Susret u bašti hotela Bosna

Školske kolegice

Od posjete starom kraju prošlo je mjesec i pol a mnogo toga što sam zabilježio okom kamere nije stiglo na blog. Nešto lijenost, a više svakodnevne obaveze, razlog su što dosta fotografija nije ugledalo „svjetlost dana“, a s njima i druženja s dragim licima i posjete krajevima  bivše nam domovine.

Sabina Šeranić

Danas „iščeprkah“ par fotografija s kratkog druženja bivših školskih kolegica. Nera se, deset godina nakon zadnje posjete rodnom gradu, našla na kavici u bašti hotela Bosna s Gogom Pavlović i Sabinom Šeranić. Dan je bio prekrasan, sunčan, bez oblačka. Stare školske kolegice, sada penzionerke, provedoše vrijeme u evociranju uspomena na školske dane, razgovore o djeci i životu općenito, šaleći se... Nera se s Gogom redovito viđala tokom njenih rijetkih posjeta Banjaluci a Sabinu je vidjela

po prvi put nakon odlaska iz grada. Susretu sam se, nakon završetka komemoracije Marijanu Benešu koja se održavala u Domu kulture, na kratko pridružio i ja, jer to je bila prilika da i ja vidim Sabinu s kojom sam radio u istom OOUR-u RO Profesionalna elektronika. Sabina je supruga moga školskog kolege Muhameda Šeranića koji nas je, nažalost, napustio prerano.

Dobro raspoloženje mi je pokvarilo prisustvo osobe koja je u doba dok sam radio u Profesionali bila poznata po atributima aspida, oštrokonđa i slično. Naime, za stolom s druge strane prolaza prema hotelu, u preuskim hlaćama i kaputiću, s previše namazanim obrazima i usnama, šepurila se jedna od perjanica manjeg blentiteta, višegodišnji „narodni poslanik“, branitelj srpstva i desna ruka diplomiranog mesara iz Mrčajevaca kraj Laktaša, Dušanka Majkić. Sjedila je u društvu meni nepoznate ženske osobe sličnih fizičkih atributa. O čemu su „gospođe“ raspravljale nisam mogao čuti ali, prema izrazima na licima, mora da se radilo o pitanjima od životne važnost za opstanak manjeg blentiteta jer je naša bivša radna kolegica poznata kao neprikosnoveni borac protiv "nastojanja Sarajeva da preuzme nadležnosti u svoje ruke", što automatski znači da blentitet kao takav  nestane s karte BiH. A za njega su mnogi dali živote u "slavnom odbrambeno-otadžbinskom ratu" i naša kolegica sada, za dobru lovu, nastavlja tu borbu u skupštinskim klupama u tom istom Sarajevu protiv koga se bori i rukama i nogama (a kako vidimo, ima s čime). Ovakve teme, i neke slične ovoj, se ne skidaju s ekrana TV kanala vladajuće partije a i obični svijet priča o tome jer, šta ima važnije od toga. Ogromna nezaposlenost, mizerne plate i penzije, nepostojeća privreda i slične teme nikoga ne zanimaju. Zna to naša bivša kolegica pa se iz tog razloga žrtvuje za svoj narod, radeći i nakon odlaska u penziju, za što je digla dobru otpremninu.

Dušanka Majkić s "radnom" kolegicom

Htio sam joj prići i reči par riječi na povratku iz toaleta ali se u zadnjem momentu predomislih jer nisam htio da pokvarim lijep dan i druženje s dragim osobama. Osobe moralnih kvaliteta Majkićke nisu vrijedne gubljenje vremena a i moje obraćanje ne bi promijenilo ništa. Vjerojatno bih se samo iznervirao a njeno ponašanje na život koji sada živim nemaju ama baš nikakvog uticaja. Kada oni koji žive u starim krajevima nemaju problema što ih predstavlja osoba bez karaktera, nemam ni ja. Srećom pa ovdje gdje sada živim nemam šansu da je srećem jer bi mi ti susreti svaki put pokvarili dobro raspoloženje. A možda bih imao problema i s noćnim morama, ako bi mi kojim slučajem "došla u san."

Nakon popijenog kapućina, Nera i ja se rastasmo s Gogom i Sabinom u nadi da ćemo se ponovo vidjeti kada nas put navede u rodni grad. Sa susreta ostade par lijepih fotografija koje sam, da bih vizuelno dočarao i susret s Majkićkom, ukrao s Interneta, tek toliko da neko ne kažem da pretjerujem.