Osam mjeseci poslije

Znao sam da ce ovoga doci prije ili kasnije, ali nisam znao kada. Od momenta kada sam zapoceo ovaj blog, uz obecanje da cu svakog dana objaviti bar jedan prilog, pitao sam se koliko dugo cu moci odrzati obecanje. U stvari, bio sam optimista, ideja mi se cinila zanimljiva, mislio sam da ce tokom vremena ostali priskociti i da ce blog sam po sebi rasti i mijenjati profil vec prema interesima posjetilaca. Razmisljao sam, toliko nas je rasuto po cijeloj zemaljskoj kugli, i ako svako od nas posalje bar jedan prilog, godisnje, imat ce se sta citati. U jednom trenutku se to tako i cinilio: u pocetku je stiglo dosta pohvala (cak je vecina bila odusevljena idejom), prilozi su poceli pristizati, ponekad bi se razvila ziva ‘diskusija’, cinilo se da je ideja zazivila i da ce je samo trebati odrzavati u zivotu.

Poceli su se javljati novi posjetioci bloga koji su na njega nabasali slucajno ili ih je neko obavijestio o njegovom postojanju, uspostavile su se neke pokidane veze, poceli su stizati veoma interesantni i originalni prilozi. Razmisljao sam o prosirenju bloga, kreiranju adresara (sa slikama i osnovnim podacima o osobi), stranici posvecenoj Banjaluci, ...

Moram priznati da je isto tako bilo trenutaka kada sam razmisljao da potupno odustanem od ovog projekta ali bi mi neki email ili prilog dao snage i podstreka da nastavim.

U zadnje vrijeme vidim da se interes smanjuje, stigne poneki prilog, komentara gotovo nema. Broj posjetilaca je, istina, konstantan, ili cak polagano raste ali nije to ono sto sam mislio. Pripremanje priloga trazi vise vremena i odricanja nego sto sam mislio, cak i kada se radi o samo jednoj fotografiiji. Pokusavao sam da budem aktuelan, htio sam da komentare objavim odmah nakon sto ih primim (sto zahtijeva vrlo cesto provjeravanje email-a), pa je razocarenje u nedostatku istih bilo tim vece. Ponekad je nedostajalo ideje o cemu pisati. Ponekad bih rijeci sipao k'o iz rukava, ali ponekad mi je trebalo poprilicno vremena da sastavim par recenica a da se ne ponavljam ili da ne postanem dosadan.

Pokusavao sam da blog ne bude jednostran, zelio sam da i drugi salju svoje priloge, da to ne bude samo moje licno vidjenje nekog dogadjaja, susreta, proslave. Neki od komentara koji su za mene licno veoma bitni i za koje sam bio siguran da ce naici na sirok odziv, nisu izazvali ama bas nikakve reakcije. Nikako mi nije jasno da na sve ono sto nam se dogodilo (i jos uvijek dogadja), nema gotovo nikakvih reakcija, diskusija, sukoba misljenja, cak ni onda kad je ocigledno da to pokusavam inicirati. Sjecam se da je samo jedan prilog izazvao burnu reakciju i to za dogadjaj koji nije direktan povod ovog moga bloga. Drago mi je da su ljudi reagirali na nesto sto treba osuditi, ali mi nije jasno da na ono sto se nama dogodilo gotovo nitko ne obraca paznju.

Nasa sudbina je izgleda vecini nas nesto sto je normalno, sto smo ocekivali da ce se desiti, sto svi prihvacamo tako kako je, sto nema nikakvih pokusaja da se nesto promijeni. Razumijem da nas ima koji ne zelimo da se eksponiramo, jer reci ono sto mislimo (a sto je istina) nije popularno.

Cak sam dobio dobronamjernu sugestiju od jednog dobrog prijatelja da nema potrebe ponavljati prozvakane teme, sto me je zaista iznenadilo. Ne mogu da vjerujem da je protjerivanje pola grada, rasturanje familija, hiljade unistenih zivota, umiranja na silu i prije vremena, pokidane veze, izgubljena mladost, ratno profiterstvo nasih bivsih ‘kolega’, nacionalizam bivsih ‘umrlih’ komunista, zatrovane mlade generacije, itd, nije nesto o cemu ne bismo trebali, bar na ovaj nacin porazgovarati. Izgleda da se svako okrenuo sebi i da je svako zaokupljen svojim problemima i nista drugo vise nije vazno.

Mozda su neki od mojih komentara bili razlozi sto su se neki stalni posjetioci prestali javljati. Ako je to razlog, nije mi krivo, jer ja sam u svakom svom prilogu iznosio istinu, samo istinu, i nista drugo osim istine, sto mi je namjera ciniti i ubuduce.

Nadao sam se da je nakon ovih 10-tak godina od kraja rata dug period i da ce nekadasnja raja biti zainteresirana da nastavi prijasnje kontakte, bar na ovaj, virtualni, nacin. Isto tako sam mislio da cu moci zainteresirati mladju generaciju da uspostave pokidane veze i da ce oni biti znacajan faktor na ovom blogu. Izgleda da sam se u oba slucaja prevario jer je vrlo malo onih koji su shvatili sta sam htio ovim blogom ostvariti, i njima se ovom prilikom posebno zahvaljujem (ne trebam ih pominjati, oni to sami znaju).

Evo, to su neki od razloga koji su me naveli da ovom mom malom projetku pristupim na jedan drugi nacin. Blog ce, u ovom sadasnjem obliku, nastaviti da zivi, ali od danas ne tako intenzivno. Priloga ce biti manje, onda kada za njih osjetim potrebu ili ako se neko javi s necim interesantnim za objavljivanje. Predpostavljam da ce vecina priloga biti vise licne prirode, manje interesantna za vecinu, jer cu koristiti svoju ‘arhivu’ i sjecanja koja nemaju i ne mogu imati onu sirinu i zanimljivost koju bi imali prilozi drugih. I dalje cu se sjecati lijepih i gadnih trenutaka, prijatelja i ‘prijatelja’ i pisati o njima ono sto mislim da se treba napisati. I pored toga ocekujem da ce poneko navratiti u ovaj virtualni kafic da proviri ko je tu i sta se desava. Znam da ce to biti mnogo rjedje nego do sada ali takva je stvarnost i tu se tesko sta moze promijeniti. Uostalom, u suvremenom svijetu samo uspjesni opstaju.

Gotovo tri stotine priloga u osam mjeseci i nije mala stvar i moram sam sebe pohvaliti na ustrajnosti.

Evo zavrsavam ovaj malo duzi komentar u pretoplo Pitsbursko vece uz pozdrav svim bivsim, sadasnjim i buducim posjetiocima bloga.

Uzivajte, nedajte se smetati i zivjeli!