SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Tuesday, February 19, 2019

Priču treba ponavljati


Srušena Ferhadija
(Anadolija arhiva)
Veoma često smo u sitacuji da pričamo šta nam se dogodilo u periodu od 1991. pa nadalje i kako su nas nabujali vjetrovi nacionalizma doveli u različite zemlje svijeta. Često, usput, dobijemo i kritike nekih koji su “ostali” i iskusili nažalost dobro na svojim ledjima mnogo toga što vjerovatno ne žele da ponavljaju jer svako sjećanje boli.

Prije par dana pogledao sam film na Netflixu “Eichmann’s Show”  snimljen s namjerom da se sudjenjem nacističkom zločincu otkrije ideologija koja dovede do holokausta  te da se otkrije zlo koje čuči u svakom čovjeku i koje manje ili više uspjevamo da obuzdamo moralnim normama koje važe u normalnom društvu. Sudjenje je propraćeno izjavama žena, muškaraca, mladića, koji su tada bili djeca, te slikama transporta kojima su na hiljade ljudskih bića medju kojima i bezbroj djece od tek rodjenih do pubertetskog uzrasta od kojih većina završi u masovnim grobnicama u koje su ih gurali i bagerima  što nas podsjeća na zločine i pokušaje da se sakriju u tkz. UN zaštićenim zonama u Istočnoj bosni i Bosanskoj Krajini. Zapamtio sam razgovor jedne gospodje, jevrejke porjeklom iz Čehoslovačke, koja je preživjela strahote koncentracionih kampova/logora. Po njenom dolasku u Izrael mnogi su je pitali šta se tamo dešavalo i na njenu priču većina je izjavljivala da tako nešto nije moguće, pogotovo što je Njemačka imala dugu tradiciju humanističkih mislioca čija su djela ostavila traga u svjetskoj istoriji. Mnogi joj nisu vjerovali i ona kao i njoj slični stradalnici prestadoše da pričaju o zločinima koje su vidjeli i stradanjima koje su i sami doživjeli. Sudski proces sa izjavama svjedoka koji je bio emitovan preko TV stanica, radija i putem novina ne samo da je prvi puta javno prikazao zlo koje se formiralo i buknulo u glavama nosioca fašističke ideologije da bi se slomilo na Jevrejima, Romima, ljudima sa mentalnim problemima i svim protivnicima tog režima, ostavio je mase koje to nisu vidjele niti iskusile zgranute i duboko potresene. Tako nešto se nažalost desilo ponovo u Evropi 90-tih godina prošlog vijeka u našoj bivšoj domovini. Zločin koji je okarakterisan kao genocid, iako ne u svim svojim segmentima, dobio je epilog na sudu u Hagu gdje su nosioci te ideologije ili “krepali” u zatvori ili dobili za evropski standard visoke kazne, a za nas koji smo to iskusili premale, da bi zločinci, nakon što su odležali u udobnim zatvorima i sa ljekarskom njegom, nakon otslužene 2/3 kazne dobili otpust i vratili se kao heroji u svoje kvazi domovine Srbiju i Hrvatsku, te neki i u svoju pravu domovinu Bosnu i Hercegovinu. Mnogi izvršioci zločina još uvjek špartaju tim krajevima slobodno, jer svijet podjelom BiH na dva entiteta i uz stalno uplitanje iz susjednih državica u ime brige za “svoj narod” kreira se vlast koja ne procesira zločince i može samo dovesti BiH do totalnog kolapsa jer tamo nema ličnosti koja je svojm harizmom u stanju da pokrene sve narode, gradjane, u bolju budućnost. Sadašnje stranke koje vladaju od trenutka uspostave mira i oktroisanog Ustava, dvije policije, dva sudstva, i jednom mafijom koja još uvjek nije završila pljačkanje materijalnih dobara kojima BiH raspolaže.

Mnogo je onih koji ljude od pera i pameti, a koji pišu istinu o svemu sto se dogodilo, osudjuju i omaložavaju, bez pravih informacija ili na bazi poluistina ili neistina koje im serviraju njihovi nacionalni političari, kojim je nivo ispod svake kritike. To su ljudi koji nemaju znanja i koje ni sa posudom nebi trebalo slati po vodu a kamoli da im se da mogućnost vodjenja društva. Kako ga vode u sprezi sa religijskim institucijama vidi se po 100% uništenim fabrikama i privrednim gigantima koji su postojali prije raspada bivše domovine. Ne mogu da shvatim sve one koji su doživjeli teške trenutke ili sa protjerivanjem i izbjeglištvom ili sa stradanjem u svakom pogledu u tom ružnom periodu, koji se nastavi sa troglavom aždahom, vladama,kantonima, brigom za “vlastiti” narod i to sve praćeno sa ogromnim brojem stradalih ljudi, silovanih žena i  djece, te razaranjima i urbicidom izraženo u djelovima gdje je vladao nebeski narod kao i onima koji su bili na predzidju kristijanstva i čiji se zločinci poistovjećuju sa svecima.

Treba stalno ponavljati naše priče jer mlade generacije će to zaboraviti pa se istorija može ponoviti o čemu svjedoče narastajuće desničarske stranke u čitavom svijetu te ratovi za širenje “demokratije” u čemu prednjači najdemokratskija zemlja na svijetu.

Film koji sam gledao nije dao definitivan odgovor šta je to pobudilo zlo u ljudima da se ponašaju mimo svih prirodnih zakona. Nije moguće, a ni mi sami ne možemo, dati odgovor kako su naše dojučerašnje komšije,radne kolege i školski drugovi odjednom postali veliki nacionalisti i potom vjernici, kako su potisnute četnicke i ustaške ideologije ponovo oživjele i izjednačene u državama oko nas sa svjetlom antifašističkom borbom, koja se završi pobjedom Komunističke partije koja donese, uz mnoge greške i zla djela, do postizanja skoro 80% pismenosti, besplatnog školstva, zdravstva, pasoša koji je otvarao vrata skoro svih zemalja, od jedne zaostale zemlje stvorila se dobrostojeća, konkurentna zapadu, zemlja sa svojim specifičnim društvenim uredjenjem, koje je bilo daleko po rezultatima od onog što se piše za socijalizam i komunizam u djelima marksističkih filozofa, ali je bila u svakom pogledu bolja od onoga što se danas nalazi na ruševinama bivše nam zajedničke domovine.

Stoga treba pisati o tom periodu, imenovati zločine i zločince, nastojati da se pravno procesiraju, ako tamo ima prava kao kategorije, kao osnova da se izgradi humano društvo u kojem će svi gradjani biti jednaki, sve narodne grupe poštovane i u kojem će sposobni bez obzira kojem se Bogu mole, a religije tvrde da je jedan Bog, voditi te države ka boljoj budućnosti za sve njene gradjane.

Kitchener 07.02.2019             Mujagić Aljoša

Labels:

3 Comments:

Blogger co said...

Moram se zahvaliti Aljoši na ovom prilogu jer sam već odavno izgubio nadu da još ima onih koji misle slično kao ja (osim, naravno, Saime, koja mi je najveća podrška da pišem o stvarima o kojima drugi ćute).

Mnogo puta sam se pitao zbog čega se često vraćam u ona ružna vremena kada je ono najgore u ljudima isplivalo na površinu i što mi to treba? U USA sam proveo dvadesetak lijepih godina radeći u sredini koja me cijenila i poštovala, otišao sam u „prijevremenu“ penziju prije više od sedam godina (ovdje je taj pojam relativan i trebalo bi ga objasniti ali nije tema ovog komentara), neopterećem borbom za puko preživljavanje (jer ovdje su samo priglupi ili neodgovorni u stalnoj borbi za dolar, za koji ili nisu navikli da rade ili novac troše na gluposti, pod uticajem potrošačke propagande koja im je isprala mozak) i sada bih mogao, kako to naš narod zna reči, „pustiti mozak na pašu“, uživajući u plodovima svog rada. Ali, čovjek ne može biti indiferentan na zlo koje nam je učinjeno, zabijajući glavu u pijesak, praveći se da ništa nije bilo, da li zbog straha ili nekih drugih ličnih interesa. Naši životi i životi naše djece i svih generacija koje dolaze poslije nas su totalno izmijenjeni (da li na gore ili na bolje, pokazat će budućnost) a za to odgovornost snose naše komšije, poznanici, radne kolege i pojedini „prijatelji“, koji su objeručke prihvatili nacističku ideologiju i okrenuli nam leđa kada se niko od nas tome nije nadao.

Zbog toga i sada, dvadeset i kusur godina stalno razmišljam o Banjaluci i događajima iz početka devedesetih i o tome pišem, znajući da time neću puno toga promijeniti ali u isto vrijeme svjestan da si pisanjem stvaram neprijatelje kod mnogih koji bi sada da se sve zaboravi. Ali kako čovjek može zaboraviti ponašanje bivših komšija, radnih kolega, poznanika i „prijatelja“ koji su morali znati šta njihovo prihvaćanje prljave nacionalističke ideologije znači za nas koji smo morali otići kako bi sačuvali živote naše djece i nas samih. Kako da čovjek ne piše o tome kada i sada, nakon toliko godina, na vidjelo izlazi djelovanje nekih kojima smo vjerovali. Kako da ne pišem o supruzi bivšeg „prijatelja“ koja je, bez imalo grižnje savjesti, prihvatila ideologiju Srpske Radikalne stranke i pridružila se njenim redovima u danima dok smo mi hodali za mir? Kako da prihvatim činjenicu da je velika većina Srba (čast rijetkim izuzecima), radnih kolega i poznanika, bez pogovora uzela oružje koje im je prije početka rata u Bosni dijeljeno po kućama (o tome sam nedavno saznao iz pisanja jednog našeg uglednog Čajevčanina koje je o tome saznao iz prve ruke i o čemu ću vjerojatno jednom opširnije pisati)? Možda je za nekoga to normalno ali za mene nije. Oni koji su nas izdali moraju biti izloženi na stub srama zbog svega onoga što nam se desilo zbog njihovog amoralnog čina. Zbog toga se u potpunosti slažem s onim o čemu Aljoša piše. Nisam, naravno, za to da se blati cijela nacija jer ima i onih koji nisu pali pod uticaj nacionalističke propagande i koji se još uvijek bore protiv zla ali nisam ni za to da zabijamo glavu u pijesak i pravimo se da se ništa nije dogodilo.

Aljoši se još jednom zahvaljujem na prilogu uz nadu da će on ponukati još ponekog da se javi s sličnom tematikom. A dok se to ne desi, nastavit ću s prilozima koji nikoga ne „vrijeđaju“jer život ide dalje a on sa sobom nosi i lijepe stvari o kojima se treba pričati.

Wednesday, 20 February, 2019  
Anonymous Anonymous said...

Zaista Aljosa treba za ovaj blog imati vremena , snage i hrabrosti i pisati o svemu sto se dogadjalo u nekada našoj lijepoj i sretnoj domovini.
Kad sam završila čitanje knjige “ Memoari sa Balkana” shvatila sam da se vjekovima ovde ništa ne ući iz istorije.
Ratovi , zločini, pljačkanja , silovanja , se samo smjenjuju u ljudskim glavama, samo se mjenja vrijeme i načini na koje se to vrši i gospodari određuju svojim slugama na kojoj će kad strani biti prijatelji a ko neprijatelji. A razlog svega je rat krvi i tla. Sto vise oteti svega samo za sebe i svoje poslušnike.
Kad je ikad veliki Krleža rekao “ Sačuvaj me boze srpskog junaštva, hrvatske kulture i muslimanske šutnje.
Sve vise se to može otkriti u ovim današnjim vremenima. Meni večeras dolazi sin Zlatko sa porodicom i bit će 8 dana.
Nakon toga počinjem da se angazujem u otkrivanju istine o ovom našem zlu.
Sve vise se pokazuje da je istina da je Sarajevo trebalo biti podijeljeno i to su se dogovorile tri današnje nacionalne stranke i poslije ovih izbora i borbe za vladajuće koalicije pokazuje da se svim snagama trude da se to ostvari, Na internetu postoji blog Damira Nikšića Ako ste u mogućnosti da ga citate obavezno se potrudite. Kad se vas tjeralo, pljačkalo i ubijalo u BL nikad ni na koji način nije došlo do nas, jer je odmah zapaljena Glavna posta. Kad je ikad iko od političara iz SDA ista učinio da se vama pomogne.
Tako isto i na “ Lorisu” nismo imali pomoći. Armija BIH je bila samo nas naziv negdje u pola rata tj laž. A to su sve bili omladina sa Trga Pere Kosorica ( ranije) a sada jedino naziv Trg heroja postoji kao trag te djece tj omladine i nas civila koji smo bili budale i ostali da bi ovi gadovi danas uživali plodove .
A Mostar ? na jedvite jade narod Mostara svih nacija jedva uspješe da barem polovinu grada ostave BiH u vlasnistvo.
Bakir izjavi da mu je otac ostavio Bosnu u amanet.. Nama u ratu iz Turske nije došla ni kutija keksa niti je tadašnja Turska vlast na bilo koji način reagovala. Danas su njihovih trgovina puno Sarajevo,pozatvarano jepuno domaćih ali njihova je radna snaga jvećinom i dobar profit odlazi u Tursku. To žele i bosanski Srbi i Hrvati da omoguće svojim “ majcicama” a da oni budu samo sluge.
A nas svijet šuti, ko se domogao dobrog života i ovde i u svim svjetskim gradovima, formalno voli Bosni a u suštini zaboli ih za BIH.
Meni je drago da je Aljosa ovo sve napisao i da je bar jedan trag ostao zapisan Roditelji na svim stranama šute a puno toga znaju i imena i prezimena ali ne govore. Zbog toga trpe kolektivno sve nacije jer se nikad neće odvojiti smeće od kukolja.
Djeca koja su otišla ili nerodjena ili sa 4-5 godina danas nemaju čega da se sjećaju. Ovi odavde bježe u bilo koju zemlju Evrope, a oni koji su dugo tamo uživaju blagodeti sređenih zakona i prava tih sistema.
Pozdrav Saima

Saturday, 23 February, 2019  
Anonymous Nataša said...


Javljam se iz Švedske gdje sam već preko dva tjedna. Unuk ostavlja premalo slobodnog vremena da se dublje unesem u temu koju je potaknuo Aljoša.

Mogu samo reći da se slažem, treba pisati i ponavljti, ne smije se zaboraviti!
Bilo kakav oblik sjećanja na rat, genocid, etničko čišćenje, zvjerstva kojima smo bili svjedoci treba iznositi. To ne mora biti samo pisana riječ, različiti smo, pa su tako različiti i naši pristupi i mogućnosti prema toj temi. To može biti prilog na blogu, esej, roman, ali i film, slika, razgovori s novim ljudima unutar novih okruženja, prenošenje istine djeci, humanitarni rad,..

Nažalost ostaje mnogo neodgovorenh pitanja i ono najteže - Zašto su ljudi zli, zašto su spremni činiti zvjerstva, ubiti, rušiti?
Zašto se daju povesti za političarima i vjerskim vođama?

Pod dojmom sam knjige koju sam upravo pročitala, kradući si sate nužno potrebnog sna, koju vam preporučujem, ako vam je promakla.

Gonič zmajeva, (The Kite Runner), američkog pisca i liječnika, afganistanskog izbjeglice, Khaleda Hosseinija.

Pročitala sam prije par godina njegovu knjigu Planine odjeknuše, isto je dobra, nama bliska, ova njegova mi je promakla.

Afganistan i Bosna, sličnih sudbina, a izbjeglice i dalje nadiru.
Zlo i dalje upravlja nad velikim brojem ljudi i naroda.
Zlo koje im se čini, čini se i nama!
Neosuđeno i primjereno nekažnjeno zlo, vraća se!

Pozdrav svima, Nataša

Monday, 25 February, 2019  

Post a Comment

<< Home