Prvoborci - neki drugi klinci

Djeciji rodjendan jedne od prijeratnih godina. Torta. Drugari. Radost. Smijeh. Muzika. Pjesma. Bezbriznost. Sretna vremena. Da li netko moze prepoznati tko je tko na ovoj slici?

Ulica Dositejeva, pardon, Djede Kecmanovica. Zgrada Cajaveca, ‘kadrovska’, 'inteligencija' skoncentrirana na malo prostoru!

Bila su to vremena bez frke i stresa. Posebno su djeca bila sretna a nije im ni trebalo puno. Iako nije bilo igralista u blizini, betonirani parkin prostor, cak koji nije bio vodoravan, bio je dovoljan da se zakuva na ‘male’. Dvoriste je bilo uvijek puno, graja i vriska na sve strane. Niko se nije bunio, nije bilo ozbiljnih prepirki niti problema.

Rodjendani su se slavili zajedno. Ekipa je bila ista, danas u jednom stanu, sutra u drugom, i tako redom. U skolu se takodjer islo zajedno, pjesice, uz razgovor i zadirkivanje.

Dodjose neka cudna vremena, situacija se promijeni. Igre postadose drugacije, manje djecije, vise igre odraslih. Neki od drugara zavoljese neke nove idole. Pjesme postadose drugacije.

Sjecam se dana kada u svojoj kuhinji, okrenutoj dvoristu-parkingu, zacusmo neke nove pjesme, pjesme koje unesose zebnju i nespokojstvo. Da stvar bude jos gora, prepoznadosmo poznat djeciji glas. Nera otvori prozor, kad dole, ispred garaze, Bojan, Davorov kolega. Nera se iznenadi i upita ga: “Bojane, jel’ ti to pjevas”? “Da”, odgovori Bojan. "Otkud ti ta pjesma?", upita Nera. "Imam kasetu kod kuce", odgovori Bojan. “Pa znas li ti, kakve su to pjesme”? nastavi Nera. “Znam, pa sta”? odgovori Bojan.

Bilo je to porazno saznanje: djeca nasih dojucerasnjih poznanika i prijatelja su, znaci, vec odavno bila pripremana za ova nova vremena. Cak i ona, za koje to nismo mogli ni predpostavljati.

Kasnije se pokazalo ko je ko. Kako se situacija pogorsavala, stvari su polako isplivavale na povrsinu. Tate i mame su pocele pokazivati prava lica. Dojucerasnji komunisti postadose najveci vjernici. Sjetih se jedne zimske veceri (jos dok je bilo struje) kada na TV ugledah Bojanovu mamu, Smiljku, u prvim redovima u pravoslavnoj crkvi u gradu. Slavilo se Badnje vece i moja komsinica i kolegica iz razreda iz osnovne skole, kcer partijaca, koja u crkvu nikada u zivotu nije privirila (bar sam tako mislio), s subarom na glavi, guta svaku rijec. Nisam znao da li da se smijem ili placem. Bilo mi je to tako nestvarno da u tom momentu nisam znao kako da reagiram.

Naredni mjeseci su nosila nova neprijatna iznenadjenja i nevolje. Trabalo bi stotine priloga i blogova da se sve zapise. Drugari su se sve rjedje vidjali, igre je bilo sve manje, radosti takodjer. Bezbriznost je zamijenjena strahom.

Danas je Davor u Americi, zivi svoj zivot uz neke nove prijatelje, ovaj put ne iz svog dvorista vec iz svih krajeva svijeta. Bojan je vjerojatno daleko dogurao jer ga je mati od malih nogu ucila kako se treba odnositi prema pravim prijateljima. Za njega su vazne neke druge vrijednosti, one koje je dobio u svojoj familiji, koja je znala da ga u pravom momentu usmjeri u 'pravom' smjeru.

Iako mi je namjera bila da kazem nesto o onim vremenima i osobama koje su duhovno pale na najnize grane, kada bolje razmislim, vjerojatno Bojanu i Smilji ovim svojim napisom cinim uslugu. Mozda ce jednog dana Bojanu ovo moje pisanje dobro doci kada dodje vrijeme da se pribave dokazi ucestvovanja u ovom zadnjem ‘narodno-oslobodilaskom’ ratu. Na um mi padose (prvo)borci iz drugog svjetskog rata, koji su se godinama iznenada pojavljivali sa zahtjevima za prvoboracke penzije, iako ih je dosta jedva bilo rodjeno kada je rat krenuo (a da ne govorimo na kojoj su strani ratovali). Nas Bojan ce biti jedan od tih koji su jos od najranijeg djetinjstva dali svoj doprinos za narodnu stvar.

O Bojanu i Smilji nemam svjezih informacija ali sam siguran da vise ne zive u istom stanu. Isto tako sam siguran da je Smilja sada na nekoj vaznoj, odgovornoj funkciji, koju je zasluzila svojim 'teskim radom' u vremenima kada je to trebalo. (Rad u ilegali se posebno vrednuje). 'Nek im u dusi vlada mir', trebat ce im, 'kad dodju bogu na istinu'.