Godišnjica

Bilo je to februara 1996. Nakon godinu i pol podstanarstva u Americi uselili smo u svoju kuću. I u njoj smo evo već punih 25 godina.

Bilo nam je lijepo u maloj „kući na kraju sokaka“ i vjerovali smo da ćemo tu dočekati starost, uživajući u dvorištu koje smo uredili prema svojim željama. A dvorište je našim radom tokom godina poprimilo mnoge karakteristike onog našeg bosanskog, ograđenog živom ogradom, s puno cvijeća, povrtnjakom i ljetnom kuhinjom.

Dok se polako pakujemo i spremamo na odlazak, pregledam mnogobrojne albume u kojima je broj fotografija kuće i dvorišta popriličan.

Okom kamere uhvaćeni su mnogi trenuci našeg života u izbjeglištvu, života kojeg niti smo birali, niti smo ikada poželjeli. I sada, tridesetak godina od izlaska iz rodnog grada, ponekad pomislim da se to događalo nekom drugom a ne nama, stanovnicima zemlje na Balkanu gdje je, bar nam se tako činilo, „bratstvo i jedinstvo“ , bilo uhvatilo korijena. Korijeni su, na naše iznenađenje, bili slabi, iako je „stablo“ zalijevano godinama. Pokazalo se to vrlo brzo po smrti onoga koji je mladicu posadio, u kojeg su se mnogi, posebno oni koji su nas otjerali, zaklinjali.

Na kupovinu kuće smo se odlučili kada nam je iz Banjaluke stigao dida Dane, nakon mnogih peripetija pri pokušajima izlaska iz grada iz kojega je protjerano gotovo pola stanovništva. U stanu u kojem smo živjeli od dolaska u USA, u zgradi u kojoj su stanovali oni s dna američkog društva, teško da je bilo mjesta za njega. Spavaće sobe su bile male i jedino mjesto gdje je mogao spavati je bio trosjed u dnevnom boravku. A stari trosjed, kojeg smo kao izbjeglice dobili od jedne crkve, je propadao u sredini i spavanje na njemu je bila prava muka.

Mala kuća (po američkim standardima), koju smo kupili nalazila se u najljepšem dijelu Carnegia, omanjeg gradića u blizini Pittsburgha. Malo naselje, smješteno iznad gradskog parka, je za nas bilo nepoznanica, sve dok jednog dana nisam slučajno autom zalutao u njega. Sjećam se kako sam Neri kasnije oduševljeno pričao kako sam vidio lijepo naselje, odmah iznad parka, s lijepim kućama i uređenim dvorištima, van glavnih puteva a ipak blizu svega. Tada, tog dana, ni u snu nisam mogao pomisliti da ćemo se jednog dana tu skrasiti i da ćemo i Nera i ja tu proživjeti najveći dio naših života.

Kuću i dvorište smo, malo po malo, prilagođavali našim željama. Pozicija kuće je bila idealna. Backyard i natkriveni patio su se nalazili na jugoistočnoj strani tako da nas je jutrom dočekivalo blago jutarnje sunce, dok nas je sama kuća štitila od popodnevnih vrućina. Lijepo njegovani travnjak backyarda smo, mic po mic, ogradili živom ogradom, da nam se prvi komšija, Gery, ne bi naljutio. Gery, koji se rodio u kući do naše, koji je vodio brigu o uređenju nekoliko susjednih dvorišta, gotovo da je polagao pravo na njih a sada se doselio izbjeglica iz Bosne sa svojim bosanskim idejama i pokvario mu svakodnevnu idilu. I ostali dio posjeda smo, malo po malo, ogradili živom ogradom tako da smo, kada je živica porasla, imali potpunu privatnost, za razliku od velike većine komšija kojima ona nije bila važna jer su većinu vremena provodili u kućama.

Vrata iz kuhinje s bočne strane kuće (one prema Gery-ju), sam prebacio na zadnju stranu kuće, a postojeću nadstešnicu proširio s obe strane koristeći polikarbonatne ploče, štiteći se od kiše kada bi izlazili u patio, koji smo maksimalno koristili. Na desnoj strani proširenja je tokom vremena „osvanula“ ljetna kuhinja koja je bila u „pogonu“ 4-5 mjeseci svake godine. Na lijevoj strani, do komšije Gerija, malo ispred patia sam smjestio vanjski sudoper. Taj čitavi natkriveni dio je ljeti postajala naša dnevna soba u kojoj se doručkovalo, ručavalo i večeralo, ispijale kave, odmaralo, proslavljali rođendani, družilo. Atmosferu je dodatno uljepšavala muzika s vanjskih zvučnika koja je svirala od ranog jutra, do kasne večeri.

U desnom kutu backyarda, uz samu ogradu prema drugom komšiji, uz drvo javora (maple) i nekoliko ukrasnih grmova, jedne godine je posađen jasmin, iskopan u dvorištu kuće u jednom drugom naselju u okolini Pittsburgha, kada smo išli da pomognemo još jednoj izbjegličkoj familiji iz Bosne da se smjesti u novom kraju. Klupa ispod jasmina, koju sam napravio, na kojoj se često odmaralo, pamti bezbrojne popijene kave. Naročito je tu bilo lijepo sjesti polovinom mjeseca maja kada bi se jasmin rascvjetao a miris njegovog cvata širio na sve strane. U istom dijelu dvorišta, malo bliže kući, posadio sam drvo s vrlo interesantnim lišćem. U početku bi listovi bili crvene boje da bi se tokom ljeta mijenjali, šarali, postajali tamniji.

Ispred kuće, na padini ispred ulaznih stepenica, posadio sam tri breze, do njih divlju trešnju, a do ulice, s jedne strane ulaza u garažu, divlju krušku, i nekoliko borova, s druge strane.  Divlja kruška i trešnja, kada su nakon par godina porasle, u aprilu mjesecu bi se kitile mnogobrojnim cvjetovima, dajući dvorištu ispred kuće poseban izgled.   

Na brdašcu backyarda, na terasama koje sam napravio, (ni Inke mi ne bi našle zamjerki), malo po malo se razvio mali povrtnjak u kojem je Nera svake godine brala svježe povrće, od ranog proljeća, do kasne jeseni. Bilo je tu zelene salate, mrkve, peršuna, crvenog i bijelog luka, kelja, patlidžana, blitve, mahuna, a posebno dobro su uspijevale paprike i paradajz. U desnom dijelu povrtnjaka sam napravio šupu za poljoprivredne alatke, koja je ujedno služila i kao spremište za stolarski stol te razne alate i materijale od kojih sam pravio namještaj i još neke druge stvari u i oko kuće.

Iznad povrtnjaka, pri samom vrhu brda, napravio sam hladnjak koji je, nakon par godina, pokrivalo lišće visterije. Tu se ponekad pila popodnevna kava, a znalo se i roštiljati. Tu sam se, po dolasku s posla, ljeti, često odmarao, dok je Nera pripremala večeru. Iz hadnjaka se na jednu stranu pružao pogled na dio Carnegia, onaj na suprotnoj strani udoline u kojoj se smjestio centar mjesta, a na drugoj je pogled sezao do mnogobrojnih uzvisina kojim Pittsburgh i njegova okolina obiluju. Taj pogled na okolna brda me je podsjećao na Starčevicu, naselje u kojem smo živjeli do prije rata.

Sada, tačno 25 godina od dana kada smo se uselili u kuću, spremamo se na novi put. Ovaj put je to naša vlastita odluka. Niko nas ne tjera, iako su događanja zadnjih četiri-pet godina uticala da se odluka o odlasku lakše donese.

Tamo kuda idemo nećemo imati mnogo toga u čemu smo uživali ovih zadnjih 25 godina ali sam siguran i da nam neće biti ružno. Stigle su nas godine u kojima je kuću i dvorište koje smo voljeli i u kojima nam je bilo lijepo, teško održavati i vrijeme je za promjene. A kada nam naše dvorište i kuća padnu na pamet, tu su albumi prepuni

fotografija, koji idu s nama. A one su pune priča o životu u izbjeglištvu, kao što fotografije koje smo ponijeli iz našeg grada pričaju priču o sretnom životu u jednom nesretnom gradu prije zadnjeg rata. I jedne i druge će ostati kao vječni zapisi na dane, događaje i osobe u našim životima koje će možda jednog dana neko prelistavati kao što to mi sada ponekad činimo.