SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Monday, January 28, 2019

Crtice


Danas je bio mirnijim dan u pogledu posjeta pa osjetih potrebu da se javim. Nevjerojatno koliko je ljudi došlo da izjavi saučešće i da pokaže koliko je Vice bio cijenjen i poštovan u ovom Sarajevu u kojem je proživio 57 godina bez ijednog prekida i u kojem je znao odabrati stranu poštujući svoje najbliže koji su ostali zauvijek na Tjentištu u borbi protiv fašizma.

U Bosni još uvijek postoje oni naši stari običaji da se jedino na sahrane i saučešće izostaje  samo ako su posebno neodloživi razlozi.

Sad bi napisala nekoliko crtica u ovih skoro mjesec dana koje to zaslužuju. 

Vice nije volio da se slika ali je znao ili imao talenta da pravi dobre slike. Prva slika koju šaljem je sat poslije Nove godine je njegova ideja da se Frane i njegovi namjeste ispod jelke i on napravi fotografiju.

U Americi živi Melihina najbolja prijateljica preko koje se i naše prijateljstvo pretvorilo u nešto veliko lijepo. Radile su zajedno, ona je rođena Beograđanka, a on nas Banjalučanin iz poznate porodice Radovanovića. Naš profesor Nenad iz O.Š."Zmaj Jove" mu je bio stric. Zato može naći mjesta na ovom blogu. Žive sa kćerkama, zetovima i unukama. 



Poslala sam joj nekoliko slika iz Gruzije a ona je poslala komentar od kojeg se duša i srce liječe. Posebna inteligencija i obrazovanost.

Zlatko je odgovarao na mnoge mejlove koje smo primali i jedno veče me upita "Mama, ko je Nataša Bokan”? Ja mu objasnim da je stanovala u Deninom stanu. Mi smo ga preko ljeta negdje od desete godine ostavljali u Banjaluci da se nađe didi i baki pri ruci radi prvih simptoma Parkinsonove bolesti. On reče: "Pa ja sam se družio sa Nikicom Bokanom, Danilom Lalovićem (sin naše profesorice Olivere) i Darkom i Dariom Marić. Ispred zgrade je bila jedna kućica u kojoj je stanovao jedan fini dječak Samir koji je bio narušenog zdravlja  i malo starijih roditelja. Oni su mu često pravili društvo na njegovoj verandi.

Zlatku je Banjaluka rodni grad i ostale su mu lijepe uspomene jer smo do rata puno dolazili za praznike i vikende. Nisam mogla vjerovati da se toga tako sjeća poslije skoro 38 godina. 

Obzirom da se u životu stalno smjenjuju radosni i tužni trenuci, javila mi se naša draga blogerica Enisa. Velika tuga me drži od trenutka kad sam saznala o bolesti njenog muža.

I naša draga Saida je bila mjesec dana u bolnici, sad je kući ali napredak ide polako. 

Kako niko od nas ne može otkriti stalnu tajnu i pitanje Zašto, Zašto? se tako dobrim ljudima koji nikome ništa nisu skrivili a morali su prekinuti svoje mirne sretne živote i krenuti u nepoznato, samo što im imena nisu bila po volji zločinaca i fašista.

Ovde moram spomenuti Co da ti je prilog "Isprani mozak američki" vrijedan čestitanja, za uloženi trud i vrijeme i kako Izet napisa "nema se šta dodati". Ostaje za istoriju i sva vremena.

Uspjela sam sa sobom da se nađem i da ne prekidam javljanje na ovom blogu dok me ruke i mozak služe.

Pozdrav Saima

Labels:

2 Comments:

Anonymous Nataša said...

Draga Saima,
svijet je malen, puno puta smo se uvjerili. Drago mi je da su nam se sinovi družili, nažalost moj sin izgleda ima slabije pamćenje, ili je BL svjesno izbacio iz sjećanja.
Čim bi završila škola, prvim vikendom bi ga odvezli mojim roditeljima na more, vraćao bi se pred sam početak škole, svaki praznik tokom godine, često i vikendima bi odlazili mojima u Zagreb, tako da su njihova druženja vjerojatno bila kratka.
Iz BL je otišao 92. poslije toga je bio samo jedanput i to samo na jedan dan u BL, na jednoj proslavi godišnjice mature. Mislim da čak nije ni obišao zgradu u kojoj smo stanovali. Kako u BL nemamo rodbine, a ni prijatelje jer su svi izbjegli, ništa ga ne veže za BL, pa sjećanja koja se ne obnavljaju polako iščezavaju.
S Danilom Lalovićem se vidio jedanput za posjete BG.
Na katu iznad stana u kojem su živjeli Miljenkovi roditelji s kojima smo stanovali dok se nismo preselili u stan koji spominješ, stanovao je Bekim Hasani, sin Šidin, bibliotekarke gradske knjižnice. I sada se druže jer obojica stanuju u istom gradu u Švedskoj. To mu je sva veza s Banjalučanima.

Pozdravi sina, suprugu mu i preslatku im dječicu.

Putujem sredinom idućeg tjedna u Švedsku i radujem se što ću par tjedana uživati u djeci i unuku, kojemu je sada 13 mjeseci.

Čuvaj se, nije ti lako, ali se mora nastaviti dalje, zbog sebe, djece i unučadi, a i zbog Vice.

Srdačan pozdrav, Nataša

Wednesday, 30 January, 2019  
Anonymous Anonymous said...

Draga Natasa

Hvala ti na tvom odgovoru. I moj Zlatko je preko ljeta boravio kod mojih iz istih razloga.Moj Zlatko dolazi 23 februara u BL sa porodicom. Ali mi smo vrlo često u toku godine bili vikendima u BL i Zlatko je uvijek bio napolju sa djecom iz komšiluka. I on je 92-ge bio u Berlinu kod mog brata i nije se više vraćao kući. Završio je u Holandiji gdje i danas živi. Ni on nikad više do danas nije bio u Banja Luci. Inače moj Zlatko ima neku nevjerojatnu vizuelnu memoriju i pamti nevjerojatne stvari . Inače saznao jevda Danilo,radi u BG imda je uspješan u Elektroprivredi. Podatci su odnekud sa interneta.
Tvoj unuk ima isto mjeseci kao moja unuka i želim ti puno sretnih godina s njima. I moja snaga koju skupljamo samo je zbog njih sviju
Pozdrav Saima

Wednesday, 30 January, 2019  

Post a Comment

<< Home