SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Thursday, August 03, 2006

Osam mjeseci poslije

Znao sam da ce ovoga doci prije ili kasnije, ali nisam znao kada. Od momenta kada sam zapoceo ovaj blog, uz obecanje da cu svakog dana objaviti bar jedan prilog, pitao sam se koliko dugo cu moci odrzati obecanje. U stvari, bio sam optimista, ideja mi se cinila zanimljiva, mislio sam da ce tokom vremena ostali priskociti i da ce blog sam po sebi rasti i mijenjati profil vec prema interesima posjetilaca. Razmisljao sam, toliko nas je rasuto po cijeloj zemaljskoj kugli, i ako svako od nas posalje bar jedan prilog, godisnje, imat ce se sta citati. U jednom trenutku se to tako i cinilio: u pocetku je stiglo dosta pohvala (cak je vecina bila odusevljena idejom), prilozi su poceli pristizati, ponekad bi se razvila ziva ‘diskusija’, cinilo se da je ideja zazivila i da ce je samo trebati odrzavati u zivotu.

Poceli su se javljati novi posjetioci bloga koji su na njega nabasali slucajno ili ih je neko obavijestio o njegovom postojanju, uspostavile su se neke pokidane veze, poceli su stizati veoma interesantni i originalni prilozi. Razmisljao sam o prosirenju bloga, kreiranju adresara (sa slikama i osnovnim podacima o osobi), stranici posvecenoj Banjaluci, ...

Moram priznati da je isto tako bilo trenutaka kada sam razmisljao da potupno odustanem od ovog projekta ali bi mi neki email ili prilog dao snage i podstreka da nastavim.

U zadnje vrijeme vidim da se interes smanjuje, stigne poneki prilog, komentara gotovo nema. Broj posjetilaca je, istina, konstantan, ili cak polagano raste ali nije to ono sto sam mislio. Pripremanje priloga trazi vise vremena i odricanja nego sto sam mislio, cak i kada se radi o samo jednoj fotografiiji. Pokusavao sam da budem aktuelan, htio sam da komentare objavim odmah nakon sto ih primim (sto zahtijeva vrlo cesto provjeravanje email-a), pa je razocarenje u nedostatku istih bilo tim vece. Ponekad je nedostajalo ideje o cemu pisati. Ponekad bih rijeci sipao k'o iz rukava, ali ponekad mi je trebalo poprilicno vremena da sastavim par recenica a da se ne ponavljam ili da ne postanem dosadan.

Pokusavao sam da blog ne bude jednostran, zelio sam da i drugi salju svoje priloge, da to ne bude samo moje licno vidjenje nekog dogadjaja, susreta, proslave. Neki od komentara koji su za mene licno veoma bitni i za koje sam bio siguran da ce naici na sirok odziv, nisu izazvali ama bas nikakve reakcije. Nikako mi nije jasno da na sve ono sto nam se dogodilo (i jos uvijek dogadja), nema gotovo nikakvih reakcija, diskusija, sukoba misljenja, cak ni onda kad je ocigledno da to pokusavam inicirati. Sjecam se da je samo jedan prilog izazvao burnu reakciju i to za dogadjaj koji nije direktan povod ovog moga bloga. Drago mi je da su ljudi reagirali na nesto sto treba osuditi, ali mi nije jasno da na ono sto se nama dogodilo gotovo nitko ne obraca paznju.

Nasa sudbina je izgleda vecini nas nesto sto je normalno, sto smo ocekivali da ce se desiti, sto svi prihvacamo tako kako je, sto nema nikakvih pokusaja da se nesto promijeni. Razumijem da nas ima koji ne zelimo da se eksponiramo, jer reci ono sto mislimo (a sto je istina) nije popularno.

Cak sam dobio dobronamjernu sugestiju od jednog dobrog prijatelja da nema potrebe ponavljati prozvakane teme, sto me je zaista iznenadilo. Ne mogu da vjerujem da je protjerivanje pola grada, rasturanje familija, hiljade unistenih zivota, umiranja na silu i prije vremena, pokidane veze, izgubljena mladost, ratno profiterstvo nasih bivsih ‘kolega’, nacionalizam bivsih ‘umrlih’ komunista, zatrovane mlade generacije, itd, nije nesto o cemu ne bismo trebali, bar na ovaj nacin porazgovarati. Izgleda da se svako okrenuo sebi i da je svako zaokupljen svojim problemima i nista drugo vise nije vazno.

Mozda su neki od mojih komentara bili razlozi sto su se neki stalni posjetioci prestali javljati. Ako je to razlog, nije mi krivo, jer ja sam u svakom svom prilogu iznosio istinu, samo istinu, i nista drugo osim istine, sto mi je namjera ciniti i ubuduce.

Nadao sam se da je nakon ovih 10-tak godina od kraja rata dug period i da ce nekadasnja raja biti zainteresirana da nastavi prijasnje kontakte, bar na ovaj, virtualni, nacin. Isto tako sam mislio da cu moci zainteresirati mladju generaciju da uspostave pokidane veze i da ce oni biti znacajan faktor na ovom blogu. Izgleda da sam se u oba slucaja prevario jer je vrlo malo onih koji su shvatili sta sam htio ovim blogom ostvariti, i njima se ovom prilikom posebno zahvaljujem (ne trebam ih pominjati, oni to sami znaju).

Evo, to su neki od razloga koji su me naveli da ovom mom malom projetku pristupim na jedan drugi nacin. Blog ce, u ovom sadasnjem obliku, nastaviti da zivi, ali od danas ne tako intenzivno. Priloga ce biti manje, onda kada za njih osjetim potrebu ili ako se neko javi s necim interesantnim za objavljivanje. Predpostavljam da ce vecina priloga biti vise licne prirode, manje interesantna za vecinu, jer cu koristiti svoju ‘arhivu’ i sjecanja koja nemaju i ne mogu imati onu sirinu i zanimljivost koju bi imali prilozi drugih. I dalje cu se sjecati lijepih i gadnih trenutaka, prijatelja i ‘prijatelja’ i pisati o njima ono sto mislim da se treba napisati. I pored toga ocekujem da ce poneko navratiti u ovaj virtualni kafic da proviri ko je tu i sta se desava. Znam da ce to biti mnogo rjedje nego do sada ali takva je stvarnost i tu se tesko sta moze promijeniti. Uostalom, u suvremenom svijetu samo uspjesni opstaju.

Gotovo tri stotine priloga u osam mjeseci i nije mala stvar i moram sam sebe pohvaliti na ustrajnosti.


Evo zavrsavam ovaj malo duzi komentar u pretoplo Pitsbursko vece uz pozdrav svim bivsim, sadasnjim i buducim posjetiocima bloga.

Uzivajte, nedajte se smetati i zivjeli!


4 Comments:

Anonymous sasa said...

Dugo sam bio u trilemi(sto znaci vise nego u dilemi)da li da se javim prilogom na mnoge teme koje je nas Co otvarao na ovom nasem blogu,kazem nasem jer ga Co nije pravio za sebe i koji zaista nema svrhe oko mi ostali ne participiramo.Dakle misljenja sam da bi morali uraditi vise
i da bi se nas glas morao cesce cuti i prezentiranje istine o onome sto nam se dogodilo.Naravno da sam svjestan cinjenice da su mnogi umorni od svega,da mi nemozemo bas mnogo toga promjeniti,borba sa vjetrenjacamai sve ostale definicije.Cak i moji najblizi komentarisu:ti uvjek jedno te isto.Ja evo obecajem da cu dok sam ziv govoriti isto jer samo je jedna istina,pa ako je vec svijet(medunarodna zajednica)verifikovala (Dejton) pocinjeni zlocin mi ne smijemo cutati jer time samo idemo na ruku nasim "prijateljima" i indirektno im pomazemo u cementiranju njihove "tvorevine" za koju se upinju da dokazu da nije zlocinacka kao da se to moze negirati izjavama "gospode" Paravca,Dodika i ostalih "demokrata".
Ja uz sav napor ne mogu pronaci drugi naziv za nesto sto je nastalo na zlocinu i na tudjoj nesreci,gradeci nesto samo za sebe,prenebregavajuci cinjenicu da su tu vjekovima zivjeli i drugi ida su i oni bica dostojna postovanja i da im je jedina krivica sto nisu pripadnici “nebeskog naroda”.Cinjenice su neumoljive vec od samih pocetaka kada je otpocela borba za “Srboslaviju”.Stanovao sam u Boriku u zgradi do koje je bila baraka mjesne zajednice pa sam svakodnevno gledao organizovano naoruzavanje samo jednog naroda,pa je tako i moj zet samo zahvaljujuci svom porijeklu odnio kuci ni manje ni vise nego mitraljez bez obzira sto nikad nije ni bio vojni obveznik zbog problema sa vidom.Inace u ta zla vremena nije mudro cutao samo “slavni”predsjednik Cosic nego su mudro cutali i sve nase komsije,prijatelji,skolske i radne kolege,kumovi i barem ja ne pamtim da je iko izustio i jednu rijec osude na to sta se radi…..zastrasivanje,torture,logori,nebrojena zvjerstva mnogo prije golgote kroz koju ce proci Sarajevo a Srebrebicu da i ne spominjem jer ona govori sve o karakteru ovog rata.U Prijedoru su ljudi 1993-e morali prilikom pojavljivanja na ulici ili na javnim mjestima vidno da izkazu svoju nepripadnost “odabranima” nosenjem poveza oko ruke/Po mnogima nepotrebno je ponavljati svima znano.Ne slazem se jer njihove lazi ce postati istine ako ih ne demantujemo.Moramo to najvise zbog buducih pokoljenja a posebno zbog nacina kako nasi “prijatelji” odgajaju mlade u mrznji i netoleranciji te ce za 10-tak godina prevazici svoje roditelje.Nasi progonitelji kazu za sebe ne traze nista vise nego sto drugi imaju ali to je specijalna verzija pravde i ravnopravnosti po kojoj samo oni imaju pravo na B.Luku i ostale krajeve “slavne” im tvorevine a mi ostali bez obzira sto smo i mi i mnoge generacije nasih predaka tu rodjeni imamo takodje pravo da zivimo gdje god nas je sudbina (a ja bih rekao njihova bolesna politika)dovela samo ne i u njihovom etnicki ociscenom zabranu.
I danas poslije tolikih godina slusamo istu pricu I sto je najtuznije zive u uvjerenju da oni nisu uradili nista lose.
Ne ocekujem dakle promjene u glavama “nebeskog naroda”.Suocavanje sa istinom je bolno,ko zna hoce li se ikad desiti njihova katarza(nikad ne reci nikad) ali mi moramo istrajavati jer istina je samo jedna.Nije ovo poziv ni nakakvo ne civilizirano ponasanje ili ne daj Boze rati ponasanje I njihovom stilu ali jeste vapaj da se uradi nesto da u nasoj domovini ne pobjedi “ mrak”.
Sjecate li se koliko je Vrbas mocan na mjestu gdje je premosten u Seheru(Srpske Topliceza neupucene i rodjene poslije 1993-e.Jos jedna “istina”.Uostalom sve je srpsko to je jedina istina kao sto je i Drvar povjesni hrvatski grad.Vratimo se ipak na Vrbas.Jos daleke 1993-e godinesam rekao da sve vode Vrbasa koje proteknu kroz B.Luku za hiljadu godina nece oprati sramotu nasih “prijatelja”.Posto nije naucno izmjerena snaga i kolicina vode zbog primjedbi oko moguce nepreciznosti korigujem receno i mozda ce biti “dovoljno”i 100 godina.
Siguran sam da ce ovaj moj komentar naici na opste odobravanje nasih progonitelja,moram im reci da ih ne mrzim jer nisam odgajan da mrzim a nije ni zdravo,mada se ponekad isplati.Zamislite samo koliko gospodin Ivanic(jos jedan iz plejade)mrzi BiH ali mu es to isplati.
Ljudskost nije privilegija nijedne nacije pa ih moram razocarati izjavom da je jedan od najboljih ljudi za koje znamDjordje Balasevic(naravno da nisam cuo za milione najboljih ljudi sirom svijeta).Takodje i danas prijateljujem sa mnogim Srbima ali je njima u pravilu vaznije da su cestiti LJUDI pa tek onda pripadnici nacije.Oni ce razumjeti sta je pisac htio da kaze a vi ni nemorate jer vama sam ja i tako i tako KRIV kao uostalom i svi ostali “mudjahedini i “ustase” i ostali neprijatelji svekolikog srpstva.
Ovo je samo skromno misljenje obicnog smrtnika bez velikih pretenzija ,volio bih cuti i Vas.Naprijed bez straha,proslo je vrijeme silnika.Nesto su nam i “prijatelji miroljubivi
Pa porucuju da se nece hvatati puske u namjeri da se odvoje.Pozdravljam razmisljanje samo nisam siguran da je posljedica pozitivne evolucije,bice prije da su svjesni ishoda
A mnogi jos i nisu zaboravili da su svojevremeno imali spremljene kofere.
Samo iz velike ljubavi prema nama i svoje osvjedocene “plemenitosti’nisu se vec do sad odcjepili a sada ce to uraditi argumentima “demokratije”samo njima znane.Uostalom referendumi su uvjek opste prihvaceni na etnicki cistim prostorima.Vrhunac slijedi poslije oktobarskih izbora kad se planira rehabilitacija cetnika.
S postovanjem svim blogerima Sasa Dzindic i oprostite na opsirnosti.

Friday, 04 August, 2006  
Blogger co said...

Iznenadi me ovaj Sasis komentar, jer ga nisam cesto cuo na ovom nasem mjestu 'okupljanja'. Mislio sam da je i on kao vecina drugih koji jedno govore u drustvu istomisljenika (ili preko telefona), a drugo kada se radi o javnom mjestu. Bilo bi mi drago da se ranije javljao, ali bolje ikad nego nikad.

Evo iz njegovog primjera je ocigledno koliko toga smo svi mi prosli i koliko toga bi se moglo napisati, da se ne zaboravi. Starimo, dogadjaji nam izmicu, sjecanja blijede, a nase sudbine ostaju sakrivene negdje duboko u nama.

U potpunosti se slazem sa Sasinim misljenjem da se covjek mora boriti protiv zla i lazi, licemjerja i 'prijateljstava', bar na ovaj jedini nacin koji nam preostaje: iznoseci cinjenice koje ce bar neko nekad procitati.

Bilo bi mi drago da mi je Sasa ovo sto je danas napisao rastocio u mnostvo priloga, jer toliko je toga receno u ovo malo rijeci. Od svakog pasusa bi se mogao napraviti mali roman. Ali tu smo, gdje smo. Nadam se da ovo nece biti njegov zadnji komentar jer ovaj blog ce nastaviti da zivi i bit ce jos prilika da se cujemo.

Friday, 04 August, 2006  
Anonymous mario said...

Dragi Co,
Ocekivao sam od tebe ovakvu reakciju; mislim da te citam k’o knjigu.
Ozivio si jednu lijepu ideju, ulazes trud, kreiras, doniras… imas i rezultate,
Ali nije to sto si ocekivao. Vjerujem da si ostavio u rezervi dio snage i da je tvoje razocarenje samo trenutno.
Javljam se izmedju dva putovanja i imam malo vremena... ali mislim da je najlakse je zatvoriti radnju sto ne ocekujem od tebe. Mnogi dobri projekti nisu propali jer su u pravom trenutku inovirani. Ja sam ti onako prijateljski vec dao odredjena misljenja i ideje; dobro, ti ih ne prihvatas, odgovaras mi javno, polemicno... Tvoja stvar!
Zbunjuje podatak da ima podosta ’citaca’ koji su pasivni (moguce da se osjecaju vec iskljuceni datim nadnaslovom, moguce da im je komplicirana
tehnika ukljucivanja, a mozda vole anonimnost...). Mislim da bi oni mogli biti potencijalni saradnici, treba ih pozvati.
Mogao bi objaviti ’konkurs’ za potencijalne saradnike, npr. Izet se obavezuje da mjesecno priprami jedan prilog itd.
Puno pozdrava, zurim na bus, pisacu poslije puta.

Monday, 07 August, 2006  
Blogger co said...

Mario, lijepo je sto si se javio, vec sam pomislio da nesto nije u redu jer te nije bilo tako dugo.

Evo me kod kuce, koristim preostale dane odmora pa evo provjerih ima li koga zivog. Zadnjih dana mukajet (ako sam to dobro napisao) sto me je jos vise uvjerilo da ne treba ocekivati previse. A i lakse je. Ne hvata me panika da nista nije pripremljeno a blizi se ponoc. Ovako, kad me uhvati nostalgija, nesto ce se napraviti. Ideja ima, samo volje ponestaje.

Drago mi je da si busy jer tako vrijeme ide brze. I kod mene ce uskoro poceti frka jer skola starta za desetak dana.

Sto se tice nadnaslova, mislim da je on logican i da odredjuje kakve goste ocekujem. One druge ne zelim ni cuti ni vidjeti. O njima mogu samo pisati, da se ne zabopravi.

Hajd' ostaj mi zdravo i javi se ponekad.

Co

Monday, 07 August, 2006  

Post a Comment

<< Home