Nekad bilo

U dane moga djetinjstva Dan mrtvih smo zvali Svi sveti a na groblja su išli uglavnom katolici. Moji su išli na groblje Svetog Marka u Rosuljama. Obično se išlo poslije podne nakon radnog vremena a na groblju se moglo sresti mnogo poznatog svijeta, čak i one koji su se zbog raznih razloga odselili iz grada. Bilo je i onih koji su na groblje išli više puta tokom dana upravo zbog toga da sretnu prijatelje i poznike, da se porazgovara, upita za zdravlje. Cvijeće i svijeće su se prodavali na putu koji je vodio do ulaza u groblje a uveče bi cijelo groblje bilo obasjano svjetlošću svijeća kojih je bilo bezbroj.

Za Svi svete sam na groblje odlazio redovito, sve do godine kada sam morao napustiti rodni grad. Od tada se moji odlasci mogu izbrojiti na prste jer me sudbina odvela daleko, preko velike bare, a od tamo nije lako stići do grada u kojem su moji sahranjeni. Zbog toga smo svaki dolazak u rodni grad koristili da obiđemo groblja, odnesemo cvijeće i upalimo svijeće jer su šanse da će nas put navesti u rodni grad na dan Svih svetih bile male. Tako je bilo i ovog juna kada smo obišli groblje Sveti Marko i mezarje u Sitarima, odnijeli cvijeće i zapalili svijeće najmilijima.

Iako više nismo bili u mogućnosti da odamo poštu preminulim na dan kada se to po starim običajima čini, tradicija posjeta groblju i paljenju svijeća se održavala jer su u gradu, od nekada velike familije, ostali najstariji brat i snaha. Njih dvoje su ovaj lijepi običaj održavali sve do prošle godine kada je i snaha otišla s ovog svijeta, nakon što je istu sudbinu doživio i brat godinu dana ranije. Prošle godine je grobove obišla jedna od bratovih kćerki bliznakinja koja je za tu priliku prevalila dugi put dolazeći iz Njemačke gdje živi od početka rata. Ove godine nema nikoga i grobovi naših najmilijih će po prvi puta od kada znam za sebe ostati bez cvijeća i svijeća.

Siguran sam da moja familija nije jedina koja je doživjela tu sudbinu jer je grad početkom devedesetih temeljito očišćen od nepodobnih i sve je manje onih koji su još na životu da ga posjeti i da održe tu lijepu tradiciju. Tako su planovi skovani u Beogradu još mnogo godina prije zadnjeg rata ostvareni ali, ako je suditi po onome šta se u manjem blentitetu dešava, ni većina onih koji su snivali snove kako će jednog dana živjeti u „državi“ u kojima drugih neće biti, nisu baš previše sretni. Mnogi su to i zaslužili jer da nisu, neki javno a neki tajno, podržavali politiku koja je rezultirala etničkim čišćenjem grada, sada bi vjerojatno živjeli bolje, zajedno sa svojim prijateljima, komšijama i poznanicima kojih su se odrekli.

Na grobu najboljeg prijatelja Bore

Uz prilog prilažem par fotografija napravljenih ovog juna s naše zadnje posjete gradu. A šta će biti slijedeće godine, niko ne zna…

Uz Nerin komentar