Baisa

Emira se zadnjih dana provrijednila i evo ne da da ovaj blog zamre. Iz njenog primjera je vidljivo da ima toliko toga sto na ovom blogu nije receno, a trebalo bi. Svako od nas ima kontakte s nekim o kome nemamo nikakvih vijesti svih ovih godina. Svi mi putujemo, obilazimo nove krajeve, srecemo rodbinu, poznanike i stare prijatelje, druzimo se i evociramo uspomene. Evo njenog priloga o bivsoj radnoj kolegici i prijateljici:

Kada sam prije tri godine bile u Svedskoj da posjetim mamu i sestru, Baisa me je jako obradovala i dosla da se vidimo. Vidjenje nakon 11 godina . A sta je sve stalo u tih 11 godina.

U mom zivotu: odlazak iz Banjaluke, Njemacka, USA, novi ljudi, odrasla djeca, unucad. U njenom: odlazak iz Banjaluke (Ekrem, Baisin muz, je tada bio tesko bolestan), Hrvatska , Ekremova smrt , Svedska.

Trebalo je pet sati voznje autom u jednom pravcu da bi se iz Norcepinga, grada gdje Baisa zivi, stiglo do Karlskrone, grada u kojem je moja familija. I svih 11 godina je trebalo ispricati u par sati koliko smo provele zajedno. Nemoguce. Nastavak razgovora slijedi jednog dana, a kada ne zna se. Previse nas je zivot udaljio, srecom samo geografski.

Za one koji je ne znaju, Baisa je radila u Rudi Cajavecu sav svoj radni vijek, najveci dio u TV (pogon 3) i u Mikroelektronici (pogon 1).

Na slici je sa sinom Adisom i unukom.