SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Saturday, August 12, 2006

Šera

Jucer sam se ponovo nasao u situaciji da ovaj nas blog koristim da objavim vijest da je opet netko od nasih prijatelja otisao s ovog svijeta prije nego sto se to moglo ocekivati. Ovaj put je to moj dobri kolega jos iz srednjoskolskih dana, Muhamed Šeranic, za vecinu poznatiji kao Šera.

Jos negdje pocetkom proljeca od Srdje sam dobio vijest da Šera ima zdravstvenih problema: prezivio je infarkt a da toga nije bio ni svjestan. Srdjo mi je poslao i email tako da sam sa Šerom uspio uspostaviti kontak nakon mnogo godina.

Iz Šerinog javljanja sam mogao zakljuciti da mu je zdravlje naruseno ali nisam mogao ni pomisliti da ce se nesto ovako desiti. Pisao mi je kako je uz teske napore uspio prezivjeti ove gadne godine: iako je bio tesko bolestan, nastavio je raditi jer mu je supruga Sabina izgubila posao. Sabina je radila u Rudi Cajavecu, RO Profesionalna Elektronika i dok su mnogi kao ona ostali bez posla i jedva sastavljali kraj s krajem, nekolicina bivsih 'kolega' se obogatila (nadam se da cu biti u prilici da nesto o tome napisem).

Pisao mi je Šera i o sinovima, problemima sa zaposlenjem, opustosenoj porodicnoj kuci, ali i o operaciji vena koja ga je ocekivala. Kako iz Srdjinog email-a vidim, upravo je ova operacija bila kobna, iako je obavljena na jednoj od najboljih medicinskih ustanova: VMA u Beogradu.

Šere se sjecam kao jedne veoma stalozene osobe, koja je bila omiljena medju svima. U nasem razredu u Tehnickoj skoli imali smo raznoraznih individua, razlicitih temperamenata i pristupa zivotu. Bilo je onih koji su po prirodi bili zabavljaci, bilo je hvalisavaca, prgavih, grebatora, umjetnika, povucenih, prefriganih, cak i 'glumaca' o kojima sam prije govorio. Šera je bio uvijek stalozen, miran po prirodi a u isto vrijeme uvijek spreman za zezu. Takvog cu ga se uvijek sjecati a takav je i na ovoj fotografiji, snimljenoj za vrijeme proslave jedne od nasih godisnjica mature.

Jos jednom koristim priliku da izrazim moje duboko saucesce njegovoj supruzi Sabini, njihovim sinovima i ostaloj familiji Šeranic.

Labels:

4 Comments:

Anonymous Alen Seranic said...

Dragi Coe,
Alen je, Muhamedov stariji sin. Nakon sto sam vidio ovo sto si napisao o mojem ocu, evo odmah da se javim. Prvo mnogo hvala, svi vi koji ste ga poznavali znate kakav je on bio, tako da o tome ne bih. Ali samo da kažem još nekoliko stvari.
Pokušali smo sve, međutim bolest, srce, organizam nije više mogao. Dok sam ga vozio u Beograd, dok sam sa njim razgovarao u bolnici bio je onakav kakav je bio i uvijek. Spreman na salu, vedra duha i u bolovima, realan jednostavan i spreman na najgore. Od prvog trenutka znao je o čemu se radi, i da se nije nešto pokušalo, mislim da bi od muke ne umro, nego crkao.
Meni i bratu je bio otac ali i drug, drugima je bio drug ali i otac.
Evo mi smo dobro, pazimo na mamu, a sve ostalo ce da uradi vrijeme. Svi imamo gubitke, praznina ostaje, ali sjecanja zive.
I jos jednom hvala svima na izrazima saucesca.

Sunday, 13 August, 2006  
Blogger co said...

Dragi Alene.

Eto nisam imao priliku da te upoznam dok sam bio u Banjaluci i evo sada se 'cujemo' u trenucima kada je tesko naci prave rijeci. Tvoj tata mi je pisao o tebi, znam kako vam je ali se nadam da cete sve ovo uspjeti prevazici jer ste vec pregurali mnogo toga za sve ove godine bezumlja. Nadam se da ces ostvariti svoje planove a tada bi trebalo biti bolje.

Jos jednom vam saljem iskreno saucesce, kako moje, tako i moje supruge Nermine, koja je bila skolska drugarica tvoje mame.

Sunday, 13 August, 2006  
Anonymous Dzindici said...

Sabini I djeci iskreno saucesce od Serinih bivsih skolskih drugova Sase I Emire.
Htjela sam im napisati nesto lijepo o svim onim skolskim danima koje smo proveli zajedno sjedeci 4 godine u susjednim klupama, o zajednickim izletima, o ekskurziji, o maturskim I kontrolnim ispitima, o jedinicama kod nasih strogih profesora, o tome kako je uvijek bio nasmijan I smiren cak I kad je bilo najteze, a evo ne ide mi od ruke. Jednostavno, tesko je I zato samo jos jednom , posljednji pozdrav starom drugu a familiji iskreno saucesce.

Sunday, 13 August, 2006  
Anonymous Sejo said...

Prije par sati vratih se kuci nakon mjesec dana i pozurih da zavirim na blog.A onda, nazalost, tuzna vijest.
Seru sam pravo upoznao na fakultetu.Uvijek sam ga rado sreo u gradu i dobro smo se ispricali.Od takvih ljudi kao on jednostavno se ne moze nikada nesto lose doziviti.Uvijek nasmijan i dobronamjeran.Dugo se nismo sreli i nisam nista znao o porodici Seranic otkako su pocela nasa zajednicka stradanja.Veoma mi je zao.Iskreno saucesce svim ozaloscenima!

Monday, 21 August, 2006  

Post a Comment

<< Home