Jedne godine, moja porodica se preselila u drugi dio grada. Moje tumaranje po obali sa djecom iz komsiluka, bilo je prekinuto. Svaki put kad bi slucajno ili namjerno naisla pokraj rijeke, bila sam neizmjerno sretna. Kao kad se sretne stari, dobri prijatelj.

Prije dvanaest godina, u toku zadnjeg “civilnog rata”, napustila sam grad. Bila sam razocarana, uplasena i obeshrabrena. Iz grada , kojeg sam tako jako voljela, ponijela sam samo malo licnih stvari i jedan veliki san.

Ja jos uvijek sanjam da cu nekad zivjeti u kuci, pokraj vode..

Isto tako svaki put, kad se prisjetim Vrbasa, ja sam u stanju da cujem zubor vode i da osjetim njenu svjezinu. Onaj isti osjecaj neizmjerne srece I zadovoljstva se pojavi, i postane tako stvaran kao da sam sad tamo.

Dubravka

Na slici: Dubravkini mama i tata zajednickim snagama 'voze' dajak.