i svu tvoju raju. Cuvaj Zlaju i Unuke.
Svako dobro,
Cadjo i Cure.
Pozdrav Blogerima.

Tuesday, 12 January, 2010  
Anonymous Canak said...

Draga Dubravka,
divna, iskrena, ljudski topla prica.
Jednostavna i licna, a mnogi smo sebe nasli u njoj.
Sretni su Zlaja, djeca i unuci sto te imaju.
Ostani pozitivna.
Pozdrav, Canak

Tuesday, 12 January, 2010  
Anonymous vjeko said...

Draga Dubravka,

Blogeri mi ne ostavise, kroz njihove komentare, nijednu lijepu rijec da je ja napisem za ovaj tvoj “skromni” prilog. Skoro.

Jedva cekam da izadju i ona preostala dva tvoja priloga sto su jos na cekanju u urednikovom kompjuteru. Ahaaa.

Izvini urednice, malo da obradujem blogere, a i da nadjem put da te pitam; kako prodje s Nerom.
Neki dan poslije kratke telefonske konverzacije (cca 2 sata) zabrinut za Nerinu reakciju pita mene Co; Planiram li ja ici spavati? A ja tek ust’o. Toliko se zabrinuo da je zaboravio i na vremensku razliku. Je li mu sta pomoglo sto je kestenje ispeko, a nije mogao puno pojesti, ne znam. Al’ pravo da vam kazem , bas me interesuje.

Izvini Dubravka, opet ovaj urednik.
Hvala ti na lijepim zeljama koje si mi uputila za Novu godinu. Ja ih uzvracam i tebi i tvojim najmilijim kao i svim dragim blogerima.

Tuesday, 12 January, 2010  
Anonymous Anonymous said...

Svi ovi vasi divni komentari navode na samo jednu recenicu:
"DA VAS NEMA TREBALO BI VAS IZMISLITI."
Opet desetka za muziku.Sa koliko razlicitih ljudi zivite,radite, komunicirate,promovirate nas humor.

Ne mogu ne spomenuti nasu tugu.Ona uvijek umanji sve i radost nikad nije potpuna Isti jezik, isti korjeni, izmjesani , a sta imamo????????
Pozdrav Saima

Tuesday, 12 January, 2010  
Anonymous Anonymous said...

Dragi moj Abu
Tvoji su komentari sjajni i unose vedrinu. Bas mi se dopadaju.
Ja bih dodao, kao u onom vicu: "Vazno je da je na kraju njih sviju bosanac zajebo".
Izvinjavam se Damama

bruja
Evo i jedan bonus za sve u stily copy past:
http://www.youtube.com/watch?v=pWy2TN04uJA

Tuesday, 12 January, 2010  
Anonymous Anonymous said...

Nije Abu "prostak" nego bruja.
Pozdrav svima.
bruja

Tuesday, 12 January, 2010  
Anonymous Anonymous said...

Dragi Bruja
Ja kao Dama primam izvinjenje i samo dodajem poslije zadnje rijeci "I TO GOSPODSKI".
Pozdrav Saima

Thursday, 14 January, 2010  
Anonymous Anonymous said...

Mogao sam napisati i "nadmudrio" al to nije to.
Puno pozdrava i Tebi i sarajlijama.
bruja.

Thursday, 14 January, 2010  

Post a Comment

<< Home