Kašikarom na prozor "izdajnika"

Ubrzo sam se i lično uvjerio koliko je moje ponašanje smetalo novim okrutnim vlastodršcima, koji su se u svojoj nerazumnoj pomami, zaslijepljeni neznanjem i mržnjom (a mnogi od njih motivisani i sopstvenim neposrednim interesom), nemilosrdno obračunavali sa svima koji su sijali i najmanje sumnju u ispravnost puta "novih oslobodilaca". Totalna suspenzija pravnih i moralnih normi, do koje je došlo i prije početka oružanih sukoba, predstavljala je pravi eldorado za ove primitivce. Umjesto sile zakona, nastupio je ničim ograničeni zakon sile, banjalučka svakodnevica je sve više bivala u znaku straha, terora, progona, pljački, eksplozija, odnosno svakodnevnog maltretiranja ljudi, pa i prvih ubistava.Poslije svakog javnog manifestovanja mog neslaganja sa SDS-ovskom politikom i praksom slijedilil su telefonski pozivi u svako doba dana i noći, uz, za nacionaliste i šoviniste, uobičajene poruke, poput one da sam "izdajnik" i nimalo nježne prijetnje. Ovakvih neprijatnosti nisu bili pošteđeni ni moji roditelji, ljudi tada u poznim godinama.Prvi javni napad na mene je učinio 4. maja 1992. godine Radoslav Brđanin, tada predstavljen kao član "Komisije za nacionalnu nivelaciju kadrova u banjalučkim preduzećima". Ovaj više nego rogobatni naziv Komisije, zapravo je predstavljao eufemizam za organ koji se prvi počeo baviti etničkim čišćenjem u Banjaluci. Komisiju je, inače, formirao tzv. Krizni štab Banjaluke, koji je, opet, djelovao u okviru tzv. Kriznog štaba Autonomne regije Krajina. Na ovoj konferenciji za štampu Brđanin je pomenuo više od dvadeset Muslimana, Hrvata i "nepoćudnih" Srba, na različitim rukovodećim mjestima u Gradu, oštro ih upozorivši da se povuku sa svojih mjesta u najkraćem roku. Ukoliko, pak to ne učine, on im poručuje, bez ograda, da će to biti učinjeno silom "i to od pripadnika Srpskih odbrambenih snaga". Već tada je, dakle, objelodanjeno postojanje paravojnih formacija, za koje su nacionalisti cijelo vrijeme rata, pa i poslije njega, tvrdili da ih nije bilo! Ovaj svoj javni nastup Brđanin je završio oštrim upozorenjem svim Srbima, koji slijede moju "antisrpsku politiku" i da je poslednji trenutak "da se osvijeste", jer će u protivnom "snositi sve posljedice tragičnih događaja". Slične prijetnje su kasnije izricali i drugi kadrovi SDS-a. Od ranije je znano da su nacionalisti i šovinisti najokrutnij prema svojim sunarodnicima, prema "zabludjelim sinovima", jer oni mogu da predstavljaju opasan uzor. Da bi uvećali mržnju prema meni i mojoj porodici, paralelno su fabrikovali i širili gnusne laži o meni, supruzi i djeci, koje su godile nacionalističkom uhu. Posebno me je pogađalo to što su neki od mojih (bivših) prijatelja počeli vjerovati u te laži.



Nije, naravno, trebalo dugo čekati na "konkretizaciju" ovih prijetnji. Nepoznati maloumnik je ubrzo bacio bombu (kašikaru) ispod prozora moga stana. Na sreću, ozbiljnijih posljedica ovog zlodjela nije bilo. Ali je zato trebalo danima ići u policiju da bi se napravila službena zbilješka o ovom događaju, jer su odgovorni za javni red i mir, očigledno izbjegavali da obave svoju redovnu dužnost.



Sa pritiscima na mene se nastavilo i dalje. Sada je to bilo izraženo u učestalim vojnim pozivima. Za dvije i po godine sam dobio što na moje ime, što na iem moga sina (kojega je rat zatekao na studijama izvan Banjaluke), oko desetak ovih poziva. Mimo svih pravila i običaja, ovi pozivi su popunjavani i izvan sjedišta nadležnih vojnih organa, odnosno i u civilnim institucijama, (poput fakulteta, univerziteta), naravno, u dogovoru sa ratnim rukovodstvom ovih institucija.



NAPOMENA: Preuzeto iz casopisa DANAS