Glas iz starog kraja

O banjaluckom Elektrotehnickom fakultetu sam pisao par puta na ovim stranicama, bilo da sam se prisjecao lijepih trenutaka koji ostaju u sjecanju svakom ko je dio zivota proveo studirajuci (narocito u ono nase doba, kada su se predmeti mogli prenositi s godine na godinu, pa se moglo diciti ‘titulom’ apsolventa godinama), bilo da sam pokusao nesto reci i o onoj tamnoj strani, o kojoj vecina ne voli da razgovara.

Fakultet sam zavrsio davno (trebalo je nekoliko godina da dobijem diploma nakon diplomiranja, a za magisterij kao ‘suvenir’ imam samo nekakvu potvrdu otkucanu na pisacoj masini), na njega svratio samo jednom poslije rata da priupitam imaju li namjeru da svoje ‘papirnate’ obaveze ikada izvrse (da budem iskren, nitko me za papire ne pita, samo sam zelio vidjeti kakva ce biti reakcija), i ne bih se na njega vracao da mi prije par dana ne stigose informacije o dugogodisnjoj borbi jednog od njenih clanova sa grupom koja fakultetom upravlja kao sa privatnom imovinom.

Kakvi su se ljudi okupili na ovoj instituciji, saznao sam jos jako davno. Jos u ono ‘mirnodopsko’ doba, igrale su se raznorazne igre, ali mi tada nisu bile posebno zanimljive. Nisu me se direktno ticale, pa na njih nisam obracao paznju. A vjerujem ni vecina nas koji smo imali srecu (ili nesrecu) da jedan dio svog zivota provedemo u neuglednoj zgradi u sjeni Ferhadije, bez ijedne imalo ozbiljnije laboratorije, prostorije za ucenje, strucne knjige napisane od strane uvazenih profesora.

Bilo je tu izvanrednih ljudi, ali i dosta kukolja. i kao sto to obicno biva, ako ga na vrijeme ne cistis, kukolj se sve vise siri i na kraju prekrije sve ostalo. U tome imam licnog iskustva jer evo vec vise od 10 godina pazljivo uzgajam svoj travnjak i znam koliko je napora potrebno da bi ga zastitio od korova. Ovdje, uz vlastiti rad, na srecu imam na raspolaganju i sredstva za suzbijanje korova (iako ih nerado upotrebljavam), pa rezultati neizostaju.

Citajuci o nevoljama kroz koje jedan od zaposlenika ovog naseg fakulteta prolazi vec godinama, prisjetih se nekih od glavnih aktera u ovim prljavim igrama. O jednom od njih sam vec nesto pisao ali, zbog svojih ‘zasluga za narod’, zasluzuje da se o njemu jos nesto kaze. Aco Iliskovic, nekada veoma cijenjeni profesor (bar je u jednom period svog zivota to bio), je svoje pravo lice pokazao u trenucima kada prljavstina ispliva na povrsinu. Njegova predavanja sam cijenio, zabiljeske sa njegovih predavanja pretocio gotovo u knjigu (moju teku sa zabiljeskama su koristili mnogi), naucio dosta toga iz elektronike. Cijenio ga kao covjeka, jer se za takvog prodavao (kada je to bilo samokorisno). Sjecam se kako se sprdao sa zivotom i sistemom u bivsem Sovjestkom Savezu (pricali su mi to oni koje je vodio na ekskurziju po Rusiji), kako je bio veliki komunista, kada je to bio probitacno. Sjecam se kako se borio kao lav da smakne kolegu koji je napravio incident na nacionalistickoj osnovi (bio malo vise popio, pa rekao sta stvarno misli). Mislio sam da to cini iskreno, da mu je stalo do sistema u kojem je ostvario sve svoje ciljeve i da se bori da neki tamo pronacionalisticki elementi ne poruse sve ono sto je desetljecima stvarano. Mi, koje politika nije previse zanimala, o takvim stvarima nismo puno razmisljali, ali smo znali da se na fakultetu vodi pravi mali rat.

I onda jednog dana dodje pravi rat. I nas ‘uvazeni’ profesor promijeni ekipu i dresove. Postade jedan od glavnih igraca. I ne samo on, nego i vecina koja je prije igrala u ekipi koja je nekad dobijala. Odnos snaga se promijenio i Aco, inteligentan po prirodi, je znao da na vrijeme treba promijeniti klub i uigrati se sa novim – starim igracima, inace se izgubi mjesto u ekipi. Sada je bio u istoj ekipi u kojoj je njegov ne tako davni suparnik vec igrao, ali ga je veoma brzo nadmasio svojim majstorijama. Postao je najbolji igrac, o njemu se govorilo i pisalo, poceo je cak da preuzima ulogu trenera.

Kada sa ove distance od nekih 15-tak godina razmisljam o ljudima tipa Ace Iliskovica, shvatim u kolikoj zabludi su mnogi od nas zivjeli godinama, ne videci sta nam se radi iza ledja. Obrazovali su nas ljudi koji su cijeli zivot nosili maske na licima a mi to nismo primjecivali. Oni su stvarali drustvo prema svojim potrebama i grabili sve sto se zgrabiti moglo, cuvajuci u rukavima adute za novu igru, kada za to dodje vrijeme. Oni su ti isti koji ubijaju nadu da za mlade na onim nasim prostorima ima buducnosti. Ne mogu ni da pomislim kako je moguce da itko takvim ljudima vjeruje, da crpi znanje i uci zivot od takvih koji su sve zivotne vrijednosti bacili pod noge. A izgleda da su takvi sada na cijeni, jer prema onome sto sam procitao iz onoga sto mi je doslo pod ruke o dugogodisnjoj borbi Dr. Radojke Prastalo sa Acom i njegovom klikom, gotovo da ne postoje snage na tim nasim prostorima koje im se mogu suprostaviti.

Radojke Prastalo se sjecam onako kao kroz maglu. Cini mi se da je bila asistent na tom nasem Elektrotehickom fakultetu u danima kada sam ja vec uveliko bio apsolvent. Ne vjerujem da sam s njom ikada progovorio rijec, ne poznajem je licno, pa ne mogu tvrditi da je ono o cemu ona pise i za sto se bori potpuna istina. Zbog toga ne mogu da stojim iza navoda koje ona iznosi ali, poznavajuci ‘igrace’ o kojima Radojka govori, vjerujem da su u stanju igrati ove prljave igre o kojima ona govori. Jer ono sto su nam ovi nasi ‘intelektualci’ uradili iza ledja ne ostavlja nikakvu sumnju da su spremni da se okrenu i protiv ‘svojih’ ako im je to u interesu. A onih drugih, uostalom, gotovo da i nema (u stvari ima ih, ali vise nisu smetnja, jer ne igraju u istoj ligi), pa nemaju na kome da ‘vjezbaju’ nove prljave trikove koje su u medjuvremenu uvjezbali.

Volio bih znati (mada znam da to nikada necu saznati), da li se ti ljudi boje boga, jer sada su, gotovo po pravilo, svi postali veliki vjernici, i u njega se zaklinju. Volio bih takodjer znati sta o njima iskreno misle njihova djeca, koja su, zahvaljujuci njima, takodjer stekli privilegije i uzivaju u plodovima njihovog prljavog posla. Jednog smo nedavno culi na ovim stranicama i mogli bar malo steci utisak kako ta generacija razmislja. Da je moj pokojni otac radio stvari kakve su Aco i njemu slicni radili, do groba bih se stidio.

Radojci zelim da ustraje u njenim nastojanjima, jer ako ona i njoj slicni jednog dana ne prevladaju, buducnost za one nase krajeve ne izgleda sjajno. A onima koji zele da vise saznaju o njenoj borbi preporucujem da procitaju ovih par dokumenata:

Clanak u Reporteru.
Obrazovanje-korupcija.
Reforma skolstva.