In memoriam - Savić Mladen

Čini mi se da vijesti o odlasku prijatelja i poznanika stižu sve češće. U zadnjih nekoliko dana ih je stiglo nekoliko a jučer mi Emira javi da nas je napustio naš školski kolega Savić Mlade, Savka. Jutros mi istu vijest proslijedi Saima. Išli smo u isti razred u Tehničkoj školi i družili se kao što se raja družila u godinama kada nije bilo ovih tehnoloških čuda koja danas više razdvajaju nego što spajaju.

Raja iz razreda. Emira Savki stavila "uši"

Savka, ili Pedi, kako smo ga još zvali (kako je nastao ovaj drugi nadimak ne znam ali znam da smo oba koristili bez nekog posebnog razloga) je bio omiljen među našom rajom kao što je to bio slučaj s većinom raje iz razreda. Bilo je to doba kada smo se osjećali kao jedna velika porodica i niko se nije ni po čemu posebno isticao. Sa Savkom sam proveo mnoge sate na korzu, ubijajući vrijeme poslije nastave ispred ulaza u prodavnicu bivšeg Tehnometala, zbijajući šale, dok smo posmatrali banjalučke cure koje su se šetale, kao što je to Đorđe Balađević na jednom od koncerata rekao, do dole, pa nazad. Imao je Savka posebnu ulogu kada se priča o korzu. Ako bi neko zapazio djevojku koja mu se sviđala a nije znao ništa o njoj, tu je na scenu stupao Pedi. Već sutra ujutro bi podnio detaljan izještaj o dotičnoj osobi kao da je radio u SUP-u i kao da je ta osoba imala karton gdje je sve zapisano: i kako se zove, i gdje živi, u koju školu ide, ima li momka ili ne… Kako je dolazio do informacija za nas je bila tajna koju niko nije otkrio ni do današnjih dana.

Ljetovanje u Risnu 1965. godine
Savka desno na slici.

Nekoliko puta smo ljetovali zajedno a jedno od tih ljetovanja smo proveli u Risnu, malom mjestu u bokakotarskom zaljevu, gdje smo se smjestili u ferijalnom kampu kojeg smo izabrali za naš odmor ko zna kako i zašto. Još i sada mi je u sjećanju ostalo putovanje malom brodicom od nekog mjestašca u blizini Zelenike do Risna jer u to doba drugog prevoza gotovo da nije ni bilo. A do Zelenike smo stigli poznatim ćirom koji je u to doba bio jedina veza s južnim dijelom jadranske obale.

Na željezničkoj stanici banja Luka - Predgrađe
Polazak na još jedno ljetovanje.
Savka dole desno

Imao je Pedi problema s vidom ali to nije htio priznati, niti je nosio naočale. U sjećanju mi je ostala jedna anegdota vezana za njegov vid. Jednom je nekoliko njih kopalo nekakve kanale na Bulevaru Revolucije u blizini nove Gimnazije i neko od raje, ugledavši tablu sa nazivom ulice u daljini a znajući da Savka neće priznati da ne vidi šta na tabli piše, od zeze upita:

„Hej, Savka, šta piše na onoj tabli?“

Savka se zapilji u tablu u daljini pa nakon dužeg gledanja reče:

„Vidim da piše ulica ali ne vidim koja.“

Svi su se slatko nasmijali jer „ulica“ je pisalo  manjim slovima od samog naziva ulice ali je Savka upravo „vidio“ baš to ali ne i naziv ulice.

Nakon završetka Tehnike smo se manje družili. Savka se poslije Tehnike zaposlio u Pošti a ja sam otišao na fakultet. Sreli bi se tu i tamo, popričali bi i to je bilo sve. Susreti su bili još rjeđi kada smo se poženili. Sreli smo se na par vjenjčanja te na proslavama godišnjice mature, onih prije rata. Zadnjih godina prije našeg izlaska iz Banjaluke devedesettreće nisam ga sretao niti sam imao informacija o njemu. Vijest o njegovoj srmti me zatekla jer još uvijek ne prihvaćam istinu da smo zašli u godine kada nam svaki dan može biti posljednji.

Surpuzi Dari, kćerkama i sinu te ostaloj ožalošćenoj rodbini upućujem naše iskreno saučešće. R.I.P.

Co