SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Tuesday, January 22, 2019

Isprani mozak američki


Ove godine će se navršiti punih 26 godina kako smo s par torbi napustili rodni grad sretni da su nam tadašnje vlasti dozvolile da se “odselimo” u Hrvatsku, ostavljajući gotovo sve što smo stvarali godinama onima koji su se potrudili da nam život u gradu učine nemogućim i na taj način natjeraju nas da se “dobrovoljno” iselimo. Za nas je to bila sudbonosna odluka kojom smo svjesno kidali veze s rodnim krajem, roditeljima i prijateljima, bojeći se za svoje živote i živote svoje djece, znajući da se vjerojatno nećemo nikada vratiti na ulice na kojima smo se rodili i odrasli. I uz to, bili smo sretni jer u mnogim dijelovima Bosne I Hercegovine neki nisu imali tu šansu.

Ove godine će se navršiti i punih 25 godina kako smo se skrasili u USA, toj zemlji za koji njeni građani vjeruju da je najbolja zemlja na svijetu, iako mnogi koji su silom prilika stigli u nju ne dijele to mišljenje. Posebno to vrijede za naš svijet koji je živio u društvu i vremenima gdje trka za materijalnim dobrima kod većine nije bila prioritet i gdje svaki dan nije predstavljao borbu sa svime i svačime, čak i u godinama kada se upliva u, tako bi trebalo biti, mirne penzionerske vode.

I evo me već skoro 25 godina kako živim u toj USA a mozak mi je ostao onaj isti, bosanski, praveći gotovo svakodnevno paralele s onim životom prije i ovim poslije “odlaska” iz rodnog grada.

Ovog priloga ne bi bilo da mi jedan telefonski poziv ponovo ne otvori rane otvorene početkom devedesetih a djelomično zarasle u novoj sredini koja svojom dinamikom i načinom života ne ostavlja čovjeku puno vremena za razmišljanje. I nije samo telefonski poziv razlog za ovo što pišem već i nekoliko nedavni događaji u rodnom gradu, od kojih neki privlače pažnju i svjetskih medija i ponovo bacaju ružnu sliku na grad koji se svim silama trudi da se predstavi u lijepom svjetlu, gurajući u čošak ružnu historiju i događaje koje su ga za sva vremena stavile na crnu listu ljudskog stradanja.

Kastelov ćošak, 25. decembar 2018.
Naime, u gradu već mjesecima traju mirni protesti dijela građana okupljenih oko grupe Pravda za Davida koja se bori da se sazna istina o smrti jednog mladića i da se eventualne ubice, ako se tako utvrdi, privedu licu pravde. Za svog boravka u gradu sam nekoliko puta zastajao kod grupe građana koji su se okupljali na Kastelovom čošku, mirno protestvujući protiv vlasti koja je, ako je suditi po detajima koji su poznati javnosti, umiješana u sve što se događalo prije, za vrijeme i poslije smrti nesretnog mladića. I bilo je tako sve do 25. decembra, na katolički Božić, kada je vlast odlučila da proteste razbije a glavne aktere pohapsi kao osobe koje uznemiravaju ostale građane, ometaju normalan život i odašilju lošu sliku o gradu u koji dolaze “mnogi turisti”, privučeni, valjda, uklanjanjem svega onoga što je podsjećalo na one koji su u njemu nekada živjeli, te čistim (jednonacionalnim) zrakom, temeljito očišćenim devedesetih od onih koji su ga svojim postojanjem zagađivali. Jer grad s izbrisanom (i krivotvorenom) historijom, okovan u nove zgrade kakve se mogu naći u svakom gradu svijeta, nema drugog mamca koji bi privukao znatiželjnika iz svijeta: samo izbrisanu historiju i “čist zrak” koji udišu oni koji su u njemu ostali i oni koji su se u njega doselili iz “zagađenih” vukojebina okoline i šire.

Tog 25. decembra je ulice grada okupirala policija, na trgu i oko mjesta gdje su se protestanti kretali dovedene “kornjače”, specijalne policijske snage naoružane automatima, s maskama na licima (kako bi im se sakrio identitet da se ne bi znalo ko mlati narod), te oklopna vozila za razbijanje protesta, podsjećajući na scene iz filmova za koje smo nekada vjerovali da se događaju samo negdje daleko od grada u kojoj smo nekada živjeli.

Nenad Stevandić, nekadašnji komandir crvenih beretki
koje su dijelile "pravdu" početkom devedesetih
u gradu i okolini, poštujući institucije sistema
Ta demostracija sile me nije iznenadila bijući svjedokom događaja početkom devedesetih da ne bi izjava zvaničnika koji su lili suze nad imidžom grada koju su demostranti uprljali. Niko od njih ne spomenu da je imidž grada davno uprljan, čak i krvlju nevino ubijanih u pohodima paravojnih formacija koje su pod okriljem policijskog sata dijelile “pravdu”, slično kao što to sadašnja vlast čini ali ovaj put nad svojim narodom.

I ne bi me te izjave o imidžu grada toliko nervirale da ne bi izjave nekadašnjeg predvodnika snaga koje su grad čistile od “ostalih”, i sadašnjeg potpredsjednika skupštine manjeg blentiteta, doktora Nenada Stevandića (jadni su oni koje on liječi), koji se poziva na institucije sistema. Onaj isti, koji je predvodio paravojne snage u njihovim nedjelima nad dijelom mirnih građana Banjaluke koji ničim nisu narušavale javni red i mir, sada govori o institucijama, vjerojatno bojeći se da bi i njegova guzica sada mogla platiti dug koji je pravio početkom devedesetih, istina, ovaj put od “svojih” jer oni kod kojih je taj dug napravio već odavno nisu tamo. A da je pravde i da institucije vlasti rade svoj posao, taj isti Stevandić bi već odavno ležao u zatvoru za sve ono što je činio početkom devedesetih. A on je, suprotno tome, za svoja nedjela nagrađen mjestom u vrhovima vlasti s kojeg sada palamudi o zakonu, istin i pravdi.

Ni vatikansko službeno glasilo se ne bi postidilo
ovakve home page.
Sve pohvale za "Nezavisne novine".
A oni, koji su u gradu ostali, uz svesrdnu pomoć došljaka pristiglih s okolnih brda i zagorskih vrleti, su jedan bogobojazan narod koji se, nakon “čizme komunizma koja ih je godinama pritiskivala”, konačno oslobodio i uživa u svim blagodetima modernog života kao što poštenom svijetu pristoji. Dokaz su tome svetkovine vezane za religiozne praznike koje su na naslovnim stranama medija. Kao primjer prilažem home page “Nezavisnih novina” u danima pravoslavnog Božića, tog velikog vjerskog praznika srpskog naroda. Izgleda da u životima sadašnjih građana Banjaluke i okoline nema ništa važnije od “bogosluženja” i “nalaganja badnjaka”, u čemu prednjači Mile od Mrčajevaca (sela negdje kod Laktaša o kojem nikada nisam ništa čuo a vjerojatno i ne bih da ne izrodi tako “velikog” čovjeka), inače diplomirani mesar Poljoprivredne škole u Banjaluci i bivši SKOJ-evac a sada glavni borca za “slobodu” srpskog naroda i univerzalni eksperta za sve pore privrednog, društvenog, moralnog, vjerskog i političkog života manjeg blentiteta, drugim riječima Bog na zemlji u tom dijelu svijeta, od koga sve počinje i gdje sve završava.

Krsna slava "Vodovoda".
Otac Mazalica je vjerojatno penzioner
pa ga nema na proslavi
Slika o preobraženju ne bi bila potpuna bez krsnih slava koje sada slave svi, da samo spomenem mjesne zajednice, institucije vlasti, policiju, dječije vrtiće, zgrade, preduzeća (ako tako nešto još uvijek postoji)… Mene posebno obradova slava preduzeća “Vodovod” (gdje se izgubi “i Kanalizacija”) jer me posjeti na moga radnog kolegu Milana Mazalicu (poslijeratni direktor preduzeća, inače poznati stručnjak za čiste vode) i njegovog sina Srđana koji je već odavno na braniku odbrane djela velikog vožda i veliki pristalica institucija sistema (da spomenem samo njegovu nedavnu inicijativu da se neposlušni poslanik Narodne skupštine manjeg blentiteta Draško Stanivuković natjera da ponovi zakletvu, koja je polagana nedavno pri konstituiranju skupštine, kojoj nije dao dovoljnu važnost prema Srđanovom mišljenju).

Zahtjev mladog Mazalice,
još jednog borca za poštovanje institucija


I nisu to jedine promjene koje su se u gradu desile.Na Internetu se može naći puno toga, pa tako neki dan naletih na objavu na facebooku svog bivšeg radnog kolege i (bivšeg) velikog komuniste Mirka Jovanovića o kojem sam već jednom pisao a koji me svaki put “prijatno iznenadi” svojim nastojanjima u širenju “bratstvo i jednistvo” čiji je prvoborac bio u ono “mračno” doba. Dok se u ono doba srčano borio protiv onih koji nisu bili članovi partije, Mirko se sada bori protiv novih neprijatelja, istina sada iz svog naroda, koji su, kako se iz objave može zaključiti, šljegli u grad a koji su se krili u mišjim rupama kada su se Mirko i njegovi borili da taj isti grad očisti od nepodobnih. Sada mu smetaju novopridošli pa ih želi poslati na smetljište historije kao što su nekada slali nas na sve strane svijeta.

Proglas nekadašnjeg radnog kolege, nekadašnjeg
"tvrdog" partijaša, čiji mozak očigledno
nije ispran
Sve gore napisano bi vjerojatno ostalo samo u mojoj glavi da neko veče ne zazvoni telefon i da se ne ispričah s prijateljem s kojim se odavno nisam čuo. A u toku razgovora smo se dotakli mnogih tema pa tako saznah kako je kćerka od jedne naše zajedničke “prijateljice” nedavno izjavila kako je članak o posjeti Banjaluci koji sam nedavno preveo i objavio, djelo osobe kojoj je Amerika isprala mozak. A kako sam već napisao da članak u potpunosti opisuje moje viđenje grada, ljudi i događaja od ranije i ovih sadašnjih, to istovremeno znači da je i meni Amerika isprala mozak i da sam pao pod uticaj propagande koja iskrivljuje činjenice i širi laži. Kaže to kćerka (sada udata žena) osobe  koju smo nekada obadvojica smatrali prijateljem, koja je, a to sam tek nedavno saznao, bila angažirana u Srpskoj Radikalnoj stranci koja je na početku devedesetih, dok smo mi hodali za mir, sve svoje snage usmjerila na progon nepodobnih, u čemu je u potpunosti uspjela. Kaže to kćerka mame, članice komunističke partije u prije “demokratskih promjena” kod nas, koja je tih dana iznenada progledala, okrenula se Bogu, pa sada čak pjeva u crkvenom horu, zaboravljajući i gazeći sve ono u šta se nekada zaklinjala.

Vjerujem da slično misli i većina onih koji su nam početkom devedestih okrenuli lađa i da i za ovo što se sada dešava u gradu okrivljuju nas koje su protjerali prije više od dvadeset godina. Optuživat će nas da mrzimo, da nam je mozak ispran i da je naša krivica što ne zaboravljamo. Niti u jednom trenutku neće prihvatiti krivicu, neće priznati da su pogriješili, da su povjerovali u priče onih koji su donijeli zlo na one naše prostore i da se kaju zbog toga. Za njih, mi smo ti kojima je mozak ispran bez obzira što sve činjenice koje sam gore naveo govore suprotno.

Većina ih svoje mišljenje drži za sebe i neće ga pokazati ako se slučajno sretnemo na ulicama nekadašnjeg zajedničkog grada. Tako će to biti sve dok i jedni i drugi ne odemo tamo odakle nema povratka. Za nas, kojima nacija ne znači puno a koje vjera nije uzela pod svoje, tu sva priča prestaje jer ne vjerujemo u zagrobni život i vjerojatnoću da ćemo se opet negdje sresti. A za one koji se sada zaklinju u Boga, priča se tu ne završava. Oni će i tamo, na onom svijetu, morati paziti da slučajno ne sretnu onoga koga su jednom davnom izdali i čije susrete izbjegavaju. Oni će se i tada braniti tako što će govoriti da nam je američki život isprao mozak iako u dubini duše znaju da su bili dio zla za koje nema oprosta.

P.S.

Tekst sam pripremio prije desetak dana, a danas, kada sam se spremao da ga publiciram, naletih na video iz rodnog grada. Mjesto događanja: Kastelov ćošak. U glavnoj ulozi: policija manjeg blentiteta. Vrijeme događanja: zimsko veče. Radnja: policija hapsi one koji zastanu na Kastelovom ćošku kod mjesta gdje se do 25. decembra okupljala grupa “Pravda za Davida”. Na radost onih kojima mozak nije ispran.

Posebno su sumnjivi oni koji se pokušaju uslikati na tom mjestu. Ako hodaš, makar i u krug, donekle si siguran. Ali ako zastaneš, sumnjiv si. Policija je tu da zaštiti vlast protiv onih koji ne hodaju. Naravno, grupa ne smije biti veća od dvoje, jer već troje čini opasno okupljanje usmjereno na rušenje sistema. Tako su odlučili oni koji su početkom devedesetih svoje nepodobne građane ganjali crvenim kombijem, upadali u njihove stanove pod okriljem policijskog sata, slali na bojišta na kopanje rovova na isturenim položajima prema drugoj strani. Tako se radi u gradu za koji njegov gradonačelnik kaže da je izgubio svoj imidž onog trenutka kada se narod počeo okupljati tražeći istinu o jednoj smrti koja je do današnjeg dana ostala nerazjašnjena. Srećom da nisam tamo i da događanja mogu pratiti iz tople kuće negdje daleko od rodnog grada. Ispranog mozga, naravno. Jer ono što vidim svojim očima u stvari ne vidim. To je samo propaganda kojoj smo podložni, posebno mi koje su naše bivše komšije, poznanici i pokoji prijatelj ispratili na put bez povratka, ostajući vjerni vrijednostima koje su oduvijek podržavali. Kao što već gore opisah.


1 Comments:

Anonymous Izet said...

Co, super si ovo slozio. Nema se sta dodati.
Pravo u sridu, sto bi rekli Sinjski alkari.

Tuesday, 22 January, 2019  

Post a Comment

<< Home