SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Monday, April 09, 2012

Uz godisnjicu pocetka opsade Sarajeva

Pocetak opsade Sarajeva mi je u glavi evo vec punih dvadeset godina i htio sam o tome nesto na godisnjicu njenog pocetka napisati ali nije mi islo. Jos uvijek sam pod uticajem velikog dubitka i nekako nemam volje ni za sta. A materijala ima i ne bi trebalo odustajati. Narocito ovih dana kada veliki manipulatori na celu sa vozdom iz Laktasa postaju sve glasniji u ubjedjivanju puka da ono sto smo vidjeli vlastitim ocima nije istina. Kada imaju hrabrosti da prekrajaju istoriju u vremenima kada su cinjenice svima dostupne, lako je shvatiti od kuda toliki mitovi o ‘pobjedama’ od prije 100, 200, 400 godina. A bili smo šopani tim ‘istinama’ na casovima istorije a mlada, poslijeratna generacija ne zna nista drugo od te njihove istine. Za njih nista drugo ne postoji osim borbe njihovih oceva i rodjaka u ovom zadnjem ‘odbrambeno-otadzbinskom’ ratu. U ratu u kojem je sve oruzje bivse JNA bilo usmjereno na goloruk narod, razdijeljeno jos davno prije nego je opsada Sarajeva pocela (podjecam vas na mog ‘prijatelja’ i radnog kolegu, ‘pjesnika’ i bivseg direktora u Profesionali Slobodana Boskovica koji je jos 91. organizirao dotur oruzja nasim ‘prijateljima’ i poznanicima kada smo mi jos uvijek naivno vjerovali da rata u Bosni nece biti).
Izlazak naroda na ulice Sarajeva u nastojanju da prekinu njegovu blokadu (uspostavljenu od onih koji su vec bili spremni za gore navedeni rat) sam pratio na TV kao i mnogi drugi, nadajuci se da ce razum prevladati. Pratio sam povorku koja je rasla svakim trenom jer su joj se pridruzivali mnogi koji su isto razmisljali. Da sam bio tamo sigurno bih se pridruzio, kao sto sam uzaludno hodao Gospodskom na nasim setnjama za mir (sada mi postade jasno zasto sam tog istog Slobodana Boskovica zapazio te jedne setnje, kako, sa ‘teniskim’ nanulama na nogama, sa trotoara u blizini njegovog stana kod kina Kozare, posmatra setace za mir smjeskajuci se, u drustvu svojih istomisljenika koji su vec tada znala da je nas trud samo puko gubljenje vremena).  Vidio sam dogadjaje ispred skupstine, sjecam se prvih pucnjeva i zrtava, kamera je uhvatila spodobe pod fantomkama koje su sa obliznjih brda pucala po golorukom narodu, sve u cilju da se ‘zastiti’ od te iste miroljubive mase. Sjecam se nekih poznatih lica koji su se nasli u toj masi. A cini mi se da je kamera u jednom trenutku uhvatila i moju skolsku kolegicu Saimu jer se sjecam kako sam Neri to rekao.
Sta se desavalo nakog tih dogadjanja znamo i o tome je mnogo napisano. Oni koji se ne boje istine to znaju i za njih cinjenice ne treba ponavljati. Brinu me oni omadjijani lazima svojih vodja koji pune forume na Internetu, pokusavajuci nas ubijediti da nismo vidjeli ono sto smo vidjeli i da nismo dozivjeli ono sto nam se dogodilo. Zbog njih ne treba sutjeti. A i zbog onih malobrojnih koji nisu prihvatili filozofiju tora sto jedino slijede svoje cobane. i njima je potreba pomoc, vise nego nama.
Saima, nasa sugradjanka, koja je jos davno prije rata udajom postala Sarajka, prezivjela je cetverogodisnju opsadu grada u zgradi na samoj liniji razdvajanja. Zgrada (Loris)  u kojoj je zivjela (I u kojoj i sada zivi) je pretrpjela velika ostecenja, od koji su neka vidljiva i ovih dana. U to sam se uvjerio za vrijeme kratke posjete Sarajevu prije nesto vise od tri godine. Ona je ta koja iz prve ruke moze pricati sta se u Sarajevu dogadjalo i kako se taj odbrambeno-otadzbinski rat vodio.
Par nekoliko dana, na dan pocetka opsade,  stize me email od Saime i link na video klip. Evo sta mi Saima pise:
Dragi Milane

Juce je bilo dvadeset godina od pocetka rata i napada na Sarajevo. Ja vec 15 godina imam ovaj material. Ovo je snimio mladi sarajevski novinar Vedran Persic. Odmah nakon mira tj Dejtonskog sporazuma. Ovo smo uspjeli snimiti na staru video kasetu, kad je prikazan na  nezavisnoj  TV 99, a vidjeli su ga samo centralni djelovi Sarajeva jer je prijem bio vrlo “uzak”.

Ovo je nas zivot u zgradi “Loris”. Kad smo gledali protjerivanje stanovnista ispod nase zgrade i culi sve price, sta se tamo desava, mi stanari (koji nismo otisli iz svojih stanova), napravili smo granicu 15.05.92 godine. Nije bilo nikakve vojske a 23. juna iste godine dosla je omladina sa tadasnjeg Trga Pere Kosorica a danas Trga Heroja (svih nacija) zatvorili ulaze u zgradu, namjestajem, starim stvarima i sta se god moglo naci da se ulazna vrata ne mogu otvoriti. Poslije su nakon dvije godine dosli razni likovi i proglasili se Armijom BIH i pokupili razne cinove i danas uzivaju u mnogim privilegijama. A prvi branioci se vratili svojim domovima, vecinom u 40-tim godinama mnogi  bez posla.

O ratnim danima smo pricale na ovom filma: Alma Zivkovic – otac Jelisije i majka Hajra. Kuzmanovic Stoja – udovica i kcerka Slavica i moja malenkost. Postavljena su nam ista pitanja ne znajuci jedna za drugu. Valjda se tako radi na nezavisnim TV.

Ako mislis da se ovo treba postaviti na nas blog, a ja mislim da znanje imas, onda bi bilo dobro da se zna da sam sretna i zbog ovog iskustva  i pored licne tragedije – ranjavanja mog sina.Bilo je ljudskosti, sloge i nesebicne brige jednih o drugima. A danas ?????????

Puno manje ima gorcine u nama koji smo ovo prosli nego kod mnogih koji su izabrali lakse puteve u tom periodu. Zato ne zelim vise nista ni pisati ni citati o svim ovim trovacima ljudskih mozgova koji su danas gori nego 92-ge, a zanimanje im je politika. Svi oni koji misle da ce lazima i ne priznavanjem istine o svemu sto se dogadjalo docekati sretne dane, gadno se varaju.

Mislila sam ranije pisati ali muzika uz tuznu vijest o smrti Zdravka je prekidala svaku volju. Moralo je proci ovo vrijeme.

Ovo pisem iz Rakovog sela u kojem sam vec sest dana i uzivam u radovima sadnje cvijeca u vrtu. Zao mi je sto juce nisam bila u Sarajevu.

Pozdrav svima - Saima


13 Comments:

Anonymous Anonymous said...

Bila sam mala curica, ni u skolu jos nisam isla. Prisla mi je veca i jaca curica i otela mi moju lutku. Zgrabila sam komad cigle i siknula prema njenoj glavi. Oblila ju je krv. Godinama poslije moja mama je taj incident navodila kao primjer MOG loseg ponasanja. Puno poslije, na jednom elitnom banjluckom mjestu, sjedila sam sama cekajuci dragog da sidje s pozornice. Prisao mi je jedan poznati bl. jalijas okruzen istima kao sto je on i bez pitanja se posluzio mojim cigaretama. Naravno, publike za tu scenu bilo je na pretek. Protestirala sam rekavsi mu da je mogao uljudno zamoliti, a on je bahato ponovo uzeo kutiju i razdjelio cigarete svome drustvu. Bila sam ja svjesna odnosa snaga, ali prema njemu je ipak poletila pepeljara.
Ja nikad ne bih pisala o Sarajevu jer nisam bila sudionikom tih dogadjaja. Znam samo da sam u to vrijeme, i ako sam bila ljuta i na aktualnog nam predsjednika drzave i na Sarajlije jer mi se cinilo da izvan Sarajeva za njih nema BIH, bila zavidna Sarajlijama sto su ciglu i pepeljaru uputili prema nemani koja bljuvala vatru sa brda. Znam iz prica mojih najblizih sta ste prosli, ali mozete biti ponosni sto ste obranili svoj grad. U BL Srbi su dobili sve zahvaljujuci sutljivoj vecini, ciji sam dio i ja bila i za to se osjecam lose. Svaki neprijatelj napada za to sto zna da je jaci, i da nema onih hrabrih i ludih na zemlji bi i danas zivjeli samo robovlasnici i robovi.
Nada

Tuesday, 10 April, 2012  
Anonymous Posmatrac said...

Lijepe i humane karakteristike Banjalucana (i Bosanaca) kao miroljubivost, kultura, sklonost prijateljstvu i zivotu nazalost u ovim Balkanskim okolnostima pokazale su se kao najgore karakteristike.

Ovdje najbolje prolaze oni koji znaju da pokazu zube agresorima

Tuesday, 10 April, 2012  
Anonymous Anonymous said...

Hartmann verbalno napala Biltha;Dodik prosvjedovao zbog obiljezavanja opsade Sarajeva:

www.slobodnadalmacija.hr/BiH/tabid/68/articleType/ArticleView?articleId/170339/Default.aspx

spectator

Tuesday, 10 April, 2012  
Anonymous Anonymous said...

Sarajevo je grad heroj kao i Vukovar.Sva događanja sam pratila na raznim televizijama i divila se borbi sarajlija sa mrskim neprijateljem i preživljavanju u tim neljudskim okolnostima.Imam rođake u Sarajevu i 2 puta sam im preko ADRE poslala paket..Razmišljala sam kako su gladni,goli i bosi i kako sve to podnose.Često sam poželila da sam u Sarajevu i da se tamo borim protiv fašista sa brda..Mi u B.L. nismo bili gladni i nismo se smrzavali,jer ja većina imala već nekoga "vani" ko je mogao pomoći.Ali onaj psihološki teror i nemoć da bilo šta ućiniš bio je grozan.Letilo je u zrak svaku noć nešto (džamije,lokali i sl.)izbacivalo se iz kuća i stanova,tuklo,odvodilo na radnu obavezu ili bojište,ljudi su svaki dan "humano preseljavani"ali sa stradanjima u opkoljenom Sarajevu ne znam može li se porediti.Svaka im čast,a tebi Saima posebno.Lijepa si mi na onoj snimci, hrabra banjalučanka koja je preživila rat u Sarajevu i ostala vedra duha,itd itd..Enisa

Tuesday, 10 April, 2012  
Anonymous Anonymous said...

Prodje jos jedna godisnjica opsade Sarajeva. Mir vlada a a ljudima lijepe zemlje Bosne sve gore.
Jedino pozitivno se desilo sudjenje Batku i prvostepena kazna od 45 godina robije.
Danas razmisljam da je glavni razlog sto smo mnogi ostali zivi upravo zahvaljujuci njemu.
Svakodnevno protjeravanje ljudi od aprila do juna nama u nasoj zgradi je pomoglo.
Ljudi su izlazili sa par vrecica u rukama i svi isto pricali. Zlocini tog monstruma od kojeg se sad ovde neki ljudi ogradjuju da on nije Srbin vec Crnogorac. Nikako ne shvataju da to nije bitno. Vazno je samo da li je patriot ili.fasista
Danas na sudu u Hagu zlocinacki um Radovana Karadzica se brani tako sto prica kako je u nasim civilnim zgradama bila vojska. Zaista je to " zlocin" sto smo se mi gradjani sami organizovali i to svako u svojoj mjesnoj zajednici. Kasnije se to pretvaralo u Armiju BiH . Po njemu mi opkpljeni na 20 met udaljenosti ili na direktnom obaraca svih vrsta oruzja po okolnim planinama smo trebali cekati Batka i otvoriti mu vrata na "izvolite" da nas pobiju kao Srebrenicani.
Hoce li ikad oni kojima je u glavi tudzi mozak i tudji interes ikada to shvatiti .
Pozdrav Saima

Monday, 15 April, 2013  
Anonymous Anonymous said...

U petak. Na centralnom dnevniku Senada Hadzifejzovica gost je bio nas general Jovo Divjak.
Niko ga od ovih na vlasti ne poziva, on uspjesno vodi organizaciju " Obrazovanje gradi BIH" koju doniraju razne svjetske organizacije i pojedinci.
Veliki broj djece koja nisu imala mogucnost školovanja su danas uspjesni mladi ljudi, ali nazalost mnogi odlaze jer nemaju posla.
DIV i JAK kako ga nazva sinoc Senad vodi novu akciju da se u Sarajevu napravi spomenik Ženama Sarajeva. Akcija nema neku podršku. Sinoc je obrazložio i rekao "živu istinu" da su branioci branili Sarajevo, a zene ga spasile. Ali danas Jovo moze biti ponosan na sebe, jer prosto mu je nemoguce prolaziti gradom, a da ga gradjani ne pozdravljaju, tapšu, zaustavljaju iskazujući ljubav i poštovanje. A u nasoj BL pljuju po njemu i nazivaju ga najvećim srpskim izdajnikom zato sto je prepoznao fašizam. Koja je snaga trebala da se od ničega prehranjuje, bez vode i sredstava za higijenu bude čist, bez struje i drva napravi rucak, da se odgoje tek rodjene bebe bez osnovnih sredstava koje u tom periodu trebaju i da ne nabrajam jos mnogo stvari za normalan zivot.
Kao sto sam pisala mi stanari smo napravili granicu. Omladina iz naseg kvarta branila.
Onda kilometar dva od nas razni komandanti proglasiše ih Armijom BIH samo imenom. Bez logistike, oružja , hrane i ljudstva. To im je sluzilo samo za vlastitu promociju.
Onda poginule proglasiše " Sehidima" . To je umotvorina vjerskih poglavara sigurno na celu sa bivšim reisom. A to su samo bili BRANIOCI SARAJEVA, svih nacija i religija, ali ne i godišta. Kad se obilaze sarajevska groblja i mezarja to su vecinom godista izmedju -20 i 30 godina. Mladost Bosne i Hercegovine.
Svaki dan mi je vise u glavi refren Kemine " Sto vise mislim, sve vise shvatam ....., a moram to sto shvatim staviti na ovaj blog.
Ovu reportazu nijedna državna televizija nikad nije stavila u svoj program a Vedran vise nije u novinarstvo.
Njima odgovaraju, kosti, medjusobna prepucavanja, pljačke i ispiranje mozga kome god mogu. A mogu mnogima.
Pozdrav Saima

Sunday, 19 April, 2015  
Anonymous Dubravka said...

Draga Saima,
ovo su teske stvari, covjek ih stavi negdje iza, i onda ovako svake godine dodju naprijed same. Ne znam sta da kazem osim da pozelim da ostanes jaka kao sto jesi.

Dubravka

Monday, 20 April, 2015  
Anonymous Anonymous said...

Draga Dubravka
Da nije bilo ovog Centralnog dnevniku ja se ne bi sjetila da dopunim ovaj prilog.
A onda to sto predlaže general je samo hiljaditi djelić tri zene u Sarajevu koje su ovo preživljavale, bilo ih je na hiljade.
Kad se sretnemo, mnogi koji smo ovde zivjeli, sa radoscu se sjećamo detalja, kako smo se snalazili i za sebe i ovu omladinu koja je bila s nama iz naseg kvarta. Uz humanitarnu pomoc i paketa iz cjelog svijeta u organizaciji " ADRE" za koju smo samo znali da je nesto adventističko moglo se napraviti obroka u kojima su ta djeca uzivala, a mi stariji uzimali samo najneophodnije.
Izreka da " sto te ne ubije, to te ojača" je i kod nas ostavila traga.
Sad samo lazi o " nekim drugim oslobodiocima" za koje se zna da su pokupili mirovine a nikad ih niko nije vidio, i hodaju po školama pričajući neku svoju istinu.
Zato ovo napisem kao obavijestenje, a ko zna koliko ce vremena proci dok se istine na svim stranama ne poklope.
Hvala ti za komentar.
Pozdrav Saima


Tuesday, 21 April, 2015  
Anonymous Anonymous said...

Vec nekoliko dana sam bila u dilemi na koji dio Kemine price napisem jos koji komentar. Danas sam procitala za sada posljednji i odlucila da se vratim na ovaj Coov prilog za dvadesetu godišnjicu opsade Sarajeva iz vise razloga.
Prvo me je motivirao da i ja o tome pisem kao zivi svjedok koji je ujedno i vodio dnevnik, u starim rokovnicima, na listovima teka, i praznim papirima. Imam ga jos uvijek i deset godina od kada sam u penziji se spremam da to uredim ali vremena nikako.

Ova prica naseg Bajagilovica je za mene nesto toliko vrijedno i zaslužuje sve cestitke od mene. Ovom blogu je dala jos veci snagu i smisao. Meni se stalno mota po glavi da bi se ovi tekstovi mogli praviti kao udžbenici za istoriji BIH u budućnosti. On je imao tu nesreću da se oci u oci sretne sa svim zločincima koji su učestvovali u najtežoj tragediji Bosne i Hercegovine od njenog postanka.cetnici. mudzahedini i ustase.
Sve ih je upoznao i osjetio užasne trenutke u kojim se covjeku ledi krv u žilama.
Na ovaj prilog i komentare, da ga jos jednom komentarisem, odlučih se jer i ovo bi moglo uci u udžbenik istorije nase domovine u posljednjem ratu.Samo istina i jedino doživljena istina moze pomoci,da bi se konacno mitovi i lude, lažne nacionalisticke istine za sva vremena protjerale iz ove lijepe zemlje.

Nazalost dok se ne počnu pojavljivati i ovakva svjedočenja iz Istočnog i zapadnog Mostara mnogo ce vode proteci dok Bosna ne dodje na zelenu granu.U istočnom Mostaru su tragedije bile strasne, a u zapadnom etnička ciscenja i pljačkana ravna onima u. Banjaluci
Odmah iza rata to se sve moglo vidjeti. Sva Zapadna Hercegovina čitava,puna privatnih firmi i bogatih kuca, Kiseljak u Bosni netaknut. I on je imao svoje Perke koje su za velike pare obezbjeđivali izlaz iz Sarajeva.
Pale u ratu netaknute izrasle danas iz nekadašnjeg sela u mali gradić pun takodje kafića, firmi i bogatih kuca.

Drago mi je zbog javljanja Mire iz BL jer mi smo u Sarajevu sve prezivjeli zahvaljujuci slozi svih koji su osjetili sta se sprema, bez obzira koje su nacije i školskog obrazovanja. U BL dobri ljudi nisu mogli nista kao sto i danas ne mogu .
Mi smo danas u goroj situaciji zbog onih koji vise od dvadeset godina nastavljaju pljačkanje i mučenje "svojih " naroda jer sve ono sto su postigli ratnim profiterstvom branice do zadnje kapi krvi.
Drago mi je da sam se odlucila za ovaj nacin komentarisanje, i zbog podsjećanja na sve ove divne komentare i podsjećanje na nasu divnu pokojnu Nadu. Ovaj blog je njenim odlaskom mnogo izgubio. Ali raduje dolazak novih.
Pozdrav Saima

Thursday, 21 January, 2016  
Blogger co said...

Ja već jako dugo „trubim“ kako bi bilo dobro kada bi se sjećanja običnog svijeta napisana jednostavnim jezikom trebala predočiti u knjigu svjedočenja o našim sudbinama ali moji pokušaji da zainteresiram veći broj osoba ne daje rezultate, bar neke značajnije. Zbog toga mi je bilo izuzetno drago kada se javio Kemo koji je želio da ispriča kako je to bilo u njegovom slučaju, bez imalo ustezanja, navodeći imena osoba bitnih za ono što se stvarno događalo.

Na ovom blogu je bilo još nekoliko priloga slične tematike ali, ako uzmemo broj koliko nas je protjerano, brojka onih koji su spremni da otvore srce je zanemarljiva. A kao bi bilo lijepo i korisno da se sva ta sjećanja pretoče u jedno kolektivno svjedočenje o ružnim vremenima onih koji se nisu mogli opredijeliti za svoju stranu jer njihove strane nije bilo.

Sjećam se jednog detalja iz dana prije rata. Bilo je to u ono doba kada su Bosnom hodali kojekakvi svjetski emisari, iznoseći prijedloge kako preurediti Bosnu da se izbjegne rat. Da li su njihove namjere bile iskrene ili ne, ne bih ovom prilikom, ali se sjećam razgovora sa komšijama iznad, Tirama. Znali smo tako uveče sjediii na balkonu i cugati rakijicu, ono malo što nam je ostalo, i razgovarati o situaciji. Toliko puta smo spominjali kako niko u podjeli Bosne ne predviđa dio, kanton ili bilo kako bi se zvao, za ostale, za one kojima nacija nije glavna stvar u životu. Oni kao da u Bosni nisu postojali već se sve svodila na podjelu zamlje na muslimanski, srpski i hrvatski dio. Govorili smo kako bi jedan takav dio sigurno bio najuspješniji jer bi se u njemu okupili ljudi pametni ljudi, širokih pogleda i otvorena srca, za razliku od onih kojima je nacija i vjera mjerilo za sve vrijednosti ovog svijeta. Međutim, o njima niko nije spomenuo ni riječi. Kao da takvi ne postoje ili kao da ih se neko namjerno želi riješiti.

Sjećam se da je čak Tiro Azra stupila u telefonsku vezu s jednom od suradnica beogradskog časopisa Danas (više se ne sjećam ko je to bio), s kojom je upravo razgovarala o toj temi. Ta osoba iz Beograda se zanimala za sudbinu ne Srba u Banjaluci i mi smo joj ispričali šta se u gradu događa jer su iz Banjaluke u svijet stizale samo vijesti (laži) onih koji su bili na vlasti.

Žalosno ja da evo i danas, više od dvadeset godina od kako je u Bosni sve počelo, postoji ta blokada, samo je ona sada u našim glavama. I dan danas oni koji su na vlasti u Banjaluci šire laže, slične onima početkom devedesetih, a malo ko se od nas trudi da ispriča istinu, da bar na taj način pokuša da zaustavi tas na vagi koji je pretegnuo na onoj strani na kojoj se nalazi laž. Zašto je to tako, zna svako od nas.

Zbog toga evo pozivam sve one koji su spremni da ispričaju dio svoje istine o događajima u Banjaluci od početka demokratskih promjena do danas da se jave, da napišemo tu knjigu o kojoj često govorim. Bio bi to veliki doprinos u borbi protiv laži onih koji su se obogatili na muci običnog svijeta i kojima nije u interesu da se talasa. Jer istina je najjače oružje koje imamo. U stvari, drugog niti nemamo.

A i Saima će, nadam se, konačno naći vremena da svoje zabilješke pretoči u njen dio priče. Bilo bi šteta da zabilješke ostatu samo to.

Thursday, 21 January, 2016  
Anonymous Anonymous said...

Treba reci neke istine svidjelo se to nekome ili ne. U BiH dobar dio naroda ne vjeruju jedni drugima to je dugo tako. Uzroci razni, turski prodor, ustaski zlocini, cetnicki zlocini. Tako da osim porodica koje su bile za zajednistvo bez nacionalizma uvijek su postojale i porodice koje su djecu ucile da se cuvaju 'onih drugih'.

Kada tome dodamo teritorijalne pretenzije (uglavnom skuhane u SANU ali ne samo tamo) tada dolazimo do zakljucka da su oni koji su se kleli u zajednistvo zapravo bili podosta naivni.

Banjalucani su ispali posebno naivni ne pruzajuci nikakav otpor. Ne mogu da vjerujem da nije bilo onih koji su dobro znali povijest/historiju Bosne pa su mogli pretpostaviti da nije bilo sve idealno samo zato sto je drug Tito rekao da je tako. Zna se sta je bila Crna Ruka, ko je bio Gavrilo Princip, pokolji cetnika u Podrinju i ustasa u II sv. ratu. Ljudi su namjerno zatvarali oci jer su zeljeli vjerovati u bratstvo o kojem je Tito govorio.

No kada je krenuo krvavi rat u Hrvatskoj, samo 50 km dalje i kada su krenula naoruzavanja Srba u BL, trebalo je biti vrlo vrlo naivan i misliti da 'se to nas ne tice'.

Sada svi skupa placaju cijenu takvog pasivnog razmisljanja. Salica je razbijena i ne moze se vise ispravno sastaviti.

Krivi su i oni koji nisu pruzili otpor zbog svog pasivnog drzanja, jer su upropastili i zivot i korijene svojoj djeci a ne samo sebi.

Sunday, 24 January, 2016  
Blogger co said...

Čitam ovaj zadnji komentar poslan od strane anonimnog posjetioca i pokušavam da zamislim kako je moguće da on zaključi da su oni koji nisu pružili otpor krivi za ono što se desilo u Bosni. Slična su to razmišljanja kao kod onih koji one koji pišu o onome što se događalo u Banjaluci i koji su postali žrtve nasilja, optužuju za mržnju ne one koji su od malena odgajani u mržnji i jedva čekali da dođe njihovo vrijeme. Ili, slično je to kada bi nenaoružanu žrtvu ubistva optužili za ubistvo a ne ubicu.

Ne bih puno na ovu temu već bih samo zamolio istog da nam objasni kako on zamišlja da bi to naoružavanje trebalo sprovesti u praksi? Dobro bi bilo za neke buduće generacije da ne bi bile nespremne i ne bi napravile istu grešku kao što smo je mi napravili.

Sunday, 24 January, 2016  
Anonymous Anonymous said...

Potpuno razumjem sto Co ali i Saima govore. Saima spominje da je Hercegovina ostala citava. ali ne pita... zasto? Zato jer su znali s kim imaju posla za raliku od Sarajeva koje je govorilo 'To nije nas rat' iako im je Hrvatska pred nosom vec bila u plamenu. Nije trebalo previse mudrosti da se shvati sta ceka BiH, srpski politicari bili su veoma otvoreni. Sjecam se godinu dvije pred rat u razgovoru sa mladim Sarajlijama na moru (fakultetski obrazovani) na pitanje da li ce biti rata u Bosni odgovor je bio nema sanse mi smo ba raja. Sta reci na tu dozu naivnosti, a rat je vec uvelike pocinjao u Hrvatskoj.

To je ona stara brigo moja predji na drugoga. Srbi se nisu naoruzali preko noci. Da je Alija reagovao ispravno i druge dvije strane bi se naoruzale, bilo je dovoljno vremena za ravnotezu snaga. Ali kada je JNA krenula na Ravno koje je dio BiH Alija i Sarajevo nisu prstom makli jer su mislili to je Hercegovina, ko ih je... Takvo drzanje fige u dzepu osvetilo se svima, kasnije je ta ista Hercegovina na isti nacin okrenula ledja Aliji.

Staro je pravilo da covjek pred opasnoscu ima dva izbora, ili bjezi ili se suportstavi. Razumijem da je raja u BL bila miroljubiva no nazalost zivot nije bajka i trebalo je misliti na zivote svoje djece a ne prepustiti ih sudbini i pijanim budalama. Vjerujem da vecina saveznickih vojnika u II sv. ratu nije bila za ratovanje ali morali su da idu da zaustave manijaka Hitlera. To je trebalo da se uradi i u BL.

Postovanje

Monday, 25 January, 2016  

Post a Comment

<< Home